Strašna misao mi je prošla kroz glavu dok sam doručkovao: Mi polako ubijamo buduće inovacije.

Dozvolite mi da objasnim.

Uzmimo kao primjer iPad – njega su izumili i stvorili odrasli koji su se igrali napolju kad su bili djeca. Danas većina djece sjedi u kući zalijepljena za iPad.

Zvuči smiješno, ali današnji iPad može spriječiti stvaranje budućih sličnih aparata.

Od trenutka kada je iPad bio izmišljen, znali smo da je to izuzetan tethnološki izum. Da bi bio izgrađen, tim briljantnih ljudi morao je da riješi važne probleme, da stvori bezbroj komponenti i da bude uporan.

Sjećam se priče o Apple uređaju. Izvršni direktor je rekao svom timu da mora da napravi što funkcionalniji, a što manji uređaj. On mora da bude tanak, lagan i lijep. Kako su to uradili?

Onda sam se sjetio svog odrastanja u malom gradu Vest Lin u Oregonu. Mnogo sam trčao po dvorištu, igrao se crijevom i prskalicama. Gradio sam tvrđave od svega što bih našao. Pravio sam male kuće za mrave.

Ujutru sam istrčavao u baštu da vidim da li je ono što sam juče posadio magično izraslo preko noći. Pokušavao sam da napravim kućicu za ptice od drveta i eksera koje sam našao.

Zimi je bilo hladno da bih se igrao napolju, pa sam u kući sate i sate provodio stvarajući svoje svjetove od lego kockica i novca od Monopola. Nisam volio ograničenja – trebala mi je samo kofa kockica da napravim ono što sam zamislim.

Ako ste stariji od 20 i 30 godina, onda sigurno imate slične priče. Sigurno ste i sami nešto pravili od inače dosadnih predmeta.

Niste bili zavisni od nečije kreativnosti i genijalnosti. Znali ste da sanjate.

Nije vam bio potreban neko da vas zabavi ili da za vas napravi stvari koje će vas zabaviti. Zabavljali ste se najjednostavnijim stvarima, sami.

Kada je ova generacija stvaralaca Apple uređaja sjela i počela da razmišlja kako da sprovede u djelo zahtjeve poslodavca, imala je dobru pozadinu iz svojih sopstvenih dvorišta. Oni su znali kako da riješe problem, jer su ga rješavali ranije. Oni su znali da izmaštaju nove mogućnosti, jer su to radili otkad su bili djeca.

To me dovodi do potresne istine: Ako dozvolimo današnjim generacijama djece da se zablenu u ekran male šarene kutije, oduzećemo im radoznalost i kreativnost, iste one osobine koje su bile potrebne da se napravi uređaj koji drže u ruci.

Ako im ne zabranimo tu laku zabavu, nikad neće naučiti da se zabave sami.

Ne znam kakvo je vaše rješenje – ali znam da mora biti drastično. Vrijeme je da prestanete da govorite „Ali jednostavno je lakše umiriti ih tako“ ili „Razbjesniće se ako im zabranimo“.

Čak ni Stiv Džobs, vizionar koji stoji iza kreacije iPad uređaja, nije dozvolio svojoj djeci da ga koriste. Tjerao ih je da se igraju napolju, da čitaju knjige i da se druže sa ljudima uživo.

Ali treba da se zapitamo i sljedeće. Da li naša djeca samo rade ono što i mi, njihovi roditelji, radimo? Da li i mi odrasli zaboravljamo na avanture koje smo imali? Da li zato što smo lijeni sjedimo i čitamo Twitter umjesto da svojoj djeci ukažemo na bezbroj prilika i mogućnosti za maštanje?

Mi imamo potencijal da stvorimo novu generaciju djece koja će stvarati i istraživati – koja mogu da razmišljaju za sebe i kreiraju zanimljive stvari.

Ako to ne uradimo, budućih izuma neće biti.

Hajde da odgajamo generacije djece koja će graditi kućice za ptice i igrati se prskalicom u dvorištu, generaciju djece koja će saditi biljke i uraditi sve samo da nađe način da se zabavi.

Njihova budućnost zavisi od nas.