Roko Tolić: Aerodromi ruše rekorde, infrastruktura zaostaje: „Apsolutno možemo sami finansirati razvoj“

Aerodromi Crne Gore posljednjih godina rastu brže nego što njihova infrastruktura uspijeva da prati taj tempo. Nakon rekordne 2025. godine, u kojoj su prvi put u istoriji opslužili više od tri miliona putnika, 2026. bi taj rezultat mogla nadmašiti već do kraja septembra, kaže u intervjuu za Regionpress Roko Tolić, izvršni direktor Aerodroma Crne Gore (ACG).

Tolić govori o rastu avio-saobraćaja, finansijskim podsticajima avio-kompanijama, mogućnosti da Aerodromi sami finansiraju ulaganja od 200 do 300 miliona eura, dilemi oko koncesije i strateškog partnera, ali i o bezbjednosti i izazovima koje donose sve veće gužve.

Veza Roka Tolića s Crnom Gorom traje mnogo duže u odnosu na profesionalni angažman u Aerodromima. Profesionalni put najvećim dijelom vezao je za Dubrovnik i avijaciju, a sa Crnom Gorom je povezan još od djetinjstva, kada je sa porodicom zimovao na Vučju i Žabljaku, a kao mladić igrao vaterpolo u Herceg Novom i Kotoru.

Godinama je kroz posao sarađivao sa ljudima širom Crne Gore, zbog čega je danas doživljava kao svoju „drugu kuću“. Dok Dubrovnik naziva svojom prvom ljubavlju i domom, Podgoricu vidi kao mjesto koje ga inspiriše, a između njih su i Nikšić i dugogodišnji prijatelji. Za sebe kaže da je građanin svijeta, ali da ga „sunce nijednog neba ne može grijati kao ono moje dubrovačko, ali… isto tako i nigdje nebo nije plavo kao iznad Crne Gore“.

Srušićemo prošlogodišnji rekord tri mjeseca ranije

Aerodromi Crne Gore posljednjih godina bilježe snažan rast i 2025. bila je rekordna, ali 2026. ima tendenciju da obori taj rekord. Koliko je taj rezultat posljedica promjena u poslovanju, a koliko činjenice da Crna Gora postaje sve traženija turistička destinacija?

„Za Aerodrome Crne Gore prošla, 2025. godina bila je rekordna – prvi put od osnivanja opslužili smo preko tri miliona putnika. Ove godine, shodno najavama – koje su u avijaciji uvijek podložne promjenama, očekujemo da tromilionitog putnika opslužimo do kraja septembra. To je tri mjeseca ranije u odnosu na istorijski rekord.

Ovaj rezultat je posljedica novih komercijalnih taktika Aerodroma Crne Gore u odnosu sa avio-kompanijama. Više puta sam rekao, a sada ponavljam da niko ne leti iz ljubavi već isključivo kada ima finansijski interes.

S obzirom na to da je Crna Gora malo tržište i da sve avio-kompanije imaju uzan prostor u broju odlazećih putnika, a niko ne želi poluprazne avione na bilo kom letu, mi, kao Aerodromi Crne Gore, to nadomještamo finansijskim stimulacijama koje ih podstiču da lete ka Crnoj Gori, i to ne samo ljeti, već i zimi.

Navešću vam konkretan primjer: Aerodromi Crne Gore su tokom 2025. godine avio-kompanijama koje saobraćaju ka Crnoj Gori odobrili podršku u iznosu od skoro 13 miliona eura, dok smo ove godine taj iznos projektovali na 18 miliona eura. To vam govori dovoljno i o finansijskim odricanjima naše kompanije, a u korist javnog interesa. Zato danas građani Crne Gore mogu da putuju kao nikad prije.“

Nijesmo izolovani faktor u popularizaciji turističke destinacije, ali jesmo usamljeni u jačanju avio-dostupnosti

„U svemu, naravno, moram da naglasim ulogu zaposlenih Aerodroma Crne Gore koji su noseći stub najrazvijenije avio-mreže koju je Crna Gora ikada imala. Profesionalizmom i predanim radom pokušavamo da nadomjestimo infrastrukturu koja je prevaziđena prije dvije decenije.

