14-02-2020

Jasenka Lalović: Čovek u nama treba da raste dok smo živi, to je valjda i poenta našeg bitisanja s ove bande trajanja

Jasenka Lalović je rođena u Buljarici, pa zato sa posebnim ponosom i velikom ljubavlju ističe da je Buljaričanka. Živi i stvara u Beogradu. Mama je Kristine, Luke i Teodore i ponosna tetka jedne Dorotee. Srećno udata. U torbi uvijek ima papir i olovku, a njene knjige su kako kaže njen skroman doprinos u pominjanju i odavanju počasti ženama sa ovih prostora. Vjeruje da čovjek u nama treba da raste dok smo živi. Tako se, kaže Jasenka, obožujemo i postajemo sličniji njegovom liku, a to je valjda cijela poenta našeg bitisanja s ove bande trajanja.

Jasenka Lalović: Čovek u nama treba da raste dok smo živi, to je valjda i poenta našeg bitisanja s ove bande trajanja | Radio Televizija Budva

1. Pretpostavljam da pišete cijeli život, ali kako i u kom se to tačno trenutku javila želja da počnete javno da objavljujete svoje stvaralaštvo?

Pišem oduvek. Još kao mala više sam se radovala svesci i olovkama nego čokoladama i igračkama. Odatle i navika da se lako zabavim pisanjem i da u tome zaista uživam. Želja da na stranici objavim neke od mojih tekstova desila se tek kad sam dobila javnu podršku nakon par mojih osvrta i kratkih priča. To je kasnije preraslo u pisanje na temu koja me duže vreme okupirala, a bila je vezana za istoriju i tradiciju podneblja sa kojeg sam potekla. U tim vodama volim da plivam. Bilo je podsticajno da "začeprkam" malo više i dublje i sve to pretočim u priče. Trebalo je da skupim hrabrosti i sa takvim tekstovima izađem u javnost. Ne zato što sam sumnjala u sebe, već zato što živimo u vremenu izvrnutih vrednosti u kome je kvalitet ustupio mesto kvantitetu. Mnogo više knjiga se objavi nego što se pročita. Validnost ono što se danas nudi može da potvrdi tek neko buduće vreme. Nisam sigurna da će mnogo toga preteći. Iz tih razloga sam se dvoumila i odmeravala valjanost onog što sam napisala. Tek sam se na nagovor ljudi koji su u izdavaštvu i iz sveta kulture, osmelila da zakoračim na put pisanja. Nadam se da ću kroz vreme koje dolazi opravdati njihovu veru u moju napisanu reč.

2. Da li je bilo straha od reakcije okoline?

Ne bih to nazvala strahom, pre opravdanim nepovernjem. Ljudi su danas mahom površni. Razlog za to je vreme kojeg je sve manje za ono što volimo da radimo. U toj bezumnoj trci da stignemo sve, gubi se volja da se zagrebe ispod površine. Iz tog razloga sam strepela kako će se razumeti moja poruka ‘’one i ove bande’’ moje priče. Kako će sa jedne strane shvatiti štivo u kome se koriste grafeme poput ‘’Ś’’ i ‘’Ź’’, a sa druge, kako se mogu razumeti poruke koje šalju onovremene žene u ovom svetu kojeg oduvek najčešće definišu muškarci. Ovo nije nacionalistički obojena knjiga, niti je pisana sa namerom da probudi neka feministička načela. Naprotiv, pokušala sam da se prebacim u to vreme, na taj prostor, da govorim onako kako bi one tada zborile, da prenesem neke njihove poruke… Koliko sam u tome zaista uspela, ne znam. Znam samo da, od onog trenutka kad sam se osmelila da spomenem te žene u svojim knjigama, dugujem im obzirnost i posvećenost. Da sam obavezna da ih branim i odbranim od svih mogućih zloupotreba i pokušaja da ih podvedu pod savremene prozaičnosti, bilo koje vrste. One nisu poznavale sve ove današnje podele po kojima gradimo svoja uverenja. One su to drugačije činile. One su sabirale i kućile, a ljude su delile po čovečnosti. Eto, to je jedini moj strah što se tiče mojih knjiga. Ne, kako će razumeti mene, već njih…


Foto: Krug mladih

3. Crnogorke kao stub vašeg pisanja, jake žene, žene koje na svojim leđima nose krst cijele porodice da li ima sličnosti između Vas i heroina iz Vaših priča?

