Lordan Zafranović u razgovoru sa Rankom Pavićevićem: Revoluciju ne smijemo tumačiti krivo

Piše Ranko Pavićević, novinar, pisac i publicista.

Jedan od najznačajnijih reditelja novijeg jugoslovenskog filma — Lordan Zafranović, predstavio se nedavno filmskoj publici u titogradskom Domu omladine „Budo Tomović“ najnovijim igranim filmom Ujed anđela i dokumentarnim filmovima Krv i pepeo Jasenovca i Vladimir Nazor. Uradio je sedam igranih i 45 dokumentarnih filmova. Dobitnik je dvije Zlatne arene u Puli, za filmove Okupacija u 26 slika i Pad Italije. Vrlo je interesantan sagovornik, koji govori polako i odmjereno.

Vaši filmovi su izazvali različite reakcije i komentare. Hvaljeni su i kuđeni. Kako ste Vi reagovali?

S obzirom na to da se filmom bavim više od 20 godina, navikao sam i na jedno i na drugo. Za to sam imao vremena i ne iznenađuju me nikakve reakcije. Ja radim jednu specifičnu vrstu filma koja se mnogima ne sviđa. Stoga često dolazi do različitih mišljenja pa čak i oprečnih. U mojim filmovima koji se bave istorijom kao što su Pad Italije, Okupacija u 26 slika, Krv i pepeo Jasenovca otkrile su se možda prvi put neke istine koje nijesu (sudeći po reakcijama) odgovarale nekim sredinama. No, i pored svega, ja sam radio dalje sa namjerom da se upozori na vrijeme koje je prošlo, a koje bi govorilo o vremenu danas.

Vaš film Ujed anđela izazvao je pravu buru u Puli ove godine. Još nije bio ni prikazan a dobro je zatalasao javnost. Zašto nije uvršten u zvaničnu konkurenciju i šta se dešavalo oko filma?

Teško je sada reći zašto se sve to skupa desilo i ko su sve bili akteri oko svega toga. To je odraz naše kinematografije uopšte, koja je potpuno neorganizovana. U posljednje vrijeme sve je manje novca, sve više ljudi ostaje bez posla, nervoze je sve više, tako da su skandali neminovni. Ljudi su dovedeni u situaciju vučje jame, producenti se bore za svoje autore i svoje filmove i tu ne biraju sredstva. I autori su u toj nervozi počeli da optužuju jedan drugoga i da diskvalifikuju određene ljude. Oko mog filma u Puli, dešavale su se stoga razne stvari. Mislim da je osnovno to, što se sumnjalo u Zagrebu da će film biti zabranjen zbog takozvanih slobodnih scena. Prilikom žiriranja u Puli, film nije imao cenzorski karton od strane republičke komisije. Zamolili smo ih da sačekaju dok se to učini, ali nijesu htjeli, već su skinuli film sa repertoara. Mi smo naravno reagirali tražeći svoju zaštitu, ali kako je organizacija pulskog festivala loša, došlo je do toga da se film prikaže u jednoj neadekvatnoj bioskopskoj sali. Mi smo sada tražili zaštitu od suda udruženog rada i pravobranioca samoupravljanja i vidjet ćemo da li je film bio regularno prikazan ili je trebalo smatrati da nije bio prijavljen na festival. Ako presuda bude u našu korist, onda bi film imao pravo da se prikaže iduće godine na pulskom festivalu.

Kad smo već kod Pule, čini se da su različita mišljenja o ovom festivalu. Neki čak tvrde da ovakav, čak nije ni potreban. Šta Vi mislite?

Ja sam se dugi niz godina zalagao da on bude smotra filma. Poznavajući situaciju naših razjedinjenih kinematografija, njihove interese, znajući na koji način se bira žiri, na koji način utiču na njih novinari i producenti, kako se sve dodjeljuju nagrade i unosi zla krv sa njima, bilo bi najbolje, po mom mišljenju, da to bude smotra filma, smotra jugoslovenske kinematografije, mjesto okupljanja ljudi, a ne mjesto okupljanja zbog nagrada koje su zaista beznačajne. To što postoje tri člana žirija, mislim da ne postoji nigdje u svijetu. Logično je, a tako je svuda u svijetu, da neko pravi selekciju, bilo pojedinac ili grupa, pa da njihov izbor ocjenjuje žiri. Ovako, biti u ulozi i selektora i žirija ujedno znači suditi sam sebi, a to je apsurdno.

Da se vratimo filmu Ujed anđela. Nije li on posve drugačiji od svih koje ste do sada radili i zašto ste se odlučili na takav korak?