Aerodromi Crne Gore nijesu izolovani faktor u popularizaciji Crne Gore kao turističke destinacije. Međutim, pošteno je reći da, suštinski, jesmo usamljeni u sferi jačanja avio-dostupnosti.

U zemljama regiona, ali i Evrope, prisutni su raznorodni modeli u kojima lokalne samouprave, privatnici – hotelijeri, privredne komore itd. učestvuju u subvencijama avio-kompanijama. Naše očekivanje je da tokom naredne godine, jer najave npr. Privredne komore postoje već godinama, to stanje počne da se mijenja i da će avio-kompanije svoj oslonac, osim u ACG, naći i kod kolega iz ostalih institucija čiji se prioritetni posao bazira na uslužnoj djelatnosti.

Kao afirmativno pominjem i odluku Vlade Crne Gore u prihvatanju inicijative za uvođenje avio-linija od javnog interesa (Public Service Obligation) i izdvojenih pet miliona eura za tu namjenu. Konkurs se završava 31. avgusta i iskreno se nadamo da će ovi letovi zaživjeti sa zimskim redom letjenja od kraja oktobra.

Osim toga, ukazujemo i na to da je Vlada izdvojila i četiri miliona eura za promociju Crne Gore kao turističke destinacije, što će dodatno doprinijeti boljoj avio-dostupnosti i tokom zimske sezone.“

Administrativne procedure velika biznis barijera

Iz iskustva Dubrovnika, gdje ste vodili aerodrom kroz veliki razvojni ciklus, šta ste naučili, a što ste po dolasku u Crnu Goru prepoznali kao nešto što ovdje radimo pogrešno?

„Danas nije racionalno ni logično upoređivati Aerodrome Crne Gore i Zračnu luku ‘Ruđer Bošković’ ili, recimo, aerodrom u Tirani. Dok su ACG infrastrukturno stagnirali, Zračna luka ‘Ruđer Bošković’ se ubrzano razvijala.

Mi smo u Dubrovniku, na krilima društvene klime i ambicije da zadržimo aerodrom u državno-lokalnom vlasništvu i, u momentu kada je Evropska unija favorizovala investicije u saobraćajnu infrastrukturu, prionuli na posao i od aerodroma napravili ono što danas jeste – regionalna kapija u svijet.

A ključ uspjeha je bila opšta saglasnost lokalne zajednice, države i privrednika da radimo zajedno – bez ucjena i bez usporavanja procedura.

S druge strane, Aerodrome Crne Gore blizu decenije snažno opterećuje nedonošenje odluke o koncesiji, što je razlog zbog kojeg nije logično da uložimo 100, 200 ili 300 miliona u izgradnju novih terminala, proširenje platformi i poletno-sletnih staza – što jesmo uradili u Dubrovniku, jer mi ne znamo ko će sjutra upravljati Podgoricom i Tivtom.

Ipak, nadamo se da se finalna odluka neće još dugo prolongirati, jer je jasno da ne postoji prepreka da Podgorica i Tivat, nakon velikog investicionog ciklusa, ponove uspjeh npr. Dubrovnika ili Tirane. Oni nijesu izmislili ‘toplu vodu’, već su znanje primijenili u praksi. Tako valja napomenuti da Tirana raste na angažmanu privatnog koncesionara.

