Imam utisak da samo jednim klikom možemo da odaberemo stvarnost po našoj želji.

Postali smo toliko siromašni da je svako putovanje luksuz, čitanje nepotrebno. Živimo život na rate – od plate do plate. Nikada neću zaboraviti jednu moju koleginicu koja je nakon dva mjeseca kašnjenja napokon primila zarađen novac, i koja je tako tužno gledala u neki međuprostor između mene i televizora sa rečenicom: Ja ne znam da li da se radujem ili plačem, jer čim je uzmem sa jedne banke odmah moram da trčim u drugu da je predam. I tako u nedogled.

Strah je tako duboko ušao u sve pore društva, da se prosto fizički osjeća. Strah od gladi, besparice , kreditora, povjerilaca, strah od oduzimanja nečega što nam po zakonu pripada da je postalo teško voditi bilo kakav normalan razgovor koji se prije ili kasnije ne svede na priču o nacionalnoj ugroženosti. Šampioni smo u disciplini samozavaravanja. Samozavaravanja da će biti bolje ako ostane sve isto.

Toliko smo postali zaljubljeni u velike državne teme da smo zaboravili da pogledamo oko sebe. Eto, ja bih na primjer baš voljela da živim u normalnoj državi, ali tu klicu normalnosti moramo sami da posadimo. Počevši od nekih najsitnijih.

Za početak, voljela bih da su autobuska stajališta jasno obilježena, i da gradski prevoz ne staje baš ispred svake kuće već na tačno predviđenim stajalištima.

Ovo se odnosi na život u Podgorici. Ko se nije vozio njihovim gradskim prevozom po periferiji teško da može da stekne pravu sliku o ovome o čemu pišem, ali vjerujem da je ovakva nesređenost i ad hoc rješavanje problema nedostatka određene infrastructure imanentna u svim sredinama. Takođe, ukoliko je moguće, da se postave table na stanici sa brojevima linija koje tuda saobraćaju.

Da li vam je palo na pamet recimo da u gradskim zonama, gdje se kuće naslanjaju jedna na drugu ne bi trebalo držati kokoške. Ili bi trebalo voditi računa o prvim komšijama. To je jednostavno stvar kulture i vaspitanja.

Šta mislite, kako bi bilo lijepo da svaki ulaz ima svog predsjednika kućnog savjeta koji će osim što mjesečno plaća čistačici biti zadužen i da vrata na tom ulazu rade?

Male kante služe za bacanje papirića, u kontejnere se odlaže ono veće smeće – valjda. Bacanje istog kroz prozor mi je nezamislivo, ali eto dešava se još uvijek.

Hajde da svi zajedno uložimo makar malo napora da se normalizujemo, da uvedemo neki red u naše kuće, zgrade, parkove. To nije teško. Ne može vječito da nam bude izgovor nema se – ne može se.

Promjene neće doći same od sebe, mi moramo da uložimo minimum napora da do njih dođe, a mišljenja sam da treba početi ovako malim koracima da gradimo jedno novo, stabilno i uređeno društvo. Od velikih tema ne bježim, ali očigledno da neće riješiti probleme sa kojima se svakodnevno suočavamo.

Novinar RT Budva, Iva Pavlović