Cvetko Lainović u razgovoru sa Rankom Pavićevićem: Bjelina pomračine

Slikar Cvetko Lainović spada u one umjetnike koji su odavno prešli evropski prag, svojim izuzetnim stvaralaštvom. Svoj javni život, započeo je 1955. godine, u Podgorici, izlažući potom jednakim intenzitetom i u zemlji i u svijetu. Dobitnik je niza značajnih priznanja, među kojima je i Trinaestojulska nagrada, najveće priznanje u Crnoj Gori. Čovjek koji je vratio sliku na prapočetak, na bjelinu iz koje se sve rađa. Živi u Beogradu kao profesionalni slikar.

Gospodine Lainoviću, podaci govore da ste svoj javni život slikara počeli samostalnom izložbom. Recite, kako se to desilo i kada?

Bilo je to nakon završetka akademije 1955. godine u Podgorici. Tada sam izlagao prvi put, izloživši toliko gluposti, da me je jednostavno stid. Nadam se da je najveći broj tih slika propao, jer to ništa nije valjalo. Kada govorimo o tome, moram reći da sam ja uvijek dobro crtao, ali to nisu bili samo crteži, već slike u boji, sa kojima sam tada stajao jako teško. No, kao što rekoh, nadam se da je to već propalo. Srećom, ubrzo sam osjetio da to ne valja i napustio takav način rada.

Publika je do prije neku godinu, teško prihvatala Vaše, pogotovo bijele slike. Međutim, mislim, da ta upravo vaša bjelina mnogo poziva na istraživanja što je i te kako značajan intelektualni čin?

Baš tako. Ja to često govorim. Sa kim sam god razgovarao o mojim slikama, uvijek je to bila tema. Moja bjelina, moja crna linija, a preko toga kao što znate onaj rapavi fon i onda naravno primijetite da je to neobično. To kažu čak i u inostranstvu i zbog toga me i primaju, jer kažu da je to nešto van pameti. Jer, moje slike se uvijek nalaze na prelazu da budu grafika, što ne bi valjalo. Ni sam u stvari ne znam kako izbjegnem taj grafizam. A kako sam došao do toga, to đavo zna. Ja sam se mnogo mučio sa bojom, ali sam srećom dobro crtao. Ja sam inače studirao i matematiku, a pošto znam odvajkada, da umjetnost treba da bude različita od prirode, onda sam izbjegao boje, a sa druge strane iskoristio tu matematičku aksaiomu, da u prirodi nema linije. Tako da se ja koristim onim čega nema u prirodi i izbacujem ono čega ima. Znači, izbacio sam boju a postavio liniju i stvaram nešto čega nema u prirodi. Eto, hvala bogu, za sada mi to uspijeva.

Ono što me je uvijek zanimalo gledajući Vaše slike je, kako nastaje Vaša bjelina, Vaša bijela slika. Da li je presudan taj unutrašnji duhovni podsticaj? Mislim da jeste.

Svakako da jeste. Naravno, mnogo je važno to iskustvo koje ja imam. U meni se već stvorilo neko osjećanje da mogu da se prepustim ruci, tom iskustvu koje znači da opet trebam iskustvo od prethodne slike. Tako da, sa jedne strane, u osnovi znam da treba da bude slika bijela sa tom crnom linijom i drugo ništa. Ja nemam prethodno nikakve ideje šta ću da radim. To mi se veoma rijetko desi, nego zažmirim što se kaže, pa ruka gdje mi počne, pa neka ona sama tjera po svome. Obično se, znači, dešava, da ja hoću da naslikam ili nacrtam, a posle nekog vremena se to pretvori u čovjeka. Onda sam ja zadovoljan što mogu da se pohvalim da sam napravio sliku, suprotno od namjere kakvu sam prethodno imao. Smatram da ljudsko tijelo mnogo bolje razmišlja nego mozak i da ono, u stvari, stvara pravu umjetnost i da je umjetnost mnogo bliže tijelu nego mozgu. Eto to mi je osnovna ideja.

Znači, Vi ne određujete temu Vaše slike, već je ona sama određuje i oblikuje?

Upravo tako. Rijetko se desi da ja prethodno napravim skicu, pa da po njoj radim sliku, jer obično radim obrnuto, što je jako čudno i to slikar uglavnom nikad ne čini. Ja napravim sliku kako sam vam i govorio, ne razmišljajući, a onda nakon toga pravim skicu. Ja, u stvari, sebi objašnjavam, kakva bi moja prethodna prava namjera trebalo da bude i istovremeno sebi objašnjavam da li sam uspio.

Može li se reći da Vaše moderno slikarstvo, tj. moderno slikarstvo uopšte, bolje razvija ljudski duh?

To svakako. Ja sam u to toliko ubijeđen da prosto nemam riječi da vam to iskažem. Počelo je to moje ubjeđenje negdje 1959. godine, kada ja, ruku na srce, nisam bio dobar slikar. Međutim, kao i svi ljudi na svijetu, manje-više, smatrao sam da su slikari uopšte, da smo svi mi malko na svoju ruku, ne baš mnogo solidni, što znači sa puno onih, skoro površnih mana. Međutim, kada sam u Luvru vidio puno slikara na jednom mjestu i Monea i Manea i Renoara i druge, ja sam se zadivio, naročito gledajući Manea i njegov portret, koliko je inteligencije, koliko je pameti izbijalo iz tih ljudi. A onda kasnije, gledajući mnogo belgijske nadrealiste, bio sam zadivljen koliko su to strahovito ozbiljni ljudi i produhovljeni. Oni prosto traže neku pravu istinu, ali ne na površan način. Prema tome, meni je slikarstvo jedan život, gdje može da se živi i bez jela i bez pića.

Da li i koliko slika treba da bude istinita?