Ono što je važno naglasiti je da su administrativne procedure u Crnoj Gori velika biznis barijera. Vjerujte mi da se desi da po deset puta šaljemo jedan isti dopis koji ‘kruži’ državom i poslije pola godine-godinu, vratimo se na početnu tačku. Novac i volja da se radi i da se gradi ne pomažu kada vam birokratija konstantno sputava tempo i efikasnost.“

Raduju me i ohrabruju poruke o posvećenosti Milojka Spajića i Radoša Zečevića

Koliko je danas realno da Aerodromi Crne Gore sami finansiraju svoj razvoj? Može li država bez koncesionara obezbijediti novac za modernizaciju Podgorice i Tivta i koliko bi za to okvirno trebalo izdvojiti?

„Aerodromi Crne Gore apsolutno mogu da finansiraju sopstveni razvoj. Mi smo jedna od finansijski najpotentnijih kompanija u državi i interesovanje kreditora, kako stranih – tako i domaćih, sigurno ne bi izostalo, naprotiv.

Mogli bismo da biramo kod koga ćemo se zadužiti tako da, uz rast prometa, redovno finansiramo sve obaveze dok se uporedo razvijamo. Nezahvalno je govoriti o ciframa bez izrađenog Master plana, ali grube procjene kažu da se taj iznos kreće od 200 do 300 miliona eura.

Svakako, ostaje aktuelna razumna dvojba je li takav vlastiti put u svom tempu i administrativnim procedurama kapacitiran da ima dugoročnu podršku političkih subjekata, privrednika te stručne i generalne javnosti, jer realno će biti poprilično dugotrajan i realno bismo za nekih pet godina dosegli razinu na kojoj je trebalo da budemo prije sedam godina, ali na prošlost više ne bih trošio riječi.

Od aktuelnih procesa, istinski me raduje saznanje da se sam premijer, Milojko Spajić, stavlja na čelo svojevrsnog ‘task force-a’ u kom će okupiti ministarstva relevantna za poslovanje i razvoj ACG. Na taj način pokušaće da iznađe najbrža rješenja kako bismo pospiješili stanje već od naredne ljetnje sezone, 2027. godine. Mi na tome komercijalno uveliko radimo iako smo u punom operativnom zamahu zahtjevne 2026. godine.

Jednako tako, ohrabruju poruke novog ministra saobraćaja Radoša Zečevića, koji najavljuje punu posvećenost i angažman ministarstva na ovoj krucijalno važnoj infrastrukturi.“

Najveći rizik za Aerodrome je održavanje statusa quo

Vi ste ranije bili protiv davanja Aerodroma Dubrovnik u koncesiju, za koju je tender poništen. Šta je, iz današnje perspektive, najveći rizik za Crnu Goru ako aerodrome da u koncesiju, a šta najveći rizik ako od koncesije odustane?

„Najveći rizik je održavanje statusa quo.

Što se potencijalne koncesije ili zadržavanja državnog vlasništva tiče, u oba slučaja postoje primjeri iz prakse koji nam mogu pomoći da greške smanjimo na minimum, ako ne i da ih potpuno eskiviramo.“

Koji odgovor dajete na dilemu ako Aerodromi rastu, ostvaruju profit i pune državni budžet, zašto ih uopšte davati koncesionaru, a koji na pitanje da je sada, dok Aerodromi dobro posluju, najbolji trenutak da se pronađe strateški partner koji bi dodatno ubrzao razvoj?

„Koncesija donosi snažnu finansijsku injekciju i brzi razvoj, dok ostanak u državnom vlasništvu podrazumijeva komplikovane administrativne procedure i tromiji tempo infrastrukturnog napretka.“

Prvo su nas kritikovali da su terminali prazni, danas kako su velike gužve

Poslije više od 20 godina u avijaciji, šta je danas najveća prijetnja bezbjednosti aerodroma koju običan putnik uopšte ne primjećuje?

„Aerodromi Crne Gore su se, u kratkom roku, suočili s oprečnim kritikama. Kada sam došao u Crnu Goru, slušao sam kako letova nema, kako su terminali prazni. Danas slušam kako su gužve – na koje smo upozoravali uoči sezone jer smo samo tokom jednog ljeta otvorili čak 23 nove rute.

