Savo Gregović, Foto: Printscreen (Na veslu priča)
Gregović, s dugogodišnjim iskustvom i ličnim sjećanjima na legendarne susrete u kafanama Beograda i Crne Gore, oživio je duh vremena kada su kafane bile mnogo više od mjesta za piće — bile su središta inspiracije i debate, kao i životne škole. Donosimo vam najzanimljivije trenutke iz ovog intervjua, kroz koji ćemo još jednom osjetiti miris starog vremena i vrijednosti koje su obilježile jedan poseban dio naše kulture.
Zašto kafana kao institucija kulture? Ako je Đura Jakšić mogao svoje stihove da recituje i živi u Skadarliji, ako je Tin Ujević po sopstvenom priznanju svoje najbolje dane provodio noću, a Ljubinka Bobić više od Narodnog pozorišta voljela kafanu kao kultno mjesto, zašto onda ne bismo pričali i o kulturi ponašanja u kafani?
Pa, kafana je zaista institucija. To je mjesto gdje se dolazilo, ulazilo, izlazilo. Mjesto gdje su novinari i pisci, koji su bili najbolji drugovi, dolazili kako je to možda najbolje definisao Libero Markoni, pokojni pjesnik Slobodan Marković, u kafanu se ulazilo da se prisustvuje igranci duha. Kada se sjedne za istim stolom ili za dva, tri susjedna stola, kao što je bilo kod Brane Petrovića, pjesnika ovog vremena, recitovali su svoje stihove, primjerice, u kafani Prešernova klet, jednoj od kultnih beogradskih kafana u koje su novinari prvo svraćali pa su tek onda išli u svoje redakcije. Posebno su se okupljali uveče i tu je igranka trajala do zore, igranka duha, kako je rekao Libero. Nepozvanima nije bilo mjesto u kafani; to su oni sami saznali, niko ih nije tjerano da napuste kafanu, nego nijesu imali tu mentalnu kondiciju da bi izdržali do kraja.
Jedan od učitelja, ponovo ću pomenuti Libera Markonija, naučio me je nečemu što mi je mnogo pomoglo u životu. Kada je otvarao prvu flašu vina, razgovor bi počeo na razne teme, a on je ujutro u pet sati bolje govorio nego uveče kada smo počeli da pijemo. Tako da je to bio trening koji nisu mnogi izdržali, jer je kafana bila nešto pogrdno u našem jeziku, a to je opet Momo Kapor demantovao – u kafanu se ulazi da se popije kafa i da novinar ili pisac može da izdrži verbalne udarce. Svako ko uđe u kafanu ima pravo da ti tresne u lice to i to, što je negativno ili nešto pozitivno, mada je to bilo rjeđe, jer su takvi brzo uviđali da im nije mjesto u takvim kafanama. Tih kafana je bilo u Beogradu, ja stalno pominjem Beograd, jer sam tamo naučio šta je kafana, šta je novinarstvo i šta je boemija.
Imao si priliku, bio si savremenik upravo pomenutog Mome Kapora. Kažu da je Momo Kapor od Kalenić pijace do Bermudskog trougla u svakoj kafani napisao po neki stih ili dio svoje priče.
Jeste, to je istina. Imao sam čast i privilegiju da moju knjigu "Biseri vinskog tajnopisa" ilustruje svojim crtežima. U toj knjizi ima dvadeset crteža Kaporovih, a slikao je ljude koji su ili bili sa nama ili bliski po pitanju kafanskog života. Tako su tu Zuko Džumhur, vodeći karikaturista Jugoslavije u to vrijeme, Slobodan Marković, Brana Petrović i drugi asovi.
Tačno je da je Momo obilazio kafane i dobar dio svog života proveo tamo, u tim finim kafanicama sa olisanima podovima i kariranim stolnjacima, to je bio dekor, to je bio enterijer skoro svake kafane, ali ono glavno su bili igrači koji su za tim novinarskim ruletom provodili vrijeme. Savo Jokić i Jaša Grobarov, poznati boemi Beograda, često su dolazili u Budvu. Sava je znao da živi ovdje po nekoliko mjeseci. Oni su imali male stolice, jer se znalo ko sjedi za velikim stolom, a na malim stolicama su bili Grobarov, novinar Politike, i pjesnik i Savo Jokić.
Kako se od novinara postaje pisac? Koliko kafana ima uticaj na to?
Ima veliki uticaj. Teško je to sad ovako definisati. Ne volim u principu definicije, ali mislim da ljudi često ne znaju šta je boemija. Ako vide čovjeka u kafani, odmah pomisle – eno ga, boem. Boemija je način života. Mnogo toga se čovjek odriče u korist sticanja nekih novih saznanja; ljudi kažu inspiracije, a nije to samo inspiracija. Tu se prežvakava ono što je bilo preko dana ili što je bilo prije mjesec ili nekoliko godina.