Najveća istinitost slike je njena duhovitost. To je ono što nju čini sadržajnom, što je veže za neki pravi život koji će biti, kako ja kažem, poslije smrti.

Jednom ste izjavili, da su pobožnost i jad umjetniku neophodni. Možete li to pojasniti?

Teško. Naime, te najfinije stvari o umjetnosti mogu i ja i svako drugi da pojašnjava, ali ne može pravu istinu da dokuči. Jer, umjetnost ima tu nevjerovatnu osobinu da sa jedne strane sve pojasni, a sa druge sve zamuti. Tako da joj prići pa je objasniti, značilo bi istovremeno, ubiti je. Tako i pobožnost, tako i moj strah od ljudi, snovi, predosjećanja, strah od Boga, to je jedna nužna stvar. Ne u onom banalnom smislu, da se ja sada plašim šta će Sveti Ilija da čini od mene, nego je to na nekakav način, strahovito osjećanje i poštovanje, da nekakva ruka, Božja, ili kako hoćete, bdije nad Vama. Ja sam rekao, da u tom slučaju kada se ja potčinim nebu ili nekoj višoj sila, u tom slučaju sam samo samostalan, što izgleda van pameti, ali je po meni istina.

U čemu se, gospodine Lainoviću, ogleda ta ljepota Vašeg slikanja, tog Vašeg svijeta?

U mučenju, u jednom, rekao bih skoro mazohizmu ili sadizmu, ni sam ne znam kako da vam to pojasnim. Slikarstvo je jedno mučenje. Ja sam uvijek tvrdio, da smo mi slikari kažnjeni od Boga, a sa druge strane nema ništa ljepše, kao što sam već rekao, nego biti kažnjen od Boga.

Da li su upravo u tom mučenju, nestale poznate bjeline Cvetka Lainovića?

Pa, jesu. Bila je to muka. Iskreno govoreći, kada sam savladao boju, bio je to jedan napad ludila. Bilo je to 14 godina nakon završetka likovne akademije. Tada sam živio u Crnoj Gori, i znao sam da napravim dobru sliku, ali nije to bilo ono vladanje tim četvrtastim prostorom koji imam pred sobom. Nakon toga sam u Vojvodini: u jednoj školi sam radio jednu sliku i prepravljao je četiri godine. Upravo ta slika me osvijestila i pomogla da shvatim šta je slikarstvo. Kada sam u jednom momentu osjetio da ludim, bila je to neka blokada koja je trajala nedjeljama, dok jedne noći nisam počeo od tog silnog napora da vrištim. Kada sam se nakon osvješćenja našao na podu sa svicima u očima, znao sam zašto je to i od čega. Sjutradan, kada sam završio sliku, nikada problema sa bojom nisam imao. I od tada, meni boja nije bila interesantna. Ja sam je savladao i istovremeno poništio u sebi boju. Onda sam došao do jednog nevjerovatnog zaključka, da se ja u stvari, vraćam u praistoriju, pa sam, da bih to opravdao, napisao da sam uvjeren da su prvi ljudi vidjeli sve u bijelom.

Kako se osjeća slikar, nakon te muke, nakon tog ludila, kada slika bude završena?

Kada sliku završim, osjećam se miran i umoran, kao žena poslije porođaja. Tada nastaje čisto gledanje, a to mi je najljepša stvar u životu. Jer, ja smatram da je gledanje, najfinija vrsta razmišljanja. Inače, tek kada je slika gotova, saznajem pravu istinu o njoj. A slika, kao što sam rekao treba da bude uvijek istinita.

Pored slikanja, Vi uspješno pišete i objavljujete, mada to možda poznavaoci Vašeg slikarskog opusa i ne znaju. Da li je poput slikarstva i pisanje mučenje i u kojoj mjeri?

Desilo se i to, zahvaljujući nekim mojim prijateljima, da sam do sada objavio četiri-pet knjiga. Prvo sam se ja iznenadio, a posle su mi te knjige postale toliko drage, da mi se čini, da bih rađe bio pisac nego slikar. Sa druge strane, meni manje teško pada pisanje, jer su ta moja pisanija i te moje misli, nastali na osnovu slika, što je jako čudno. Kod mene slike daju literarne ideje. Srećom, te ideje nisu mnogo ni jasne i ne mogu ih, pa čak i ne želim pojašnjavati.

Živimo jedno čudno vrijeme koje sigurno ostavlja traga na sve nas. Koliko to vrijeme ostavlja traga na umjetnost i na Vaše slikarstvo i slikarstvo uopšte?

Puno, a evo kako. Nemamo boje, nemamo materijala. Kada razmislim, ja sam bio prethodnik embarga i ovih nevolja. Jer, dvadeset godina radim slike samo sa jednom bojom. Kao da sam predvidio ove nevolje, embargo i ove nesreće. Sa druge strane, odjedanput, i u Crnoj Gori i u Srbiji, puno slika i knjiga. To potvrđuje ono što ja stalno govorim, a to je, da mi umjetnici crpimo snagu iz zla koje nas opkoljava i iz zla koje u sebi nosimo. Mi jednostavno nastojimo da to zlo oblikujemo, da mu damo neki fini sadržaj. Jer, ja sam jedanput napisao da meni ova nevolja i oskudica u kojoj živimo ne smeta, nego me samo čini više vezanim za neku čvrstinu, pa čak i ekspresionizam kome sam ja veoma sklon i koji bi trebao biti po mome, osnova svih umjetničkih djela.

Gospodine Lainoviću, hvala Vam što smo razgovarali o svemu ovome.

Hvala i vama, jer ste me veoma lijepo natjerali da pojašnjavam ove stvari, a inače, ja volim da se pravim važan.

Budva, jula 1994. godine