Enheleji, jegulje i Budva koje više nema

Piše mr Goran Bubanja.

 

Znate, ljudi danas kada pomenu Budvu, prvo pomisle na zidine, na more, na Kupačicu, na turizam. A ja se sjetio jegulje. Ne zbog ribe. Nego zbog priče. Malo ko danas zna da su najstariji stanovnici ovog prostora bili Enheleji, narod čije je ime vezano upravo za jegulju.

To nije samo mitološka zanimljivost za fusnotu u nekoj knjizi. To govori o tome kakav je nekada bio ovaj prostor. Budva od prije dvije i po hiljade godina nije bila Budva koju danas poznajemo. Bila je drugačiji pejzaž. Između brda i mora postojali su plićaci, močvarna područja, prelazi između slatke i slane vode. Postojala su staništa koja su omogućavala život vrstama koje danas više ne povezujemo sa ovim prostorom. Ako želite da razumijete Enheleje, morate prvo razumjeti vodu. Morate razumjeti kako su ljudi nekada živjeli uz vodu, a ne pored asfalta.

Danas toga više nema. I to treba otvoreno reći. Ne zato da bismo nekoga optuživali. Nego zato što je to činjenica. Urbanizacija je promijenila prostor do mjere da je gotovo nemoguće zamisliti Budvu kakva je nekada bila. Na mnogim mjestima gdje su nekada postojala prirodna staništa danas postoje zgrade, saobraćajnice, parking prostori i sadržaji koje savremeni grad smatra potrebnim. To je proces koji traje decenijama. I mnoge stvari koje su nestale više se ne mogu vratiti. Ali postoji nešto što se može sačuvati. Priča. Zapis.

Predanje. Sjećanje. Zato mislim da je važno da sačuvamo ovakva kazivanja i da ih naučno obrađujemo. Da se njima bave istoričari, arheolozi, biolozi, geografi, ljudi iz kulture i turizma. Ne zato što ćemo ponovo vratiti stari pejzaž, nego zato što ćemo bolje razumjeti prostor u kojem živimo. Svaki ozbiljan evropski grad danas ulaže ogromne napore da otkrije i ispriča svoju priču.

Nekada je to rimski put. Nekada stari rudnik. Nekada napuštena luka. A nekada narod jegulja. Jer prostor bez priče je samo prostor. Prostor sa pričom postaje mjesto. A mjesto ima identitet. Ima dušu. Ima vrijednost koja se ne može izmjeriti kvadratnim metrom. Zato mislim da priča o Enhelejima nije važna samo za Budvu. Ona je važna za cijelu Crnu Goru. Važna je kao lekcija. Da shvatimo koliko lako možemo izgubiti nešto što se kasnije više ne može vratiti. Kada danas pogledam prema Skadarskom jezeru ili prema područjima sjevera gdje su prirodni procesi još nedovršeni, još uvijek vidljivi, pomislim da moramo biti mudriji nego što smo bili.

Ne smijemo čekati da nešto nestane da bismo shvatili koliko je bilo vrijedno. Jer kada nestane stanište, nestaje dio prirode. Kada nestane pejzaž, nestaje dio istorije. A kada nestane istorija jednog prostora, nestaje i dio njegovog identiteta. Budva nas tome uči. Ne kroz knjige. Ne kroz predanja. Nego kroz ono što više ne možemo vidjeti. Možda upravo zato današnja priča o Enhelejima i jeste važna. Ne zato što su živjeli prije dvije i po hiljade godina. Nego zato što nas podsjećaju da svaka generacija nasljeđuje prostor od prethodne i ostavlja ga onoj koja dolazi poslije.

A ono što jednom izgubimo, vrlo često ostaje izgubljeno zauvijek. Zato kazivanja treba zapisivati, predstavljati. Zato ih treba istraživati. Zato ih treba pretvarati u muzejske postavke, naučne radove, turističke rute i obrazovne programe. Jer više nemamo Budvu Enheleja. Ali još uvijek imamo sjećanje na nju. A ponekad je upravo sjećanje prvi korak da sačuvamo ono što nam je preostalo.

ENHELEJI, JEGULJE I BUDVA – ISTORIJSKA BILJEŠKA Enheleji (Enchelei) predstavljaju jedno od najstarijih plemena koje antički izvori povezuju sa prostorom istočnog Jadrana.

Njihovo ime potiče od grčke riječi enchelys (εγχελυς), što znači jegulja, zbog čega se u naučnoj literaturi često nazivaju „narodom jegulja“. Prema antičkim autorima, Enheleji su naseljavali područja koja su obuhvatala dijelove današnje Crne Gore, Albanije i sjeverozapadne Grčke. Posebno se vezuju za prostor oko Skadarskog jezera, rijeke Bojane i priobalja Budve.

U grčkoj mitologiji, nakon što su napustili Tebu, Kadmo i Harmonija dolaze među Enheleje. Legenda navodi da su upravo na području današnje Budve osnovali naselje poznato pod imenom Bouthoe, koje se smatra jednim od najstarijih urbanih centara na istočnoj obali Jadrana. Veza Enheleja sa jeguljom vjerovatno nije bila slučajna. U antičkom periodu obalni pojas Budve bio je značajno drugačiji nego danas.