To je mješavina istorije, književnosti – sve se to moglo učiti na jedan bolji način nego u školi. Smatram da je čovjek predodređen da to bude, boem znači biti slobodan, a to je nekako najteže u svim vremenima izboriti se za lični integritet. Svi ti momci o kojima sam pričao, a s kojima sam se družio povremeno, nekad i duže, su imali mnogo toga da kažu.
Kada govorimo o kafanama kao institucijama kulture, podsjetimo se nekih kultnih kafana, prije svega u Budvi, a potom i na Crnogorskom primorju. Obzirom na činjenicu da već generacijama unazad mladi ljudi nemaju spoznaju šta znači kafana u pravom izvornom, institucionalnom obliku.
Nema, zato što su ova nova tehnička dostignuća prilično razdvojila ljude. Kafana je umrla kao institucija. Danas su u tim nekadašnjim kafanama koje nose ime starih vremena ili su obilježene tekstovima o njima, to su uglavnom kafići u kojima sjede momci i djevojke s mobilnim telefonima preko ramena, kako bi rekao jedan moj prijatelj. Prosto se nema vremena za priču; priča je izostala. Danas su naratori neki drugi, a to je jedna ružna riječ, pričanje je bolje reći, niko se ne bavi više kafanom kao institucijom. To se manje zna, ne dešava se u našoj okolini, a ni u regionu kako zovu moju bivšu zemlju. Smatram da je kraj boemskog života vrlo blizu. Otimaju se jedino oni uporni, ali su sa manje društva ili gotovo teško nalaze društvo jer ga i nema. Novo vrijeme je progutalo čovjeka, progutalo je duh.
Zamislite, igranka duha, to je zaista tako bilo. U novinama smo znali kolege koji rade u konkurentskim kućama; ja sam radio u Večernjim novostima, ali su tu bili novinari Politike, Ekspresa, da ne nabrajam dnevne listove, Borbe i tako dalje. Oni su mnogo, mnogo toga znali da kažu, ispričaju, i da se čovjek odjednom pretvori u uvo, iako nije iz te branše, iako nije iz te kafane, iako je prvi put svratio, ali to su bili rijetki. Bilo je više onih kojima je bio potreban alkohol, ne da bi otvorili neku fioku u mozgu za koju nisu znali, ili da im dođe interval alucida, nego slučajni posjetioci. Danas nema asova da pričaju, nema teme koja bi zanimala više od jednog čovjeka ili uopšte ne zanima. Ljudi pričaju o poslovima, biznisu. Ne znam o čemu sve.
Jasna: Gdje su u Budvi bile kultne kafane?
Zabilježio sam nekoliko mjesta u svom životu. Kafane kojima sam se vraćao su, primjerice, Adriatic u ulici Mediteranskoj, kafanica gdje je bilo moje dopisništvo, zatim Bambus u Potkošljunu...
Kada govorimo o kafanama, prva asocijacija su karirani stolnjaci, limene pepeljare i čaše od dva deci u obliku burenceta. Šta tebe asocira na kafanu?
Možda jedino to kada vidim da trojica ili četvorica sjede za istim stolom ili za dva susjedna i pričaju. Bez mobilnih telefona, bez ometača druge vrste, ali to je rijetko. Tu i tamo sretnem nekoga iz svoje generacije, a takvih je sve manje. Počne neka priča koja me asocira na moj nekadašnji ambijent u kojem sam proveo zaista dosta vremena. Reći ću nešto zanimljivo: nerijetko se dešavalo da proslavljamo u kafani dobar tekst koji sam objavio, moj kolega ili neki drugi. Proslavljali smo tekst bez imalo zavisti ili pizme. To je zaista bilo jedinstveno, pripadalo je prvoj polovini mog novinarskog života, to su sve ona mjesta i ljudi koje smo pomenuli.
Nekada se znalo kako se ide u kafanu. Nije se moglo ući bilo kako obučen. Da li je to jedan dio kulture boravka u kafani?