Mislim da svako od nas može pronaći neku sličnost sa tim ženama. Interesantni su komentari nekih čitalaca, koje dobijem nakon čitanja, kada na likove iz knjiga nadovežu neka svoja lična iskustva. To me posebno raduje. Svako se nadovezuje nekom svojom životnom pričom, sećanjem i uspomenama. To je dobro. Dokaz da su knjige našle put i da sada žive neke svoje živote, mimo mene. Na taj način mnoge drage ljude čuvamo od zaborava. Snaga tih žena je u prihvatanju života onakvog kakav jeste. Ne zato što nemaju hrabrosti da ga menjaju, već zato što su svesne trenutka u prostora na kome su se rodile. On je po njih obavezujući. To je taj krst koji prihvataju da iznesu do kraja ne gubeći snagu kudeći na Boga i sudbinu. Njihova dostojanstvenost ne dopušta slabost zarad koje bi poklekle. Kad vas život sačeka na nož, shvatite svu nepravdu kojom vas može dotaći. Jedini način da preživite je da ga uprkos svemu ipak živite. Dostojanstveno i hrabro, jer tako se lakše iznese.

4. Vjerujem da su Vam svi Vaši likovi podjednako ili približno dragi, ali koju biste ženu od junakinja koje ste stvorili onako posebno izdvojili i zašto?

Svakom liku sam podarila komadić sebe. Nekom više, nekom manje. Lik koji je po svom senzibelitetu meni najbliži, a koji je prema reakcijama čitalaca ipak ostao skrajnut u odnosu na ostale, je Bose iz prve knjige. Ona je, na njoj svojstven način, iznela život prepun nepravdi. Uspela je uprkos svemu da pronađe način da se sa njim suoči. Seme ljubavi koje je tražila u ljudima oko sebe i za koje je verovala da svuda postoji samo ga valja naći, promenilo je ono što se na prvi pogled činilo nemoguće. Ona je potvrda da ljubav čini čuda, čak i tamo gde se čini da je nema, njeno seme uvek proklija i nadvlada jalovost bezosećaja. To je razlog zbog kojeg glasam za Bosu.



5. Da li vaša čitalačka publika na sve četiri strane Balkana jednako shvata i na pravi način prihvata priče koje ste željeli da prenesete? Da li nam je svima negdje zajednički taj
život koji u opisujete u Vašim knjigama?


Mnogi su pomislili da je moja prva podrška došla sa prostora o kome sam pisala, Crne Gore. Ipak je bilo malo drugačije. Ona je inicijalno stigla iz drugih krajeva, Srbije i inostranstva. Naravno, kasnije, najveća reakcija čitalaca, a samim tim i vetar u leđa sledi iz Crne Gore. Ono što je zanimljivo i što me posebno raduje, je to da su mnogi pronašli sličnosti između žena o kojima sam pisala sa ženama iz našeg okruženja. Dokaz da je sve to isti, dinarski tip žene. Da smo međusobno mnogo sličniji, nego što se to danas često ističe tražeći svakojake razlike, neretko besmislene. Sve su one tradicionalne, posvećene porodici, spremne da iz senke grade jake muškarce, domaćine, ratnike… Jakog muškarca rađa i stvara samo jednako jaka žena. Zemlje ratnika i heroja grade i one koje ih rađaju i vaspitavaju kao junake. Zato zalužuju da se i one, poput muškaraca, spominju i pamte. Moje knjige su više nego skroman pokušaj da se ispravi ta nepravda.

6. Šta je to što je zajedničko ljudima S one bande Vaše gore i ljudima S ove strane Vaše gore, a šta ih to opet toliko razlikuje?