Postojali su plitki zalivi, močvarna područja i prirodne lagune koje su predstavljale pogodna staništa za migratorne vrste riba, uključujući evropsku jegulju (Anguilla anguilla). Evropska jegulja ima jedinstven životni ciklus. Mrijesti se u Sargaškom moru u Atlantskom okeanu, nakon čega njene larve putuju hiljadama kilometara do evropskih i mediteranskih obala. Odrasle jedinke ulaze u rijeke, jezera i močvare, gdje provode najveći dio života prije povratka u okean radi razmnožavanja.

Zbog takvih migracija, jegulja je od davnina predstavljala simbol povezanosti mora i kopna, slatkih i slanih voda. Tokom posljednjih vijekova prirodni pejzaž budvanskog područja značajno je izmijenjen. Isušivanje močvarnih zona, regulacija vodotokova, izgradnja infrastrukture i intenzivna urbanizacija doveli su do nestanka velikog dijela staništa karakterističnih za ranije periode. Zbog toga danas više nije moguće u potpunosti rekonstruisati prirodne uslove koji su postojali u vrijeme kada su Enheleji živjeli na ovom prostoru.

Savremena istraživanja kulturnog nasljeđa sve više ukazuju da vrijednost jednog prostora ne čine samo sačuvani materijalni ostaci već i priče, mitovi, tradicionalna znanja i sjećanja. Priča o Enhelejima i jeguljama predstavlja važan dio identiteta Budve, jer povezuje prirodno nasljeđe, antičku istoriju, mitologiju i razvoj naselja na istočnoj obali Jadrana. Upravo zbog toga, ova tema danas ima značaj ne samo za istoričare i arheologe, već i za zaštitu prirode, kulturni turizam, interpretaciju nasljeđa i razumijevanje dugoročnih promjena pejzaža na crnogorskom primorju.

INICIJATIVA: PRIRODNJAČKI MUZEJ BUDVE – JEDAN MALI KORAK ZA BUDVU I UNIVERZITET CRNE GORE, VELIKI KORAK ZA CRNU GORU

Priča o Enhelejima, jeguljama, nekadašnjim močvarnim staništima Budve i promjenama pejzaža kroz više od dvije hiljade godina pokazuje koliko je bogato, ali nedovoljno predstavljeno prirodno nasljeđe crnogorskog primorja. Zato bi trebalo ozbiljno razmotriti mogućnost da Univerzitet Crne Gore, kroz Institut za biologiju mora, pokrene inicijativu za uspostavljanje Prirodnjačkog muzeja Budve ili posebne muzejsko-istraživačke jedinice sa sjedištem u Budvi.

Takva jedinica mogla bi funkcionisati pod naučnim okriljem Instituta za biologiju mora, uz uključivanje stručnjaka različitih profila: biologa, ekologa, geografa, geologa, istoričara, arheologa, stručnjaka za zaštitu prirode i interpretaciju kulturnog nasljeđa. Istovremeno, bilo bi korisno da Opština Budva prepozna značaj ovakve inicijative i obezbijedi početnu institucionalnu i finansijsku podršku za njeno uspostavljanje. Ulaganja potrebna za početak rada bila bi neuporedivo manja od mnogih infrastrukturnih projekata, dok bi dugoročni efekti za obrazovanje, nauku, identitet grada i turizam mogli biti višestruki. Prirodnjački muzej ne bi bio zamišljen samo kao prostor za izlaganje eksponata.

Njegova misija mogla bi biti dokumentovanje i predstavljanje prirodne istorije budvanskog područja – od Enheleja i jegulja, preko nekadašnjih močvara, morskih ekosistema i migracija vrsta, do savremenih izazova zaštite biodiverziteta i klimatskih promjena. Kroz savremene muzeološke pristupe, digitalne tehnologije, interaktivne postavke, terensku nastavu i saradnju sa školama, Budva bi mogla dobiti jedinstven naučno-obrazovni centar koji bi radio tokom cijele godine, a ne samo tokom turističke sezone. Takav projekat imao bi potencijal da poveže nauku, obrazovanje, zaštitu prirode i turizam u jedinstven proizvod zasnovan na znanju

. Upravo su takvi sadržaji danas među najtraženijim oblicima održivog i kulturnog turizma širom Evrope. Budva već posjeduje izuzetno bogatu kulturnu baštinu. Vrijeme je da na isti način počne predstavljati i svoju prirodnu baštinu. Uspostavljanje Prirodnjačkog muzeja Budve ne bi predstavljalo samo novu instituciju. To bi bio signal da Crna Gora razumije vrijednost svog prirodnog nasljeđa i da ga želi predstaviti svijetu kroz nauku, obrazovanje i savremenu interpretaciju. To je mali korak za administraciju Budve i Univerziteta Crne Gore, ali potencijalno veliki korak za pozicioniranje Crne Gore na globalnoj mapi zemalja koje svoje prirodno i kulturno nasljeđe pretvaraju u znanje, identitet i održivi razvoj.