Svakako da jeste. Ali bilo je dopušteno da se izdvajaju pojedinci koji su bili razbarušeni, ne što se tiče kose i ostalih dijelova glave, nego po tome što su imali originalnu odjeću. Najčešće je to bila vijetnamka, popularna zelena jakna sa mnoštvom džepova, što novinarima treba. Uvijek je tu bila bilježnica ili neka olovka. Tamo se događao jedan novi svijet. Čini mi se da je svaka večer bila drugačija. Imam jednu priču. Dogodilo mi se, naime, da budem u Beogradu nekoliko dana. Redovno sam bio na liniji Beograd-Budva, ali sam po desetak dana ostajao u Beogradu, nekad pet, nekad i cijeli mjesec. Zimi se radilo u redakciji više, a naši morski dopisnici manje. Jednom se desilo, spavao sam u hotelu Excelsior, to je opet na uglu, na početku ulice Kneza Miloša, jedne vrlo frekventne saobraćajnice, blizu Skupštine Srbije. Meni je pozlilo negdje oko, boga mi, bilo je prošlo 12 ili već jedan sat, ne mogu biti tačan, nisam gledao na sat. Dođe mi muka, takva muka da prosto mi treba ljekarska pomoć, tako se činilo.
Navučem neki džemper; džemperi su bili dio odjeće novinara, ali fini, stilizovani, koji su bili dovoljni da pokriju košulju, da malo vidite. Sletim niz stepenice, tu je recepcija, vidim recepcionera kako spava snom pravednika, što bi rekli, fino. Šta ću, izađem na ulicu, izvadim jedan taksi iz magle. Stane čovjek, otvori vrata i kaže: „A gdje ćete vi?“ Pogledam ga, miriše kao da sam u kozmetičarskoj radnji. Diše kao povjetarac, pustio neku laganu muziku, sve to me nerveira do ludila. I kaže: „A gdje ćete vi?“ Rekoh, „U bolnicu.“ „Koju bolnicu?“ „Rekoh, koja prva naiđe.“ I on me dovede na željezničku stanicu, tu je bila Klinika Sveti Sava. Tamo već, zamislite, red čekaju ljudi od raznih bolesti, čekaju na pregled ili na zakazivanje pregleda. Rekoh, ako budem čekao, umrijeću ovdje. Zaobilazim ljude koji čekaju, i tu su stajale medicinska sestra i doktorica koje raspoređuju ljude na koje će odjeljenje, pitaju me: „Šta je vama?“ Rekoh: „Pio sam.“ Kaže: „Ajte, nemojte, molim vas, vi ste pili, a ovdje ljudi umiru od infarkta. Uostalom, za vas je doktor gore.“ Lijevo mi pokaže jedne vrata. Ja, onako zbunjen, ali malo mi lakše. Vidiš, ova rekla da neću umrijeti. Znači da nije baš strašno. Zakucam na ta vrata, pokucam. Niko se ne javlja. Uhvatim se za kvaku, sjedi čovjek sam za stolom u bijelom mantilu, primarijus; vidim poslije natpis – neuropsihijatar. Kaže: „A šta je vama?“ Ja rekoh: „Pio sam tri dana, pa mi je muka. Imam hijatus herniju, pa mi je dijafragma pritisla srce,“ to već ja nešto naučio iz medicine. On kaže: „Nemojte, ja sam sad iz kafane, a šta radite vi?“ Rekoh: „Novinar.“ Kaže: „O, pa vi ste prva šank linija, ja samo sa vama pijem.“ Pomislih: „Je li ovo lud čovjek ili ne?“ ali meni potpuno prestade svaka muka. Kaže: „Ja bih vama dao neki mali sedativ, ali nema potrebe, vi ćete večeras u kafanu, a ja ću opet u kafanu, pa se možda sretnemo.
U jednom dijelu ovog našeg razgovora pomenuh Bermudski trougao. On je malo stariji; kako si ti doživljavao taj dio Beograda, s obzirom na činjenicu da si dobar dio svog radnog vijeka proveo upravo u ovom gradu?
Bermudski trougao, znate šta je, dođe se do njega i nestaje se. Činili su ga Lipa, Grmeč i Šumatovac. To su bile kultne kafane politike i svepolitike, naravno. Politika je imala mnogo novinara koji su u svim vremenima, pa i danas, list za poštovanje. Sve su one prodate, tu je rasadnik boemije, a sve su danas pretvorene u ugostiteljske ili slične objekte. Malo iznad njih bila je kafana Zora, onda Bosna u Majke Jevrosime i Union ispred samih Novosti. Često smo sjedili na terasi Uniona kada je lijepo vrijeme, i naravno, išao sam i u Tabor, gdje je Momo Kapor posljednjih godina najčešće svraćao. Sve je to centar najstrožeg Beograda. Prije dvije godine prošao sam kolima tuda i nisam svratio ni u jednu od tih kafana, jer sam prethodne godine vidio da nema ništa od nekadašnjeg boemskog sastajališta.
Moramo reći negdje da su i kafana i boemija bili dio jednog vremena.
