Trinaesti jul je, dakle, najljepši crnogorski datum jedan od najsvjetlijih datuma u crnogorskoj istoriji 20. vijeka.

A imala je Crna Gora u svom viševjekovnom trajanju i mnogo drugih datuma za ponos: Tuđemil, Carev laz, Vučji Do, Grahovac, Krusi, Martinići. Ipak, samo je jedan Trinaesti jul.

I zaista kada je daleke 1941. godine Evropa zastenjala pod fašističkom čizmom, jedino se mala Crna Gora digla na opštenarodni ustanak. Jedino su malom Crnom Gorom odjekivale puške ustaničke i slobodarske. Jedino se ovdje moglo čuti „Listaj goro, cvjetaj cvjeće, Crna Gora u boj kreće“ ili ona zavjetna „Bez izvora nema vode, nit života bez slobode". Možda je i zbog toga umni Sartr rekao dabi i mnogo veći narodi bili ponosni na tako veliki datum.

Zato se danas treba sjetiti tog dana „za pjesmu stvorenog", tih mladih ljudi što su za nas dali svoje živote, tih poprišta iz rata primjera herojstva Virpazar, Stražica, Grahovo, Lazine, Breza, Velika Piva, Šarena ploča, Sutjeska, Neretva... Ljubo Čupić, Gojko Kruška, Joka Baletić, Sava Kovačević, Marko Kulić, Milan Spasić, Sergej Mašera, Blažo Orlandić, Vladimir Popović Španac, Krsto Popivoda, Vukica Mićunović, Blažo Jovanović...
I mnogi drugi. Znani i neznani. Svi su oni prve lekcije iz revolucije učili na svom rodnom ognjištu. Uz očeve i đedove gusle, uz mudre majčine savjete. Kasnije su ih samo dorađivali. Kroz trinaestojulski ustanak, kroz četiri godine ratovanja od „Vardara pa do Triglava".

To potvrđuju i ove tri ratne priče. O braći iz Bandića, o vapaju majke Ljubice Đorojević iz Vira kod Nikšića, o čuvenom vjenčanju Pera i Dušana Banovića 13. jula 1941. godine sa „puškama i nevjestama", o čemu je zapis ostao u knjizi „Život za život", koju je objavio 00 SUBNOR-a Cetinje 1997. godine. Ovakve i slične priče i dandanas žive u mnogim mjestima širom Crne Gore. Jer, Crna Gora i borba za slobodu su jedno.

Znaju to dobro mještani Bandića koje nije trebalo dva puta zvati kad se išlo u bojeve za slobodu Crne Gore. O tome danas najbolje svjedoče svijetli grobovi na Bijeloj rudini. Nikola Savov Barović, prva žrtva Trinaestoj ulskog ustanka na ovim prostorima, Nikola i Simo Mrgudov Barović, Savo, Vlado, Radivoje, Veljko i Julka Vukadinović, Radovan, Peko, Novak i Anica, sinovi i šćer Joka Spasojevog Sekulića, Dušan, Nikola i Marica Šavova Barović...

Pa priče o čitavim porodicama iz ovog kraja koje susapjesmom„Bez izvoranema vode, nit’ života bez slobode" krenule u rat. Svaka od njih zaslužuje sjećanje. Ipak, ovdje posebno mjesto zauzimaju priče o braći Barović. O Simu narodnom heroju, Nikoli narodnom učitelju i Joru narodnom advokatu. Simo je ostao na Vilića guvnu, Nikola na Sutjesci, Joro je bio najpoznatiji jugoslovenski advokat svoga vremena i zbog toga što je otvoreno podržavao stavove Milovana Đilasa. Sva trojica su jednom zavazda ušla u narodno pamćenje. I tamo ostala.

U narodno pamćenje ušla je i Ljubica Đorojević iz Vira kod Nikšića. „Majka hrabrost", kako i danas kažu za nju u Gornjem Polju i susjednim mjestima je ušla u istorij ske čitanke onih ratnih godina kad su je Njemci uhvatili zajedno sa dvogodišnjim sinom Ilijom. Njenu zaovu su odmah ubili, a dijete ranili. Poslije toga su ga baciliu vatru. Majka Ljubica je zavapila. Plamen je gutao njeno dijete. Njemci su osuli paljbu i po Ljubici. I kuća je gorjela. Ljubica Đorojević je dopuzala do obližnjeg potoka. Tu je u ranama i najtežim mukama provela šest dana. Ubrzo je umrla. U Viru se i danas može čuti da su joj posljednje riječi bile „moj Ilija"...

Trinaestog jula 1941. godine rodoljubi Crne Gore su se vjenčali sa puškama, a braća Pero i Dušan Banović iz Prekornice kod Cetinja i sa puškama i sa „nevjestama", počinje priča „Ženidba" u knjizi „Život za život“. Naime, po pričanju Nikole Banovića, jedinog svata, zatim Dušanove supruge Joše i Perovogkuma Marka Vučkovića, odmah poslije rata, svadba Pera i Dušana Banovića je bila zakazana za 13. jul 1941. godine, a već 12. julaje stigla direktiva o dizanju ustanka. Na partijskom sastanku podijeljeni su zadaci. Nikola Banović je dobio zadatak da sam pođe za Jošu, Dušanovu buduću suprugu. U njenoj kući u Bajicama nevjerica
Nikola, jedini svat, je objasnio danas se čitava Crna Gora diže na ustanak. Moj je zadatak da Jošu odvedem u Prekornicu. Tamo nas čekaju Pero i Anka (Ličanka kolonista iz Vojvodine), objasnio je. Ostali su već na po ložajima. Rat je...

Prije nego su Joše i Nikola stigli na Prekornicu, Pero i Anka su se već vjenčali. Izlazeći iz crkve i prihvatajući pušku koju je naslonio na ogradu, Pero je rekao ja se jutros vjenčah sa puškom, nevjestom i revolucijom. Nevjesta je odmah otišla kod svekra i svekrve, a njen suprug Pero je poslije pola sata poginuo! Bio je prva žrtva u Trinaestojulskom ustanku.

Njegov brat Dušan Banović nije ništa znao o bratovoj pogibiji dok se vjenčavao. Čim se vjenčao pošao je u borbu zajedno sa Nikolom Banovićem. Dvije snahe su živjele kod svekra i svekrve. Držali su ih kao dvije kćerke. Poslije dvije godine, Perov i Dušanov otac Ivo je udao snahu Anku. Kao rođenu kćer. Dušan Banović je interniran u albanske logore, a po povratku je opet otišao u partizane. Poginuo je na Sremskom frontu, gotovo na samom kraju rata. Prije smrti dobio je sina...

Izvor: Pobjeda; autor: Jovan Stamatović (2016)