01-10-2020

Dvije decenije od zlata u Sidneju

Prije 20 godina, 1. oktobra 2000. odbojkaši SR Jugoslavije su savladali selekciju Rusije (3:0) u finalu Igara u Sidneju i tako osvojili prvo i kasnije će se pokazati jedino olimpijsko zlato uzeto pod imenom ove države.


Foto: Clive Brunskill/Getty Images

Bila je to, ne samo prva zlatna medalja za odbojkaše tadašnje male Juge (sačinjene od Srbije i Crne Gore), već i prvo najsjajnije odličje koje su u ovom atraktivnom sportu sa nekog od najvećih takmičenja ikada donijeli predstavnici zemlje koja je taj naziv u različitim državnim uređenjima nosila još od 1929. godine.

Za razliku od ostalih ekipnih sportova sa loptom (fudbala, košarke, rukometa i vaterpola), odbojkaši u periodu postojanja druge Jugoslavije nikada nisu uspjeli da se sa nekog evropskog, svjetskog ili olimpijskog turnira vrate kao šampioni. Prve medalje i to bronzanog sjaja dokopali su se kao domaćini šampionata Starog kontinenta održanog 1975. u Beogradu, a taj uspjeh je ponovljen četiri godine kasnije na Evropskom prvenstvu u Parizu. Pobjednička postolja na svjetskim šampionatima i olimpijskim turnirima su ostala nedostižna za reprezentativce SFRJ sve do raspada ove zemlje, ali je selekcija novoformirane države, Savezne republike Jugoslavije počela sredinom devedesetih godina prošlog vijeka da mijenja ovu neugodnu zaostavštinu.

Pod vođstvom mladog selektora iz Novog Sada Zorana Gajića, generacija predvođena braćom Vladimirom i Nikolom Grbićem, Dejanom Brđovićem, Slobodanom Kovačem i Željkom Tanaskovićem, stupila je na veliku scenu na Evropskom prvenstvu 1995. u Atini sa koga se vratila kao trećeplasirana reprezentacija našeg kontinenta. Ovaj državni tim osvježen Goranom Vujevićem, Đulom Mešterom, Andrijom Gerićem i na kraju kompletiran mlađanim Ivanom Miljkovićem podizao je svoj rejting, ali i ambicije na narednim takmičenjima.

Već na Igrama u Atlanti 1996. "Plavi" su, nakon pobjede nad Rusima (3:1) u borbi za treće mjesto, proslavili osvajanje prve olimpijske (bronzane) medalje, da bi već naredne godine na Evropskom prvenstvu održanom u holandskom Ajndhovenu premijerno bili akteri jednog finalnog meča. Nažalost, selekcija domaćina i tadašnjeg olimpijskog pobjednika je tada bila prejaka (3:1) za Gajićeve izabranike, baš kao i reprezentacija Italije (3:0) godinu dana kasnije u odlučujućem duelu Svjetskog šampionata, koji je 1998. organizovao Japan. Jugosloveni su na tom turniru u grupnoj fazi takmičenja savladali "Azure" i pokazali da imaju kvalitet za sam svjetski vrh, međutim u još važnijem duelu nisu uspjeli da još jednom nadmudre iskusnije rivale sa čizme za koje se sumnjalo da su u finale ušli ojačani prethodnom upotrebom nedozvoljenih sredstava.



Uslijedio je mali pad na prvenstvu Starog kontinenta u Beču na kojem je uzeta samo bronzana medalja. Ipak, nije bilo sumnje da su predstojeće Olimpijske igre u Sidneju trebale da predstavljaju vrhunac ove generacije koja je pokazala da je sazrela za najveća djela. Budući olimpijski pobjednici su imali višemjesečne pripreme za turnir u Australiji, a u zemlju kengura su radi što bolje adaptacije stigli dvije nedjelje prije starta. Stručnjaci su kao glavne kandidate za olimpijsko zlato proglasili selekcije Italije i Rusije, dok su Jugosloveni, zajedno sa Holandijom, Amerikom i Brazilom, svrstavani među one reprezentacije koje mogu iz drugog plana stići do vrha. Od svih jugoslovenskih reprezentativaca samo je Vanja Grbić javno govorio da je cilj "Plavih" u Sidneju najviša stepenica pobjedničkog postolja.