Ujed anđela je film koji je pokušao da eksperimentira sa određenim stvarima i koji čak nije ni dovršen. To je vrsta filma kojim sam se bavio prije desetak godina i kojoj se vraćam u određenoj sferi filma. Ja sam u montaži napravio više varijanti i zaustavio se na ovoj, iako sam mogao još puno raditi na montaži i dogradnji nekih stvari. Ali to je vrsta filma u kojoj se zadovoljstvo stvara u trajanju rada. Rezultat je neizvjestan uvijek, pogotovo kada je u pitanju publika. Mislim da je ovaj film tako i primljen. Primljen sa jedne strane (pogotovo vani) sa oduševljenjem, dok je kod nas primljen naravno na način koji sam ja i očekivao. Međutim, pošto je tek sada film u distribuciji — među publikom, vidjećemo šta će sve biti.

Ova Vaša ljubavna priča, stajala je milijardu i sedamsto miliona starih dinara. Rekli ste jedanput da je to Vaša najveća avantura?

Avantura je bila jer sam se praktično vratio bez scenarija. Došli smo na jedan otok, otcijepljen od svijeta, imali određen broj dana snimanja i glumce koji su takvi kao što jesu. Avantura je bila u tom samom fizičkom pokretu čitave naše ekipe prema tomusamljenom mjestu gdje je trebalo da se stvori određena drama. Tako smo svaki dan stvarali nešto novo. Živjeli smo skoro na jedan robinzonski način, a avantura je i u montaži koja je davala čitav niz varijanti. Tako da je to bilo nešto što me je vezivalo tokom rada. Sada mi već lično predstavlja napor gledati takvu vrstu filma, jer je ona ta koja se gleda malo kasnije, za godinu, dvije ili tri.

Kako je došlo do toga da Вам glavnu ulogu tumači pjesnikinja Katalin Ladik?

Ja sam imao problema sa glavnom glumicom, jer bi malo koja od naših profesionalnih glumica mogla ući u takvu avanturu. I dok sam se kolebao da film odgodim za neko vrijeme znao sam da je velika slobodna ličnost, čuo sam za Katalin Ladik. Znao sam da je velika pjesnikinja, ali ne i glumica. Bez obzira na oprečna mišljenja da li je dobro obavila posao, sa njom je bilo užitak raditi. Ona je za mene u određenim trenucima djelovala fascinantno. Bila je izuzetan saradnik i jedva čekam momenat da sa njom radim ponovo.

Kakvo je Vaše mišljenje o našoj kinematografiji danas. Novca je sve manje, snimanja takođe. Gdje vidite izlaz?

Izlaza velikog baš ne vidim. Kad kažemo „naša kinematografija“, moramo računati da imamo šest ili sedam kinematografija koje nijesu i jesu dosta različite. Tako da ja mogu govoriti o kinematografiji u Hrvatskoj jer tamo radim, mada nije bolja situacija ni u drugim centrima. Malo se govori o toj estetskoj strani kinematografije, nažalost, zato što ova postala životna, valjda kao i niz drugih stvari koje usporavaju hod. Mi se iscrpljujemo u stotinu stvari, a najviše da bi zatvorili finansijsku konstrukciju filma, koja traje koji put po godinu dana, dvije ili tri. Tako se ogromna energija gubi na tom sporednom kolosjeku. Sada smo pokušali u Zagrebačkom centru da stvorimo producentsku kinematografiju gdje bi producent radio na onaj način kako je u prirodi filma — od ideje, dramaturških obrada, scenarija pa do realizacije. Da, jednostavno, svako radi svoj posao. Međutim, za jednu takvu kinematografiju nema više sredstava. Zato se navikavamo na improvizaciju, radimo na brzinu i stoga nemamo neke velike rezultate. Sada pokušavamo da zainteresujemo na neki način ostale faktore kinematografije za domaći film. Mislim da je nužna jedna zaštita, što već mnogi imaju i na zapadu i na istoku, da se domaći film zaštiti od takozvane najezde stranog filma, pogotovo američkog. U Španolskoj, na primjer, na tri američka filma mora biti jedan domaći u programu svakog bioskopa. To je odmah dovelo do duplog povećanja proizvodnje za godinu dana. To je potez koji bi bilo nužno i kod nas napraviti, jer ovo je stihija kojoj nema ni jedna zemlja na svijetu.

Vaš dokumentarni film Krv i pepeo Jasenovca od strane kritike dobro je ocijenjen. Međutim, koliko ste uspjeli filmski predstaviti Jasenovac i što bi, po Vašem mišljenju, bila osnovna poruka?