Osim što smo molili putnike za razumijevanje i strpljenje zbog narušenog komfora, sve vrijeme smo isticali da sigurnost i bezbjednost ostaju na najvišim međunarodnim standardima.

Sigurnost i bezbjednost su u avijaciji različiti pojmovi i ja sam srećan što radim s profesionalcima koji i u ovom segmentu crnogorskog vazduhoplovstva mogu da pariraju kolegama iz Londona, Madrida, Berlina, Helsinkija ili Osla.

Podsjetiću vas da je Crna Gora, iz ugla Aerodroma Crne Gore, već dio Evropske unije: kada prođete bezbjednosnu kontrolu u Podgorici ili u Tivtu, na aerodromima u EU vas tretiraju kao putnika koji je prošao sve kontrole po njihovim, najvišim standardima.“

Politika ne počiva nužno na logici, avijacija je striktno bazirana na standardima

Prije aerodroma bili ste zamjenik gradonačelnika Dubrovnika. Šta Vas je privuklo avijaciji i šta je, iz Vašeg iskustva, teže voditi grad ili aerodromsku kompaniju?

„Politika je promjenljiva kategorija koja nužno ne počiva na logici, dok se avijacija striktno bazira na najvišim međunarodnim standardima i radite na isti način bilo da ste u Dubrovniku, Briselu ili Podgorici – ako želite zagarantovan uspjeh, a što rezultati jasno po sebi govore.

Da bi let bio siguran i bezbjedan, prostor za improvizaciju je minimalan, a kolektivni rad presudan.“

Kako ste se snašli u Podgorici? Šta vas je u Crnoj Gori najviše pozitivno iznenadilo, a šta negativno?

„Nikada sebe nijesam smatrao ‘novajlijom’ u Crnoj Gori. Kao dijete sam s porodicom zimovao na Vučju i na Žabljaku, kao mladić sam igrao vaterpolo u Herceg Novom i Kotoru. Kasnije, kada sam profesionalno stasao, prvenstveno u avijaciji, intenzivno sam sarađivao sa ljudima iz cijele Crne Gore. Dubrovnik je moj dom, ali ovo je moja druga kuća.“

Gušt je što me Podgoričani, Zećani i Tivćani doživljavaju „kao svoga“

Da li se već osjećate kao Podgoričanin ili još uvijek imate osjećaj da ste „Dubrovčanin na privremenom radu u Crnoj Gori“?

„Podgoričani, Zećani i Tivćani me doživljavaju ‘kao svoga’, što mi posao u Crnoj Gori čini još većim guštom.“

Na LinkedInu ste svoj život opisali kao „život u koferu“ — Podgorica, Dubrovnik, Beograd, Bolonja, Rimini… Kada se na kraju svih tih putovanja zatvori kofer i krenete kući, gdje se danas zapravo osjećate kao kod kuće — u Dubrovniku, Podgorici ili negdje između ta dva grada?

„Dubrovnik je moja prva ljubav i bez obzira na broj otvaranja i zatvaranja kofera na različitim adresama koje pominjete, ja sam kod kuće na svakom mjestu koje me inspiriše da mi um i srce ostaju otvoreni, a Podgorica takvo mjesto definitivno jeste.

Samo se jedno mjesto zove dom i to će za mene za sva vremena biti Dubrovnik. Tamo je moja porodica, ishodište i matična luka na kraju svih putovanja.

Iskoristiću priliku biti bukvalan u odgovoru na Vaše pitanje osjećam li se kao kod kuće negdje između Dubrovnika i Podgorice, pa ću Vam sa velikim zadovoljstvom odgovoriti – i te kako DA, jer između je Nikšić, a tamo imam čitav niz dugogodišnjih bliskih prijatelja.

Da rezimiram: ja sam građanin svijeta, ali sunce nijednog neba me ne može grijati kao ono moje dubrovačko, ali… isto tako i nigdje nebo nije plavo kao iznad Crne Gore.“