Apsolutno. Mogu da kažem da je moj novinarski rad, koji je trajao 46 godina, podijeljen na tri dijela. Prava boemska vremena bila su 60-ih i 70-ih godina, dijelom i 80-ih, prva polovina. Tu počinje novo novinarstvo bez kafana, bez boema, držači mikrofona, kako reče jedan moj kolega, pisci na raznim portalima i društvenim mrežama koje nemam prilike da čitam i da gledam, jer sam tehnički potpuno neobrazovan i, što je najgore ili najbolje, bez želje da to učim. To sputava, čini mi se, mene, a i kolege, onih dobrih kojih je sve manje. Tako da današnje novinarstvo mogu samo da kritikujem, ali ne znam koliko je to važno. Danas, nakon završene konferencije za štampu, koje su najčešće izvor informacija i nekih tajnih kanala, novinari obično kažu rogobatno: „Kako moj izvor kaže.“
Ne znam koji novinar ima izvor osim informacije na licu mjesta ili direktnog sagovornika kada ga nađe itd. I nema druženja; svako trči u svoju redakciju da što prije stigne njegov tekst na portal. To su najčešće lažne vijesti ili poluistine ili nesretno sročene, to je posebna priča. Mladi ljudi, novinari, žele da budu novinari, da prave karijere, a one se mogu praviti samo na dobrim tekstovima, koji se rade temeljno. Milosav Lalić, poznati novinar iz Budve, je rekao da neka prespava ako može. Veljko Vlahović je imao jednu dobru misao o tome, preporuku mladima i starima. Kaže, kada hoćeš nekoga da kritikuješ, stavi ga pod jastuk, tu priču, pa ujutru ćeš bolje da razmisliš prije nego što objaviš. A ako treba nešto lijepo da napišeš o nečemu, da afirmišeš neki događaj, neku osobu ili organizaciju, učini to odmah.
Kada bi sada bio u prilici da biraš čime ćeš se baviti u životu, gdje ćeš ići, šta ćeš posjećivati, s kim ćeš se družiti, da li bi nešto promijenio?
Ne bih promijenio ništa. Nažalost, sjedio bih još makar uz kafu da pričamo priče koje smo jednom ispričali, pa ne smeta ponovo. Prosto, nema društva. Ne vidim novinara koji želi da bude ono što su svi težili iz naše generacije: što bolji novinar. Kako se piše, šta ne valja u tekstu. Recimo danas, ne znam da li iko od ovih mlađih zna šta je LID. To su prvih 4-5 rečenica u tekstu, da li je to izvještaj ili informacija, gdje je gotovo sve rečeno o čemu je trebalo da se kaže. Ali dolje bi ostalo prostora da se eventualno malo proširi priča. To danas niko ne pominje, ne zna; počinje se sa sredine ili s kraja, rogobatne rečenice, nejasne, a da ne govorimo o gramatičkim greškama koje su katastrofa danas u svim medijima, bilo pisanim, bilo elektronskim.
To je iz razloga što ne sjede za kafanskim stolom i ne razmjenjuju iskustva i priče sa kolegama, jer kafana više nema.
Tako je. Danas se zadovoljavaju brzinom, da su predali tekst, da su prvi ili nešto javili, sad da li je to bilo dobro, tačno ili netačno... A čujem, recimo, često se pominje istraživačko novinarstvo. Niko mi još nije objasnio šta to znači. Mi smo pravili vijesti, informacije, reportaže, komentare i tako. To su sve novinarske forme na kojima je naročito dopisnik iz bilo kojeg kraja svijeta ili zemlje morao da zna.
Koliko je proteklo vremena od trenutka kada je zatreselo 1979. do objave da je Crnogorsko primorje pogodio katastrofalni zemljotres koji si ti poslao?
Pošta u Budvi je bila porušena. Tada sam bio u stanu koji je takođe bio oštećen. Nije bilo struje. Krenuo sam za Bar kolima da vidim kakva je naša obala, Budvanska rivijera, da vidim Bar, da vidim Luku Bar. Sve sam to završio do tri sata uz pomoć kolege Boška Miloševića, jednog od najvećih boema i najboljih novinara ovih prostora, koji je bio dopisnik Politike iz Bara. Uspio sam da se sa njim vidim, da mi objasni što se dogodilo u Baru. Moj prvi izvještaj predao sam u 3 sata i 40 minuta.
Na kraju razgovora, Savo se zahvalio na gostovanju u emisiji riječima:
"O ovoj temi se rijetko razgovara na javnom servisu i u novinama. Tako da sam siguran da gotovo više tih vremena neće biti, i ostaje debelo sjećanje. Ja sam dosta toga pretočio u nekoliko knjiga, pa je više tog kafanskog života i ljepše sročeno nego što sam ja danas pričao."
Pripremila Danijela Benić