12-02-2018

Betonizacija Budve i rupe u pamćenju

Budva će pući od muke, i to bukvalno! Puca, od obale, tamo gdje najmekša, najosetljivija. Velika rupa u zemlji – u duši se pojavila i popucao je asfalt...

Betonizacija Budve i rupe u pamćenju | Radio Televizija Budva

Ravnomjernom linijom u dužini od oko 50 metara otvorila se ulica koja vodi do starog grada– najstarijeg na ovom diejlu Jadrana. O da, starijeg i od Kotora. Oće zemlja da zaplače. A kako da to osjete oni koji zemlju ne gledaju kao ženu, jer to vam je zemlja – hrani se, njeguje, čuva i sjemenom se dariva, a onda rađa novi život, obnavlja i tvori vječnost. To je tvoje parče zemlje, čuvaj ga, ne može niko drugi da ga ima, zemlja je žena, majka, ne možeš to dati, izdati...



Teško je ispraviti skoro pa poluvjekovnu poharu, silovanje naše zemlje – Budve... Kulminacija je dostignuta u potonjih 20-ak godina kada su na sceni gotovo nezamislive slike betonskih nakaza koje dodiruju nebo, liče jedna drugoj i blizu su toliko da bi u gradu koji se proteže od Zavale do "Avale" jedna dobra mačka mogla da skače od krovova do krovova, preko balkona i da prođe cijelim "gradom" ne spustivši se na tlo…

Nekoliko fenomena je donjela takozvana, po zlu poznata u sviejtu arhitekture i planiranja prostora "budvanizacija". Naime, došlo je praktično do izolacije od sunčanih zraka...



Zamislite, grad na Mediteranu, grad primoraca koji sami sebi zagrađuju sunce. Valjda ti novograditelji stvaraju ambijent na koji su navikli, grad u kojem zraci "svrate" do svake terase i obasjavaju svaki kraj im je neprirodan ambijent. Stoga su stvorili to da zimi imate krajeve Budve u kojima se nahvata led, koje sunce “ne vidi” ni dva sata dnevno. Ovo se može nazvati svjetlosnom izolacijom – stvaranjem tamnih ulica…

Sledeći je zvučna izolacija. Valjda pobuđen istom nelagodom, novobudvanin je zaposegao zaštiti svoj sluh od šuma talasa – I neprestanog ritma mora – pulsa mora, nazvao bih to "bit morakog srca". Toliko spratova, redova u nizu, zagrađen je svaki mogući prodor “uznemiravajućeg” glasa. Prosto, stvoren je zvučni zid, zaklon od mora.

Ljudi, živi i još mladi govorili su mi da su sa drugog (!) sprata svoje kuće iz Dubovice, a Budvani znaju gdje Dubovica vidjeli i još čak mogli i čuti more! Od tada nije prošlo ni 25 godina… Četvrt vijeka pakla je uslijedilo...

Na poslijetku, prirodno je da se nakon svjetlosne i zvučne tvorila i izolacija od mirisa murave poslije “Juga”, mirisa mora na moru biti neće! Neće se osjetiti u dubini Budve, tamo će grad mirisati na ćevape i kobasice… Čuju li se u dubini grada zvona sa crkava iz starog grada? Dabome da ne. To nije isti grad. Stari i novi. Starog više nema, novog nikada biti neće, jer to nije grad, to nije ni Avganistan, ni Tadžikistan, već Apsurdistan! Grad apsurda.

I nije ona rupa u Mediteranskoj ulici od “tehničke greške”, ona je od rupe u glavi, u pamćenju...

Autorski tekst Stefana Grlomana.