Ja sam dugo radio taj film. Imao sam u početku jednu sasvim drugu ideju. Međutim, opet zbog tih finansijskih stvari nijesam uspio da ostvarim ideju, ali se nadam da ću u dogledno vrijeme, ako budem imao snage i živaca, to ostvariti. Jer u ovom filmu smo napravili jedan uvod u tu problematiku i zato bi sada trebalo praviti tu nadgradnju za koju nijesmo imali novaca, jer je trebalo kopirati veliki broj materijala iz vrlo skupih izvora. Tako da je ovaj film nastao kao jedna vrsta dokumentarnog, u kojem govorim osnovne stvari. Ta poruka izlazi iz samog dokumenta. Ja sam htio da približim taj dokument vremenu danas i prikažem da li i danas postoji taj svijet i da li bi, eventualno, ako bi se situacija i neke čudne okolnosti ponovile, došlo do toga da se ta godina ponovi. Tako da sam nekako dužan i sam sebi i određenim ljudima da taj film napravim. Pregledao sam čitav niz materijala koji su mnogo drastičniji nego materijali koji su u ovom filmu snimljeni, montirani i ostali vani, upravo zbog namjene filma. Jer taj je film namijenjen da se prikazuje omladini u Spomen domu u Jasenovcu, kao neka vrsta uvoda.

Prilikom rada na ovom projektu imali ste i puno problema. Dobijali ste anonimna pisma, pa čak i prijetnje.

Tačno je. Anonimna pisma, u početku kad ih čitaš, su nešto što te gane. Međutim, više je bilo otpora u određenim strukturama vlasti jer su oni smatrali i uvijek se kod nas postavlja to famozno pitanje, da li nam to danas treba. Jasenovac je jedno od centralnih stratišta. Od Jasenovca polazi sve. Prema tome, da li i na koji način će to mladi gledalac primati, ne može se kontrolirati. Ili će to izazvati jedan kontraefekat, ili jednostavno ono što smo mi htjeli — da naša generacija shvati šta je to. Da je upoznamo sa svim istinama koje, bez obzira na toliko ružne i koliko negledljive u smislu lijepog kadra, Da ta omladina shvati šta bi se moglo desiti. Tako da vrlo često taj omladinac koji napiše „Živjela NDH“, „Živio Pavelić“, nema pojma, u stvari, šta znači to i koje su posljedice svega toga zajedno. Ja se nadam da je film tu dobio (jer sam bio na niz projekcija) i oni su bili prvi puta suočeni sa tim, ne znajući ništa o tome, tako da prijetnje nijesu velike toliko и ти napadi koje ja imam u emigrantskoj štampi, nakon filma. Ho, они су nemoćni, jer dokument govori sam po sebi. To nije igrani film u kojem ti možeš improvizovati stvari, već je svaki dokument apsolutna istina. Ništa nijesmo izbacili što nema tri-četiri izvora, tako da je film progovorio sam po sebi i optužio sve ono što se zvalo fašizam. Znači, osnovna poruka i namjera bila je — upoznati ljude sa određenim stvarima i reći da ne српску i ne govore o nekim stvarima o kojima vrlo malo znaju, a to su vrlo ozbiljne stvari i sa njima se ne smije igrati, pogotovo ne manipulisati mlađom generacijom.

Kako to da ste se nakon šest igranih filmova u 45 dokumentarnih, sada odlučili za priču o ljubavi?

Različiti su bili razlozi, ali bilo je to — kao zbog relaksacije. Relaksacije u smislu izrade slobodne forme koja ima neizvjestan rezultat. To je jedna vrsta igre koju sam sebi mogao priuštiti nakon više godina. Znate, ja sam imao velike probleme i sa Okupacijom i sa Padom Italije. Jednostavno me je zamorila borba sa raznim forumima, sa raznim ljudima koji krivo tumače revoluciju i koji jednostavno žele da je okoštaju. Jednostavno sam htio da se revolucija približi i onom ljudskom, da gledamo i greške i velike stvari na način koji je prihvatljiv i koji tu revoluciju pravi velikom. Tu sam se negdje umorio i rekao da idem da napravim jedan film u kojem ću neke stvari istraživati mimo ovih situacija oko raznih foruma. Ja se nadam da će i to vrijeme proći i da ćemo o revoluciji moći otvoreno govoriti istinite stvari u svojoj njenoј veličini. Jer, nijesmo još ni dotakli te male sitne ljudske drame. A naša revolucija je jedan izvor i puno stvari nije ni taknuto, nijesmo zadrli u suštinu i tek nas čekaju velike teme.

U Titogradu, oktobra 1983. godine