To je taj večiti dualizam koji postoji u svakom od nas. Ova i ona strana našeg bića. Uvek će jedna biti svetlija, pitomija, lepša, ona druga je mračnija, surovija, teže prihvatljiva. Dok se tražimo i stasavamo, verujemo da je izbor moguć tako što ćemo se jedne odreći. Tek kroz vreme shvatimo da samo objedinjavanjem obe strane smo celoviti. Da niko nema prava da nas uslovlajva podelama koje danas, nažalost, živimo. Da vrh svake gore nije linija razdvajanja kojom se prelazi sa jedne na drugu bandu, već je šav kojim se one sastavljaju i ‘’mire’’… Simbolično, do vrha se teže stiže. Treba izdržati i izneti teret uspona i želje da se pogleda šta je na drugoj strani. Oni što ostaju u podnožju, obezvoljeni da ulože najmanji napor da se pokrenu, to ne mogu lako razumeti. Baš kao što smo danas svedoci toga, u ovim smutnim vremenima. Teško je poverovati da je baš na onoj drugoj ‘’bandi’’ potpora naše ‘’bande’’. Da upravo ona druga strana osmišljava ovu našu. To je to jedinstvo suprotnosti koje sve objedinjuje u smisaonu celinu. One bande nema ove bande svih gora. Tek kad se oslone jedna na drugu uzdiže se njihova zajednička gora. Bez toga između njih bio bi ambis. A, lepše je pogledom uvis, ka vrhu koji ih spaja, zar ne?

7. Koja je Vaša najljepša uspomena iz odrastanja u Paštrovićima?

Mnogo ih je. Kad bih morala da izdvojim neke, to je onaj period mog ranog detinjstva kada smo svi bili na broju. Vreme koje sam nekada provodila sa sestrom Silvanom. Ne znam zašto, obično se setim onog prolećnog doba, kada je vreme južine i kada se u vazduhu mešaju mirisi soli i tek procvalih krošnji. Vreme prvih lasta i onog za mene neponovljivog zvuka, glasnog kreketa žaba iz buljaričke močvare. To su zvuci i mirisi mog detinjstva.



8. Da li su sve žene koje ste stvorili u Vašim pričama na neki način i postajale u Vašem bližem okruženju?

Likovi koje sam stvarala i gradila u mojim knjigama, definitivno su plod moje imaginacije, mada često u njima pronalazim sličnosti sa nekim ženama koje sam poznavala. Ponekad sam nekom od njih ‘’pozajmila’’ reči koje sam nekada čula, tek da bi ostale zabeležene. Ipak, najčešće su karakteri samih likova gradili svoje priče. U to ime, ja sam samo sledila njihove osobenosti. Tu nisam imala mnogo izbora u odabiru ishoda šta će se sa nima desiti, niti sam znala u kom smeru će se do kraja knjige razviti njihove sudbine. One su same gradile svoje priče, shodno osobinama koje su karakterno nosile.

9. Kako na knjigu gledaju van Vaše gore? Živite i stvarate u Beogradu, da li su reakcije jednake kao ovdje? Ili su ipak zakoni koji vladaju na ovim našim bandama nedokučivi ljudima koji žive van naših granica?

Baš kao što sam već spomenula, moje knjige su naišle na razumevanje tematike, jezika i onih meni važnih poruka koje sam želela da pošaljem i mimo prostora o kome sam pisala. To me zaista raduje. Posebno što smo svedoci da postoji jedan sterotip po kome se definišu žene sa ovih prostora. Poželela sam da prikažem onu drugu, od javnosti često skrivanu stranu tih žena, koja je ostala zanemarena i nepravedno skrajnuta. Možda nenamerno, jer je pozornost, nažalost, najčešće bila i ostala na muškarcima. Ona je tu nepravednost, kao i mnoge druge, prihvatala. U to ime, imala sam potrebu da ih spomenem i ostavim svoj skroman zapis. Sasvim je nevažno gde živim, da bih to činila sa puno ljubavi i pijeteta prema tim ženama. Donekle verujem da su mi prostorna i vremenska distanca na neki način pomogle da sve to na ovaj način prenesem na papir. Ponekad je neophodan taj komadić nedostajanja da bi nas podstakao na pravi način.