"Vjerovatno su svi mislili to, ali smo samo predsjednik OSJ Aleksandar Boričić i ja smo javno pričali da u Australiju idemo po zlatnu medalju. Postavio sam sebi taj cilj mada su me mnogi čudno gledali. Imao sam razloga jer smo svi odigrali sjajne sezone u svojim klubovima, a Ivan Miljković je kao najmlađi stasao u velikog igrača. Predolimpijski turnir u Italiji, kao i četiri prijateljske utakmice pred same Igre odigrali smo fantastično. U posljednje dvije provjere savladali smo Italiju i Brazil", prisjećao se kasnije Vanja svog optimizma ispoljenog pred početak turnira.

Žrijeb je htio da selekcija sa Balkana na startu takmičenja u grupi odmjeri snage sa dva najteža rivala – Rusijom i Italijom. I turnir za reprezentativce Jugoslavije nije počeo dobro, pošto su, nakon velike borbe, pognutih glava napustili parket po okončanju ovih mečeva. "Zbornaja komanda" je 17. septembra 2000. savladala selekciju SRJ sa 3:1, dok su dva dana kasnije odbojkaši sa Apenina iz dramatičnog duelu sa Jugovićima, koji je trajao pet setova, izašli kao pobjednici. Kasnije se čulo objašnjenje da je selektor Gajić svesno tempirao formu svojih izabranika za završne susrete turnira. Ipak, nakon ovih poraza, njegovi igrači su samoincijativno organizovali sastanak na kome su rekli jedni drugima sve što treba i zatim krenuli dalje.

Pokazalo se da je ova samokritika dala željene rezultate. Najprije su maksimalnim rezultatom pobijeđeni Amerikanci, poslije čega su u rezultatski nešto neizvjesnijim utakmicama pred "plavom četom" poklekli i Argentinci (3:1) i Južni Korejci (3:2). Takmičenje u grupi je okončano na trećoj poziciji, što je za rivala u četvrtfinalu odbojkašima iz Srbije i Crne Gore donijelo branioca olimpijskog zlata iz Atlante – Holandiju. Bio je to izuzetno težak protivnik u susretu u kojem poraz znači rastanak od snova o medalji i prijevremeni povratak kući. Utakmica sa "Lalama" je zaista bila najneizvjesnija na sidnejskom turniru i u njoj su se kasniji osvajači zlata nekoliko puta nalazili na ivici ambisa. Na kraju su, ipak, Holanđani morali da sa pomire sa činjenicom da više nisu olimpijski šampioni pošto je na semaforu po okončanju meča stajao rezultat 3:2 (25:21, 18:25, 25:18, 30:32, 17:15) za selekciju SRJ.


Foto: Ossrb.org

Posljednja prepreka na putu ka prvom olimpijskom finalu bio je stari dužnik Italija kojoj su reprezentativci Jugoslavije silno željeli da se revanširaju za bolni poraz u finalu prethodnog Svjetskog šampionata u Tokiju. I uspjeli su u tome u meču odigranom 29. septembra. Prva dva seta su Gajićevi izazivači dobili na razliku (27:25, 34:32), dok je u završnom trećem sve bilo mnogo lakše i ubjedljivije (25:14).

Braću Grbić i njihove drugove iz državnog tima sada je od najviše stepenice na pobjedničkom postolju dijelila samo selekcija Rusije, rival iz borbe za bronzanu medalju na prethodnim Igrama u Atlanti. Odbojkaši iz zemlje nasljednice Sovjetskog Saveza su u duel odigran 1. oktobra u sidnejskoj dvorani "Entertejment" pred 10.000 gledalaca ušli kao blagi favoriti, ali je tu ulogu valjalo opravdati na parketu.

