Simović Zvicer: „Produženi vikend“ može ugroziti organizaciju rada i javni interes

Prijedlog da se u Zakon o radu uvede takozvani „produženi vikend jednom mjesečno“, odnosno da posljednji petak u mjesecu bude neradni dan za zapošljene, mogao bi izazvati ozbiljne probleme u praksi ukoliko bi bio usvojen u predloženom obliku, ocijenila za Pobjedu prof. dr Vesna Simović Zvicer.

Ona je, komentarišući predlog Demokrata, ukazala da se predloženim rješenjem praktično uvodi nova vrsta odmora za zaposljene, pored već postojećih odmora tokom rada, tokom dana, sedmičnog i godišnjeg odmora.

Cilj predlagača

Simović Zvicer ističe da ne sumnja da je cilj predlagača bio da se dodatno unaprijede prava zapošljenih, ali upozorava da prijedlog sadrži niz nelogičnosti koje bi, kako kaže, mogle dovesti do ozbiljnih problema u primjeni.

Prva primjedba odnosi se na samu formulaciju predloženog prava. Prema njenim riječima, naziv „produženi vikend jednom mjesečno“ nije adekvatan sa stanovišta zakonodavne tehnike.

„Produženi vikend“ je kolokvijalan izraz, a ne ustaljeni pravni termin. Termin „vikend“ ne postoji u Zakonu o radu. U zakonskom smislu, riječ je o sedmičnom odmoru, dok se čini da je namjera predlagača da uvedu novo pravo – svojevrsni „mjesečni odmor“”, navodi Simović Zvicer.

Ona podsjeća da Zakon o radu već poznaje odmore i odsustva, te da je Crna Gora, kako ističe, u ovoj oblasti usklađena sa evropskim standardima. Posebno ukazuje na član 87 Zakona o radu, kojim su predviđeni dodatni dani plaćenog odsustva zbog zadovoljavanja ličnih potreba zapošljenih.

Jedan od ključnih problema, prema njenoj ocjeni, jeste to što predlagači nijesu dovoljno uvažili prirodu poslova u djelatnostima u kojima se rad ne može jednostavno prekinuti svakog posljednjeg petka u mjesecu. Simović Zvicer podsjeća da Zakon o radu u članu 76, stav 3 već predviđa izuzetak od pravila da se sedmični odmor koristi nedjeljom, upravo za poslove u kojima priroda rada i organizacija rada to ne dozvoljavaju.

Kao primjere navodi zdravstvo, luke, policiju, socijalnu i dječju zaštitu, kontrolu vazdušnog saobraćaja, snabdijevanje električnom energijom, komunalne usluge, vojsku i druge djelatnosti od vitalnog značaja.

“Postavlja se pitanje kako obavezati poslodavce da svaki posljednji petak u mjesecu bude neradni dan ako im priroda posla to ne dozvoljava. Predlagači nijesu konkretizovali šta je sa djelatnostima od vitalnog značaja u Crnoj Gori, niti da li se ovo pravo primjenjuje bez izuzetaka u odnosu na državne organe, vojsku, policiju i druge službe čiji rad ne može biti zaustavljen”, upozorava Simović Zvicer.

Ona dodatno problematizuje položaj poslodavaca koji organizuju rad subotom. U tom slučaju, kako navodi, postavlja se pitanje da li bi posljednje sedmice u mjesecu tri dana uzastopno praktično bilo onemogućeno organizovanje rada.

Simović Zvicer smatra da je naročito sporno to što prijedlog ne ostavlja prostor za fleksibilnost u ostvarivanju ovog prava. Time se, prema njenoj ocjeni, pojedinačno pravo stavlja ispred zaštite javnog interesa, bez dovoljno jasne argumentacije.

“Može se postaviti pitanje da li bi se ovakvim zakonskim rješenjem mogao ugroziti javni interes, bezbjednost ljudi i imovine. Na primjer, šta će se desiti tokom sezone požara ako se ovo rješenje bude primjenjivalo? Hoće li vatrogasci biti oslobođeni radne obaveze ako je do požara došlo posljednjeg petka u mjesecu? Odgovore na ta i slična pitanja nijesam pronašla u predloženom rješenju, jer je vrijeme korišćenja „mjesečnog odmora“ definisano fiksno – posljednji petak u mjesecu”, navodi ona.

Prava i obaveze

Prema njenim riječima, nijedno rješenje koje se tiče prava i obaveza iz radnog odnosa nije dobro ako nije rezultat dijaloga sa socijalnim partnerima.

Umjesto imperativne zakonske norme, smatra Simović Zvicer, trebalo je ostaviti mogućnost da se pitanje takozvanog mjesečnog odmora uredi kolektivnim ugovorom. Na taj način bi se, kako objašnjava, kroz kolektivno pregovaranje došlo do rješenja koja bi bila prihvatljiva i za zapošljene i za poslodavce.

“Ako bi se usvojilo ovakvo rješenje, imali bismo jedinstven primjer u Evropi administrativnog uvođenja novog prava, čija bi implementacija mogla dovesti do ozbiljnog urušavanja procesa rada i ugrožavanja javnog interesa”, ocjenjuje Simović-Zvicer.

Ona ukazuje da u uporednom pravu postoje slična rješenja koja podrazumijevaju dodatne dane odmora, ali naglašava da se ona po pravilu vezuju za ostvarivanje prava na godišnji odmor, prekovremeni rad, kolektivne ugovore ili interne akte poslodavca.

Kako objašnjava, u Francuskoj i Belgiji zapošljeni koji rade duže od punog radnog vremena mogu imati pravo na dodatne slobodne dane, koji se dodaju danima godišnjeg odmora. U Njemačkoj se dodatni slobodni dani za zapošljene koji su ostvarili prekovremeni rad mogu koristiti tokom mjeseca ili periodično.

“Dakle, ne radi se o zakonom definisanom pravu na „mjesečni odmor“, već o različitim oblicima dodatnih slobodnih dana, koji su najčešće povezani sa prekovremenim radom, kolektivnim ugovorima ili internim aktima poslodavaca”, pojašnjava Simović Zvicer.

Ona podsjeća i da većina država Evropske unije poznaje pravo na slobodne dane zbog zadovoljavanja ličnih potreba zapošljenih, kao i praksu uvećanja godišnjeg odmora po osnovu godina rada. Takva mogućnost, dodaje, postoji i u Crnoj Gori, u skladu sa kolektivnim ugovorom koji obavezuje poslodavca.

Simović Zvicer zaključuje da bi, umjesto fiksnog zakonskog rješenja kojim se posljednji petak u mjesecu određuje kao neradni dan, mnogo racionalnije bilo otvoriti prostor za dogovor kroz kolektivno pregovaranje, uz uvažavanje specifičnosti djelatnosti, organizacije rada i potrebe zaštite javnog interesa.

Klub poslanika Demokrata predao je u skupštinsku proceduru prijedlog dopune Zakona o radu kojim se predviđa uvođenje prava na „produženi vikend jednom mjesečno“. Prema predloženom rješenju, zaposleni bi u sedmici koja prethodi posljednjem vikendu u mjesecu imali pravo na neradni petak, odnosno na 24 sata odmora koji bi se nadovezao na sedmični odmor i koristio neprekidno. Predlagači su obrazložili da je cilj rješenja unapređenje prava zaposlenih i bolja ravnoteža između poslovnog i privatnog života.