10. Da li će se Vaše pisanje u ovom maniru nastaviti i možemo da očekujemo i treću knjigu ili ste nam ipak ispričali dovoljno?

Mnogi su me pitali da li sam sa ove dve knjige zaokružila priču. Iako je ova tema za mene i dalje više nego inspirativna, mislim da ne treba da iskačem iz okvira dualizma kojim se simbolično šalje moja poruka. Treća knjiga se upravo piše. Drugačija je tema i na drugačiji način je postavljena priča. Nadam se da će biti jednako zanimljiva.



11. Značaj Vašeg stvaralaštva je zaista veliki za ovo podneblje za žene, običaje i tradiciju... I zaista ste to uspjeli da između korica sačuvate od zaborava, recite mi da li Vam često pišu žene iz Vašeg rodnog kraja poistovjećujući sebe ili žene koje poznaju sa vašim junakinjama i koliko Vam znači to što pišete o žena koje smo svi na neki način znali?

Hvala na ovim rečima. Nadam se da ću opravdati ovo što ste napisali. Često se javljaju mnogi čitaoci sa komentarima nakon čitanja ‘’obe bande’’. Ne samo žene, Obično su to ljudi koji su poput mene, izmešteni sa tih prostora ili oni koje vezuju jake uspomene za neke njima drage ljude. Dešava se da se nekim svojim uspomenama, vrlo ličnim, nadovežu na neki od likova i da ih to podstakne da iznova začepkaju po sopstvenoj prošlosti. To je dobro. Moramo čuvati sve te dragocenosti koje su nam ostavljene. Razgrnuti prašinu prozaičnih vrednosti savremenog doba, koja je prekrila sve ono valjano, a tako vredno. Poput svih dragulja, prave vrednosti su skrivene i za njima treba tragati. Kad ih nađemo, a sigurno ih ima, moramo ih čuvati i sačuvati. Mnogo toga smo se odrekli zarad lagodnosti. To je samo zona komfora koja nas uljuljkuje i obesmišljava naše živote ogrezle u potrošačkom, materijalnom svetu, oslobođenom svake prave vrednosti ako se ne iskazuje cifrom. Pisati o tim ženama je za mene posebna čast. Zato se trudim da to činim onako kako bi one volele da ih neko vidi i čuje. U tome mi je mnogo pomogla naracija kojom sam se koristila u tekstu. Na taj način čitalac vidi samo njih, ali ne i prisustvo autora. Tu sam ja, kao stvaralac, potpuno nebitna i gurnuta u stranu, jer ova priča ne pripada meni, već tim ženama. Ja sam samo posrednik između njih i čitaoca. Neko ko je sve to stavio na papir.

12. Jednom ste rekli da ne volite etiketiranje i stavljanje u ladice i da Vam baš i nije blizak izraz "spisateljica" pa recite mi ko je Jasenka Lalović?

Tako je. Malo (malo više) mi je smešno kad se neko predstavi kao pisac nakon jedne ili par izdatih knjiga. Zapravo, čak ni nakon više objavljenih dela teško je reći da li je neko pisac ili ne. Jedno vreme koje dolazi može zaista to da potvrdi, po tome šta će od svega toga preteći i opstati. Da li Jasenka Lalović zaista zaslužuje epitet spisateljice, ja to u ovom trenutku ne znam. To će pokazati neko buduće vreme. Dobiću upravo ono što sam svojim delima zaslužila, baš kao svi ostali. Ni manje, a ni preko toga. Zato je neprimereno da govorim o sebi. Moje je da i dalje stvaram i da učinim sve da to bude najbolje od mene u tom trenutku. Jasenka Lalović je osoba koja veruje da sve što činimo može i treba da nas popravlja i napravi malo boljim ljudima. Iz dana u dan. Čovek u nama treba da raste dok smo živi. Tako se obožujemo i postajemo sličniji njegovom liku. To je valjda cela poenta našeg bitisanja s ove bande trajanja.

Razgovarala: Dragana Pribilović