"Zbornaja" je na startu prvog setu povela sa 2:0, međutim reprezentativci Jugoslavije su brzo preokrenuli rezultat. Protivnici su se sve do rezultata 20:20 smjenjivali u vođstvu, a onda je do tog trenutka indisponirani Ivan Miljković sa nekoliko sjajnih servisa donio odlučujuću prednost Jugoslovenima koji su ovaj period igre riješili u svoju korist sa 25:22. I drugi set "Plavi" su započeli dobro pa se činilo da neće imati težak zadatak da povećaju prednost. Uslijedila je, međutim, serija grešaka, prvenstveno pri prijemu servisa što su Rusi iskoristili da izjednače rezultat (17:17). U trenutku kada je pri rezultatu 22:22 vladala potpuna neizvjesnost u pogledu ishoda ovog seta reprezentativci su SRJ su napravi odlučujuću seriju od tri vezana poena (25:22). Posebno atraktivan je bio posljednji poen Gorana Vujevića ostvaren asom iz servisa.

Otpor rivala je time bio praktično slomljen iako je trebalo odigrati još jedan set do konačne pobjede. U njemu je jugoslovenskim igračima sve polazilo za rukom – servis i blok su bili besprekorni, baš kao i igra u polju. A onda je pri vođstvu "Plavih" od 15:12 uslijedio spektakularni antologijski potez Vanje Grbića koji je ušao u istoriju odbojkaškog sporta i imao nekoliko miliona pregleda na Jutjubu. As iz Kleka je najprije, preskočivši reklamu, uspio da vrati jednu gotovo izgubljenu loptu u teren, a zatim, stigavši da se i sam ponovo uključi u igru, briljantnim blokom donio poen novim olimpijskim pobjednicima.



„Servirao je Jakovljev i znali smo koliko jako to radi. Lopta se od Gorana Vujevića nezgodno odbila, išla je visoko. Potrčao sam za njom sa samo jednom namerom, da je vratim u teren. Preskočio sam reklamu, i što sam mogao pre vratio se u teren, da ispratim igru u tom poen do kraja. Ruski tehničar Ušakov to nije primetio, pa je podigao loptu Jakovljevu u ’zonu jedan’. Ja sam za to vreme dotrčao, stao pored mreže, samo prebacio ruke i blokirao ga. Posle tog poena, znao sam da nam niko ne može uzeti olimpijsko zlato” , objasnio je stariji od braće Grbić kako je uspeo da ostvari ono što je izgledalo nemoguće.

Finale u Sidneju se približavalo svom neumitnom kraju pa su čak i komentatori ruske državne televizije u TV prenosu prije završetka susreta konstatovali "kako je sve gotovo", tačnije "da ni čudo ne može da spase njihovu reprezentaciju od poraza". Bili su u pravu jer je nakon posljednjeg poena Ivana Miljkovića (25:20), uslijedilo veliko slavlje novih olimpijskih šampiona koj su polijeteli jedan drugom u zagrljaj. Vladimir Batez, Slobodan Kovač, Slobodan Boškan, Đula Mešter, Vasa Mijić, Nikola Grbić, Vladimir Grbić, Andrija Gerić, Goran Vujević, Ivan Miljković, Veljko Petković, Igor Vušurović i njihov selektor Zoran Gajić postali su legende, ostvarivši ono što prije njih (a za sada ni poslije njih) nije učinio niko u muškoj odbojci na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

"Isplatio se petomjesečni rad, koji je isključivo bio u funkciji Olimpijskih igara. Znao sam da imamo kvalitet, da su momci odvažni ali smo bili na velikim iskušenjima. Završilo se kao san i nadam se da će bajka trajati bar do sljedećih Igara”, rekao je tada presrećni selektor Zoran Gajić.

Osvajači olimpijskog zlata nisu imali mnogo vremena da u Sidneju proslave veliki trijumf. Ljudi iz adminstracije OSJ nisu vjerovali da "Plavi" mogu da doguraju do samog kraja turnira pa su im ranije rezervisali avionske karte za let iz Australije za veče 1. oktobra, samo nekoliko sati po završetku finalnog susreta. Na žalost olimpijskih pobjednika u Beogradu je – zbog demostracija koje su 5. oktobra dovele po pada Slobodana Miloševića sa vlasti – izostao tradicionalni doček sportskim junacima na balkonu Skupštine grada. Na aerodromu u glavnom gradu SRJ dočekalo ih je samo tridesetak ljudi koji su uspjeli da se probiju. Među njima je bila i majka Vanje i Nikole Grbića, koja je našla načina da preko kukuruzišta dođe do aarodroma kako bi poželjela dobrodošlicu svojim zlatnim sinovima.


(Sport Klub)