Ljuba Popović u razgovoru sa Rankom Pavićevićem: Slikanje je magičan čin

Piše Ranko Pavićević, novinar, pisac i publicista.

Nije li pomalo suvišno predstavljati slikara Ljubu Popovića, čovjeka koji više od 25 godina živi i stvara u Parizu? Priznat kao osoben likovni stvaralac ne samo u Evropi, već i u svijetu, on je u intelektualnoj i umjetničkoj eliti jednostavno — Ljuba. Sreli smo se ovog ljeta u Kamenarima, da bismo sjutradan razgovarali u Herceg Novom. 

Prijetio sam da, bez obzira na to što živite u Parizu, posljednjih godina redovno tokom ljeta boravite na crnogorskom primorju. 

"Već duže, svakog ljeta boravim na Korčuli, ali obavezno po nekoliko dana dođem do Budve i Boke Kotorske jer me za ove rajeve vežu divne uspomene. Ovdje imam, prije svega, mnogo prijatelja i poznanika, ali me vežu i mnoge sentimentalne uspomene iz mladosti. U Budvi sam prvi put vidio more kao asistent Akademije primijenjenih umjetnosti u Beogradu, prije više od četvrt vijeka. Tada sam sa kolegama ljetovao u Bečićima, a Bokokotorski zaliv sam tada obišao kajakom. Ovi su krajevi izuzetne prirodne ljepote i to treba sačuvati".

 Sa ljubavlju pričate o svojim mladalačkim danima na ovim prostorima?  Da li Vam oni ponekad nedostaju u  Parizu i javlja li se nostalgija za domovinom?

"Ne osjećam neku nostalgiju za domovinom tamo, jer često dolazim. U Pariz sam otišao još 1963. godine, što znači da sam već pola života proveo u tom gradu i osjećam ga kao svoj drugi dom. Tamo imam stan, atelje, svoje prijatelje. Pariz je svjetski grad i u njemu se jedino, rekao bih, čovjek ne osjeća strancem. Našao sam tamo svoj „ključ života“ i zadovoljan sam, a to je jako važno".

Siguran sam da „ključ života“ predstavljaju Vaše slike. Kako počinje Vaš slikarski radni dan? Gdje se i kada rađa slika?

"Kada ustanem ujutro i otvorim oči, ugledam svjetlost dana i shvatim da taj dan pripada meni — to je najvažnije. Obavezno u tom jutarnjem hodu napravim orijentaciju za sebe i, kad stignem u atelje, počnem s bojama. U stvari, tada još u hodu u meni dolazi do neke vrste unutrašnjeg dijaloga. Stvara se čistina da bi ono što se u meni nakupilo nekako izašlo napolje".

U centru Vaših slika većinom je gola figura — jedna ili više njih. Pažnja posmatrača se, rekao bih, uglavnom na njih skoncentriše, dok su lica zasjenjena i zamaskirana. I dok posmatrate sliku, te skrivene oči na Vašim platnima kao da gledaoca ispituju?

"Ta svijetla figura, tačno, pojavljuje se u centralnom dijelu slike. To je najjednostavniji zakon optike koji me vodi da bih napravio sliku zgodnom za „čitanje“. Svjetlost je, naravno, osnovni element kreacije. Oči imaju delikatniji zadatak, jer pogled znači život, znači otkrivanje. Pogled može da znači ljubav, užas, iznenađenje, zadovoljstvo. Oči, znači, imaju tu funkciju da nekoga vidimo, ali da ga vidimo tako što ćemo ga projektovati u sebi na određeni način".

Šta Vam znače ljudska lica na platnu u tim pripremama za rad — u tom uvodnom misaonom ritualu? Da li, sa stanovišta motivacije i nadahnuća, osjećate potrebu za njima?

"Postoje tu dvije stvari. Ljude na ulici vidiš kao prizor, kao prolaznike, kao razne fizionomije. Međutim, čovjeka koga poznajem, koji mi je blizak, ne vidim u crtama. Doživljavam ga kao biće koje ima svoj život. Ovaj svijet koji gledam, mnogo komplikovan, treba da prođe kroz neko čistilište u meni da bi ostala ona suština. Na mojim slikama postoji vjerovatno neki grč vremena, strah koji svi u sebi nosimo, ali ne strah u bukvalnom smislu. Mislim da se ona javlja samo zato što se pojavila neravnoteža između prirode i čovjeka, a poremećaj te ravnoteže stvara paniku. Vidljivo je to i na tim licima o kojima govorite".

