Radio Televizija Budva
Radio Televizija Budva Dobre vibracije sa pjene od mora
 
Najnovije
Sve vijesti
Sve vijesti
Kultura, 08-08-2017

Pavlović: Sticaj okolnosti je donio Kiša u moj život

Sticaj okolnosti nekada može da vam otvori vrata nekih zanimljivih poslova, susreta i jedan takav je otvorio meni intervju sa Kišom.

Pavlović: Sticaj okolnosti je donio Kiša u moj život

Prošlog ljeta u knjižarama se pojavila monografija Vijenac od trnja za Danila Kiša iz pera Milivoja Pavlovića, univerzitetskog profesora i književnika iz Beograda, koja bi u narednom periodu trebala da bude promovisana i u Crnoj Gori.



Prema kritici, riječ je o djelu koje na novi način nudi široki biografski zahvat i nastoji etape života Danila Kiša spojiti sa koncepcijskom poetikom njegovog stvaralaštva.

Knjiga je začeta, kako Pavlović kaže za Radio Budvu, kada je daleke 1973. godine, sticajem okolnosti, uradio prvi intervju sa Kišom, odmah nakon što je književnik dobio NIN-ovu nagradu za roman Peščanik.

"Ja nisam bio Kišov školski drug niti intimni prijatelj ni zemljak niti rođak. Nisam po toj liniji bio blizak Kišu. Jesam studirao književnost na istom mjestu gdje i on, ali petnaest godina kasnije. Moj prvi susret sa Kišom, doduše ne direktan, bio je na prvom brucoškom predavanju kada nam je akademik prof. Vojislav Đurić kazao "Pazite šta radite! Ovdje je studirao Danilo Kiš i prvi je diplomirao sa odličnim ocjenama, iako je često kao izbjegličko dijete bio gladan i bos". Kiš tada još nije bio pisac na glasu", kazao je prof. Pavlović.

Krajem januara 1973. godine, sticajem okolnosti, Pavlović je kao tek svršeni student i mladi novinar dobio zadatak da sa Kišom uradi intervju.

"Sticaj okolnosti nekada može da vam otvori vrata nekih zanimljivih poslova, susreta i jedan takav je otvorio meni intervju sa Kišom. Sticaj okolnosti je bio taj da je na novinarskom zadatku zabrljao stariji i iskusniji kolega Bogdan Tirnanić koji se, zajedno sa piscem, zapio u kafani i od zadatka nije bilo ništa. Kako je intervju trebao da izađe u NIN-u, dobio sam zadatak da spasim situaciju uz vrlo kratku, jednonoćnu, pripremu. Našao sam Kiša, opet u nekoj kafani, pretežno trijezan što baš nije bilo lako. Odatle smo pošli do njegovog stana gdje je pogledao moja pitanja i zadovoljno konstatovao da mu samo jedno ne odgovara i da se ono izostavi. Tokom razgovora, Kiš je pio francuski konjak i pušio cigaretu za cigaretom, čak i dvije odjednom što sam ja prvi put vidio. Tad mi je rekao da je već ispušio svoja pluća. I zubi i prsti, sve mu je bilo trajno obilježeno nikotinom, glas takođe. U sobi je sve mirisalo na duvanski dim i ja sam se pribojavao da mu ne ponestane duvana, pa da intervju propadne. On mi je napomenuo da bez cigareta može da poludi i dok ima njih, sa njim se može razgovarati. I to ne bilo koje, pušio je tanke, duguljaste, skupe francuske cigarete", sjeća se prof. Pavlović.

Tokom intervjua, Kiš ga je nekoliko puta pitao kakav je on to novinar kada ne pije i ne puši.

"Nisam mu se baš suprostavljao bojeći se za sudbinu intervjua, pa sam uzeo čašicu konjaka nakon koje je razgovor lakše tekao i Kiš mi se "otvorio". Po završetku, zatražio je da mu sledećeg jutra donesem tekst kao bi ga pogledao i autorizovao. Prihvatio sam, jer to je nešto veoma dobro za intervjue, uvijek se nešto precizira, neki podatak, godina, ime popravi. Može da pogriješi sagovornik, ali i novinar pogrešno da zapiše, tada nije bilo diktafona niti bilo kakvih snimača zvuka. Sledećeg dana, Kiš je stigao malo prije predaje teksta u štampu, kasneći dva sata. Pregledao je tekst, na dva, tri mjesta nešto malo popravio, najčešće strane riječi zamijenio domaćim i intervju je predat na štampanje na vrijeme", kazao je Pavlović.

Kako je kazao, bio je vrlo zadovoljan intervjuom, ali je bio zadovoljan i samom mogućnošću da razgovara sa čovjekom koji je tada bio književna zvijezda.



"Intervjuom je bio zadovoljan i sam Kiš i kasnije ga je uvrstio u jednu svoju knjigu eseja. On je smatrao da je dobar intervju neka vrsta polifonog eseja ili eseja u dva glasa, gdje su koautori i onaj ko odgovara i onaj ko pita. Intervju je još nekoliko puta objavljivan", naglasio je Pavlović.

Poslije tog intervjua, kako je kazao, imao je priliku da još nekoliko puta razgovara sa književnikom u Beogradu, na Cetinju, u Dubrovniku i u Parizu.

"U međuvremenu je bila afera oko Grobnice za Borisa Davidoviča, on nije bio prognan već je otišao u neku vrstu dobrovoljnog izgnanstva, ali je dolazio svake godine, najmanje jednom, nekada i dva puta, sa proljeća i u ljeto u Jugoslaviju. Svraćao je u Beograd kod prijatelja, uvijek se meni javljao, ja sam ponešto zapisivao. Dolazio je na Cetinje gdje je imao mnogo prijatelja, neki su i danas živi, Boško Mijanović, veliki slikar Dimitrije Popović, Pavle Đurišić i drugi. Po pravilu je ljetovao u Dubrovniku, a zatim se vraćao u Pariz", prisjeća je prof. Pavlović.

Svaki susret sa piscem je bio toliko bogat da je Pavlović koristio da još nešto zapiše.

"Prije nekoliko godina, kada se približavala godišnjica njegove smrti, dvadesetpeta i osamdesetogodišnjica njegovog rođenja, ja sam spise organizovao, proširio, ubacio neke nove razgovore, dokumenta, slike i obratio se njegovim ženama, bivšoj i poslednjoj, i od njih dobio još ponešto građe. Kišova prva žena je profesorka u Beogradu i ona je prva pročitala tekst i neprocjenjivo intervenisala na pojedinim mjestima, te ovo što je izašlo je provjereno, sve sa dokazima, autentično. Ovo je za sada najpotpunija biografija Danila Kiša i, možda, najpotpuniji presjek njegovog književnog djela", istakao je prof. Pavlović.

Podijeli ovaj članak

Imate komentar?