Foto: Pexel

Ograničenja, pravila i restrikcije su dobre, ali mogu biti i iscrpljujuće i zbunjujuće za djecu. Djeca, vrlo vjerovatno, neće tražiti svaku priliku da pobjegnu od kuće ako ste previše strogi, ali ipak postoje negativne posljedice u ponašanju koje možete očekivati. U razgovoru sa psihološkinjom i psihoterapeutkinjom Radmilom Grujičić portal Zadovoljna.rs saznaje kako napraviti distinkciju između zdrave i potrebne strogoće i one koja je vrlo kontraproduktivna.

Ona kaže da je za dijete važno da postoje pravila, kao i da je u vaspitanju vrlo važno da postoje nagrade, ali i kazne.

„Sa strane roditelja karakterističan je osjećaj ljutnje i da nisu ispoštovani od strane djeteta, kao i mišljenje da je dijete nediciplinovano i nevaspitano. Roditelj se preispituje.”

Odrasli se stavljaju u situaciju da od djeteta ‘zahtijevaju’ nešto, a to čine tako što šalju ‘naredbe’. Dešava se da se ono uslovljava sa ‘Ako uradiš ovo, onda si dobar’, te ako ne ispuni očekivanja i zadatke, roditelj postavlja sebi pitanja poput ‘Gdje ja toliko griješim’ i ‘Sve im dajem, a oni mi ovako uzvraćaju’, što na kraju rezultira nezadovoljstvom na obje strane.

Ukoliko su mama ili tata stava ‘disciplina mora da postoji’ i ‘zna se neki red’, to vrlo često guši odnos nametanjem nekog ultimativnog ‘reda’ koji mora da se poštuje. Rečenice poput ‘tako je, jer ja tako kažem’ kod djece mogu da izazovu kontraefekat, te se tako ne podstiče razvoj motivacije i želje za ispunjenjem ciljeva ili poštovanjem pravila. Kod njih to razvija frustraciju jer ne razumiju zašto zaista mora nečega da se pridržavaju, a autoritet roditelja sam po sebi nekada nije dovoljan”, kaže Grujičić.

Šta to u djetetu budi?

Iz pozicije djeteta sa zahtjevnim roditeljem – ono se osjeća pod pritiskom, takođe neispoštovano i kao da sve što uradi nije dovoljno dobro. Negativna osjećanja bude i konstatne zamjerke roditelja, kao i nedostatak pohvala i komplimenata.

Samim tim ono osjeća obavezu da ispunjava zahtjeve roditelja, kao i obavezu za konstantnim dokazivanjem umjesto da mu se razvija želja, ambicija i potreba – sve to čini svojevoljno.

Tako, ukoliko je pritisnuto od strane roditelja, najčešće razvija otpor. Uslijed kog roditelj osjeća bijes i razočaranje, i ulazi se u začarani krug u kom nešto očigledno ne funkcioniše. Odnos između roditelja i djece i te kako trpi.

„Oni se udaljavaju, svako se iz svog ugla osjeća povrijeđeno i potrebe obje strane nisu ispoštovane”, kaže Radmila Grujičić.

Znak da nešto treba mijenjati je kada otpor djeteta postane vrlo primjetan, te da ‘ne može više od toga’ i kada očigledno nema pomaka na bolje.

Kako uspostaviti ravnotežu?

Psihološkinja naglašava da postoje dvije vrlo bitne stavke za skladan, a opet disciplinovan život.

„Dva kriterijuma su vrlo značajna kada je uspostavljanje pravila u pitanju. Prvi je da zahtjev roditelja bude realan i u skladu sa kapacitetom djeteta. I drugi je da dijete samo bude saglasno sa ciljem koji se postavlja pred njega, tako da razumije i prihvati da je to i njegov cilj, a ne samo želja roditelja.”

Dešava se i da roditelji svoje ambicije žele da ispune kroz mališane, te prema riječima psihološkinje, ukoliko uhvatite sebe da govorite riječi ‘moraš da ideš (na trening na primjer) ne brini, dopašće ti se vremenom’ nešto ne radite kako treba. Bilo kakvo forsiranje tog tipa nije preporučljivo”, zaključuje ona.

Možemo zaključiti da je kompromis ključ uspjeha. Uzajamno razumijevanje i dogovor idu mnogo dalje od nametanja i zahtijevanja. Cilj je kreiranje prostora da dijete može slobodno i otvoreno da izrazi svoje emocije, te ćete sigurno dobiti poštovanje zauzvrat. A svako kada ostane sa samim sobom može da se zapita da li od svoje djece želi poštovanje ili strahopoštovanje, te da se prema njima odnosi u skladu sa tim.