Priču prenosimo u cjelosti

Pripadnik sam NOV Jugoslavije i vjerovatno još jedini živi svjedok koji je 22. novembra 1944. godine zajedno sa borcima Prve Bokeške brigade i Kotorsko-primorskog odreda ušao u oslobođenu Budvu.

Podjeliću sa vama nekoliko sjećanja na taj dan.

Zajedno sa Brajićkom četom, toga jutra rano smo krenuli iz Pobora za Budvu. Njemačke snage su se povukle i nije bilo borbenih dejstvija. Ja sam tada imao sedamnaest godina i bio sam najmlađi borac. U Budvu smo ušli Mainskim putem i kada smo došli do današnjeg hotela Hemingvej po komandi svi borci su iz svojih pušaka otvorili paljbu u vis najavljujući dolazak oslobođenja i pobjede. Prošli smo u stroju do Avale i tu su nas smjestili u prizemlju hotela. Jedinice Prve Bokeške su nastavile put prema Petrovcu i dalje, a nas su ostavili u gradu da budemo jedinica Komande mjesta koja je formirana toga dana.

Kako smo primljeni? Nije tajna da je i naš kraj bio podjeljen na pripadnike NOR-a i Nacionaliste i da je između njih bio sukob koji je donio mnogo žrtava i sa jedne i sa druge strane. Mržnja je bila velika. Dok su okupatori Italijani a zatim Njemci bili, partizanske porodice su stradale i nacionalisti su zajedno sa njima činili zločine.

Zato nije se čuditi što su nas pristLice NOB-a primile sa ogromnom radošću, a pristalice nacionalnog pokreta sa zebnjom i strahom za svoje živote. Neposredno prije odlaska Njemaca većina pristalica nacionalista (četnika i dr) napustili su ovaj kraj i povukli se prema Podgorici i dalje. Dakle, oslobođenje je za neke bila radost, za druge tuga i žalost i neizvjestnost za njihove najmilije koji su napustiili svoje domove bojeći se osvete i odgovornosti za saradnju sa okupatorom.

Na sreću, zahvaljujući rukovodiocima Partizana, Blaža Kažanegre, Marka Kuljače, Mila Medigovića, Joka Borete i drugih, u Budvi nije bilo revanšizma kao u drugim sredinama, ubijanja bez suda i slično, ali je bilo kažnjavanja srodnika okupatora i nacionalnog pokreta.

Ja sam bio ponosan što sam dočekao da uđem zajedno sa drugovima u svoj rodni grad i sa mojim vršnjacima koji su bili u Budvi, pričao, pokazivao im pušku i pištolj koji sam imao, kako sam u porat gađao flašu iz pištolja i hvalio se podvizima.

Kući su me dočekali sa velikom radošću. Nije ni čudo: Stevo, moj stariji brat je ratovao u Prvoj proleterskoj brigadi i o njemu nijesmo znali ništa, tek smo saznali kada sam ja otišao u Beograd u Vojnu akademiju.

Kakva je Budva bila tih dana?

Njemci su prilikom odstupanja eksplozivom uništili porat i lanternu i put u Đevištenje. Oskudica je bila velika u ishrani i žalost velika u mnnogim porodicma i sa jedne i sa druge strane.

Uspostvljena je nova opštinska vlast i prvi predsjednik Opštine je bio Petar Luketić. Ja sam ubrzo poslat u Beograd u Vojnu akademiju.

Eto toliko radi podsjećanja na davna vremena koja su u mnogome zaboravljena, na Dan Oslobođnja Budve od čovjeka koji je u 94. godini života i koji je bio učesnik tih događaja.

Slava borcima koji su poginuli za slobodu Jugoslavije!