Danilo Kiš u razgovoru sa Rankom Pavićevićem: Skrivena poetika

Piše Ranko Pavićević, novinar, pisac i publicista.

Zauvijek nas je napustio jedan od velikana jugoslovenske i evropske književnosti i kulture – Danilo Kiš. O ovom piscu magične moći puno toga je napisano posljednjih dana, pa je teško reći nešto novo. Mi, njegovi sunarodnici, voljeli smo metafizičke, ironične, sanjalačke Danilove kiše na naš opor način. Bili smo ponekad srećni što smo savremenici tog samouvjerenog, gordog i buntovnog čovjeka. Ali, ako želimo da razagnamo magle o kojima je govorio Kiš, primajući najviši francuski orden, Legiju časti, ne smijemo zaboraviti jednog od najvećih pisaca današnjice kojeg je naša, ipak mala i zavidna sredina, proglašavala čak za plagijatora, optuživala ga i proganjala. A nakon svega, nakon Peščanika, Grobnice za Borisa Davidoviča, Enciklopedije mrtvih, nakon Sedmojulske i Avnojeve nagrade, vratio se u domovinu i okončao svoj život.

Kada smo se posljednji put sreli ovoga ljeta u Herceg Novom, učinilo mi se da je već bio svjestan smrti koja ga je osvajala. I pored svega, znajući da nerado govori za javnost, zamolio sam odgovore na nekoliko pitanja.

Poslije uspjeha u svijetu i uglednih međunarodnih nagrada i priznanja, vratili ste se u Beograd gdje su Vas dočekale Sedmojulska i Avnojeva nagrada?

Dobro je što sam među svojim prijateljima i svojim neprijateljima. Nisam u jednoj ravnodušnoj i hladnoj sredini koja me prima isključivo na književnom planu, i to tamo gdje prima, nego u jednoj prirodnoj sredini, sa svim dobrom i zlom koje ta sredina nosi.

Skoro ste se vratili iz Pariza. Da li Vam je Pariz dao ono što ste htjeli?

Mislim da to nešto što sam tražio od Pariza i što sam mogao da dobijem, dobio sam. Očito da dolaze neke godine kad čovjek treba da se vraća svojoj domovini, ka nekom smirenju.

Da li je to, možda, nostalgija?

Da. Zapravo, nostalgija za zemljom, za prijateljima, za starim dobrim vremenima naših svađa koje su me na neki način i otjerale odavde, a koje su mi na neki način bile vrlo potrebne.

Vratimo se Vašem književnom djelu. Jedna od osobenosti Vašeg književnog stvaralaštva jeste čudna pripovjedačka vještina?

Od svoje sam majke nasledio sklonost ka pripovjedačkoj mešavini fakata i legende, a od oca patetiku i ironiju. Za moj odnos prema književnosti, nije bez značaja da je moj otac bio pisac. Moja majka je čitala romane do svoje dvadesete godine, kada je shvatila da su romani „izmišljotina” i stoga ih odbacila. Ta njena averzija prema pustim izmišljotinama prisutna je latentno u meni.

Svoju književnu avanturu počeli ste na Cetinju, koje mnogo volite. Kako ste odlučili da postanete pisac?

Na Cetinju postoji pjesnička tradicija samog grada. Cetinje, samo po sebi, ima neku pjesničku atmosferu. Tamo se osjeća samoća više nego u drugim gradovima. Ta samoća i mladost daju na neki način formulu pjesništva, a mi dana i nismo imali drugu vrstu zabave.

Biste li mogli iz svog autorskog aspekta opisati vlastito literarno iskustvo?

To je vrlo teško. Pokušao bih da kažem u najkraćim crtama, da ipak vjerujem da moje knjige u svom porijeklu, možda i u atmosferi i u stilu, imaju nešto što bi se moglo nazvati srednjoevropskim. Tu podrazumijevam, naravno, sredinu u kojoj se najvećim dijelom zbiva radnja tih knjiga i, sa druge strane, moje vlastito iskustvo prilikom prevoda pre svega mađarskih pesama. Zatim, preko Krleže koji je bio, pa možda i ostao, jedan od pisaca koji je temeljno uticao na moja književna opredjeljenja. Pritom isključujem Krležu ideologa, jer svi zaboravljaju da postoji Krleža kao pisac, a te stvari bi se morale razdvojiti.

Šta su Vaše književne namjere?

Kao i svakog pisca: da uvede čitaoca u činjenicu onoga o čemu piše. Naglašavam riječ „činjenica” koja je nešto možda različitija od istinitosti. Moja je namjera da to šta radim bude različito od čitavog klasičnog romana devetnaestog vijeka u njegovim najboljim uzorima. Praktično, želim da svojim knjigama budem uvjerljiviji od tog romana.

Da li ste nekada pisali aktivnu poeziju?

U početku sam pisao poeziju, ali sam loš pjesnik. Nasuprot, mnogo sam čitao poeziju i prevodio je. Mislim da je to dobra škola za jednog proznog pisca. To je lekcija sažimanja. U njoj se paradoksno može naučiti kako se preseca lirizam.

U unutrašnjost svojih ličnosti ne prodirete samo preko dokumenata, već su to često i paradoksni, crnohumorni elementi. Neki od njih su, iako ponekad komični, u suštini tragični?

Da. U svim mojim knjigama postoji, više ili manje, metaforična skrivena poetika. U Ranim jadima, na primjer, to je opis načina na koji plete moja majka. Te epizode imaju dvostruki smisao, istovremeno referencijalni i kao uvod u poetiku umjetnosti.

Čini mi se da to kulminira u „Enciklopediji mrtvih”?

Naravno. Već od priče o Simonu Čudotvorcu. Način na koji opisujem nemire onih koji su napisali ovu Enciklopediju mrtvih takođe su naznake mog ideala pisca: uzimati male podatke iz života i učiniti da oni postanu mitska, večita knjiga, otkriti ispod male količine riječi skrivenu beskrajnu realnost.

Da li je Vaš način posmatranja stvari manje progresivan, kako to neki tvrde?

Ni na koji način. Ja sam protiv populizma, protiv svakog namigivanja pisca osrednjem čitaocu. Potrebno je Duhu vratiti onu auru koja ga čini različitim od mediokriteta. Zato ja pišem za čitaoca koji ima kulturu, a on svakako postoji.

Kako izgleda vaša porodica pisaca?

Rable, Broh, Bruno Šulc, Borhes, Andrić i Krleža.

Da li Vas put ponovo vodi u Pariz?

Moraće. Uskoro.

U Herceg Novom, jula 1989. godine