U čemu je tajna slike? Da li u tom stalnom treptaju i osjećanjima slikara dok je radi?

"Tajna je kako pronaći ključ da slikar uđe u sliku. Ako pređe određene zamke kojih ima puno, ako počne da osjeća atmosferu slike, to znači — našao se unutra i uspio je. Ništa bez toga".

Da li umjetnik napreduje u tehnici, ako, kao Vi, slika više od 25 godina?

"Naravno da se i u tehnici napreduje. Međutim, tehnika je nešto što se danas ne cijeni. Tehnika je meni potrebna da bih mogao da se izrazim. Da ne bih mucao, moram neke stvari da naučim sam, da ih pronalazim. Tako se stiču iskustva na samom platnu i taj skup iskustava je tehnika".

Neki slikari kažu: „Ne pravi slikar sliku, nego ona pravi slikara“. Šta Vi kažete?

" Ja se pridružujem njihovoj tvrdnji. Jer, to što se dešava na slici, to slika diktira. Često se dešava da mi slika dugo stoji bez, recimo, pojedine figure, a ja nisam znao šta joj fali. To tek otkrivam sa platna. Bitno je da ono što se na slici događa ima svoju logiku. Kad imaš neku koncepciju unaprijed spremljenu ili ti neko kaže ideju, to je samo ilustrovanje događaja ili nekog prostora. Slika se ne može praviti po narudžbi, jer to onda nije moja slika onako kako je ja doživljavam i želim".

Pretpostavljam da dugo radite jedno platno, dugo ga zapinjete, prestajete sa radom i ponovo mu se vraćate. Da li je teško toliko osjećanja, toliko istine „izvući iz sebe“?

"Pravi osjećaj se javlja u čovjeku tek kada je slika gotova. To znači kada slika prevaziđe mene koji sam je napravio. Tog trenutka se javlja jedna velika emocija. A ta emocija, po mom mišljenju, najveća je plata koja se može dodijeliti jednome slikaru, tj. stvaraocu. Jer, doživio je da su stvari koje je iz sebe izlučio na platno prevazišle njegovu ličnost i došle u domen nečeg višeg. To je za stvaraoca najveća satisfakcija. Sve ostalo spada u domen nižega".

Da li Vas životni putevi vode, ili Vi sami odabirate te puteve? Koliko je, u stvari, na čovjeku mogućnost da odabira puteve? Andrić je smatrao da život sam odabira puteve kojim hodimo, iako ljudska malenost misli da ona to čini?

"Sve to zavisi od same čovjekove ličnosti. Ja ne dozvoljavam da me stvari sputavaju i da život diriguje mnome, kao što ne dozvoljavam da društvo diriguje mnome. Prema tome, ne pristajem na kombinaciju da treba biti nošen kao lišće na vjetru. Neke osnovne temelje za život čovjek mora da postavi. U isprobavanju sebe mora da ulazi u neke „ledene tuševe“, samo da isproba svoju ličnost i svoju izdržljivost. To je jako važno da bi čovjek do kraja istrajao u nečemu što želi da uradi".

Da li ste zadovoljni svojim životom i da li ste postigli ono što ste željeli?

"Našao sam svoj „ključ života“ i ne mogu se požaliti. Nikada nisam imao nekih posebnih prohtjeva. Želio sam da imam svoj atelje gdje mogu da radim i stan u kome spavam. Jednostavno, da živim i da slikam. Naravno, mislim da u slikarstvu nisam postigao sve što želim i to je dobro. Jer, čovjek nikada u potpunosti ne može biti zadovoljan onim što je uradio".

Znači, i poslije dvije i po decenije nije još nastala ona slika za kojom neumorno tragate?

"Prava slika ne može da se napravi. Ne može da se napravi ona kompletna slika. Međutim, na nesreću ili sreću, da može da se postigne to zadovoljstvo u dovršenosti, bio bi to kraj. Mislim da je sjajno što čovjek ne može to da ostvari".

(Herceg Novi, jula 1988. godine)