Moj jugoslovenski grijeh- Pavićević u razgovoru sa Kusturicom

Moj susret sa velikim svjetskim rediteljem Emirom Kusturicom u Budvi protekao je ovoga puta pored neformalnog razgovora u priči o tragičnoj sudbini Jugoslavije, o ratu koji žesti ponovo na ovim nesrećnim prostorima, pokušaju da se rat izbjegne, o smrti njegovog oca i nemogućnosti da ga sahrani u Sarajevu.

Nažalost, najmanje smo razgovarali o filmu koliko god to bilo apsurdno kada je u pitanju filmski maestro Kusturica.

Pošto Vas znam kao čovjeka koji sa velikim emocijama i tragikom doživljava sve ovo što se dešava u bivšoj i u ovoj sadašnjoj Jugoslaviji, da li je, gospodine Kusturica, tragična situacija dio ovih naših prostora i kako je Vi vidite?

To je jedna tragedija koja traje već par godina. Ta tragedija traje od onog momenta kada je demokratija zakucala na naša vrata. Ovo je jedina zemlja na svijetu kojoj je demokratija donijela nevolju, što ne govori o tome da jednoga dana i taj evolucioni proces neće zahvatiti i ove krajeve. To je jedna nevolja koja se kotrlja snagom više sile, koliko ja vidim, iako ona ima svoje realne repere.

Već šest godina živite na Zapadu, noseći sa sobom svoju Jugoslaviju koju ste, mislim, nažalost izgubili. Da li ste u prilici sa iz te perspektive saznajete posredstvom zapadnih medija svu tragediju koja se dešava kod nas?

Iako sam već duže na zapadu, uvijek me fascinira količina laži koju je zapadna civilizacija u stanju da apsorbuje kada je u pitanju koketerija malih marionetskih slovenskih državica sa Zapadom.

Kada na SI-EN-EN-U gledam stotine hiljada Bugara kako sa uzdignuta dva prsta pozdravljaju američkog predsjednika, ja znam da sto hiljada ljudi ove seljačke zemlje laže, što u mom stomaku izaziva povraćanje. Kada gledam gospodina Tuđmana kako posredstvom najmoćnijih američkih medija optužuje Srbe za sva zla, meni se takođe povraća od njegove laži. Jer ono što ne zna američki kongresmen — ne zna ili neće — ja znam da zna. Pitao sam se, da li zapadna demokratija preko plaćanja može toliko da laže. Isto kao što sam se pitao, da li je moja Jugoslavija prazna kuća bez vrata i prozora u koju neki ulaze i izlaze kad hoće. Kada sam tu malu zemlju nosio po svijetu u srcu činilo mi se da je nikada neću izgubiti, a izgubio sam je. Uvijek me je zanimalo da li je dovoljno biti katolik i pridobiti povjerenje Zapada? Ja sam znao da nisam imao šanse jer sam u srcu nosio pagansku Jugoslaviju, buntovničku, malu, izbrazdanu ratnim ožiljcima, ali uvijek nekako dovoljno veliku.

Ima li kraja ovom haosu za sve nas?

Ja se bojim da je taj problem, koliko god on iznutra postoji, iniciran izvana i da gubi snagu autentičnog problema. Sve je, nažalost, vidljivije kako i koliko daleko dopiru određene interesne sfere.

Bez obzira na to što ste sve češće udaljeni od svoje zemlje i svega što se u njoj dešava, kao da ne možete bez tog usuda i sudbine da ste tu?

Ne mogu. Ja sam učestvovao u posljednjem pokušaju da se izbjegne rat. Bila je to prokleta, prognana partija Ante Markovića. Ne zbog njega, jer on i nije neki čovjek, već je ta ideja bila plemenita. U momentu kada je ta ideja bila iscrpljena i na nju izvršen atentat sa svih strana, pokazalo se da bez snažnih nacionalnih impulsa ovi ljudi ovdje ne mogu da žive. Međutim, posle tog pokušaja da se izbjegne rat i Bregović i Nele Karajlić i svi oni iz Sarajeva Jugosloveni, tj. svi mi smo shvatili da rat ne može da izbjegne niko, jer ti ljudi jednostavno hoće da ratuju. Tako da je to na jednom nivou na onom na kojem se ljudi pozivaju na narode. Pošto ja nemam previše smisla za narode, ja imam smisla za život, za ljude, za ljubav. Jer iza naroda se skriva svašta, i gamad i gmazovi i dobri i pošteni ljudi, itd. Tako da ja vidim ovo kao završavanje nekih procesa XIX vijeka. Kao nešto što je zakašnjelo i što nema paralelnu vrijednost sa onim dokle sam ja svoj individualni razvoj doveo. Tako da ja jednostavno za to nemam smisla, a vidim da je to bilo tako kako jeste bilo, krvavo i teško. Sada jedino što ostaje jeste da taj problem, ako se dođe do mira, bude autentičan. Da ne bude podložan, kao što je ta Jugoslavija za nesreću dva puta već bila, jedan kompromis između ne znam koliko sila. Nažalost, ova ruska više ne postoji, iako ja mislim da to još uvijek nije sve gotovo, ali volio bih da taj mir, ako ga bude, bude autentičan mir.

Vaše i naše Sarajevo preživljava tragičnu sudbinu, a tom sudbinom bave se danas mnogi i evropski i svjetski mangupi. Da li će ta sudbina, po Vašem mišljenju, uspješno biti riješena i ima li modela za to?

Iskreno rečeno, ne znam. Prvo, ja sam se htio vratiti u Sarajevo kad je počeo rat. Međutim, to meni nije bilo dozvoljeno. Ja mislim da je to upravo zbog toga što je ta neka snaga rata generisana iz onih centara koji su ga htjeli. Paradoksalno je da se tamo zalijeću svi mogući svjetski intelektualci kao na neku vrstu safarija da bi prodali više knjiga na zapadu, a ovi nesrećnici u Sarajevu, pošto su zatvoreni stvarno i pošto se pate i žive kao u koncentracionom logoru, naravno, što je znak za čitav rat u Bosni i u Hrvatskoj... Ali, oni žive tako i oni se hvataju tih bjelosvjetskih mangupa kao za slamku spasa, a ljudima koji čine Sarajevo praktično nije dozvoljeno čak da zakopavaju svoje mrtve. Moj otac je umro u Herceg Novom. Jedna od mojih krivica je i ta što je grob mog oca u Herceg Novom i što ja već treći, četvrti put dolazim na završavanje tog groba. U tome je taj jugoslovenski grijeh kao jedan od najvećih grijeha koji se može imati drugdje. Ja, naravno, ne pokušavam da opravdam ni rušenje Sarajeva, ni rušenje niti jednog grada jer moja sudbina je nekako izvan toga, iako ja patim zbog toga. Međutim, izgleda da je jugoslovenski grijeh dio naše svijesti, jer se pokazalo praktično da se, pored grčevitog nekog ruskog panslavizma i srpskog uslovno rečeno jugoslavizma, svi ovi drugi hvatali dok je to bilo potrebno za jednu raku. A mi koji stvarno duboko živimo u korijenu ove kulture, multikulture, jedino što nam ostaje, izgleda, jeste da živimo sa tim grijehom. Mi, dakle, ne zaslužujemo samo da budemo četnici, kako nas zovu, iako ja ne vidim da je to grijeh.

Zbog tog jugoslovenskog grijeha mnogi su Vam zabranili ili prijetili da se nećete ili ne smijete vratiti u Sarajevo. Da li se plašite toga i da li ćete se ipak vratiti?

– Ma, nisu oni mene ni pitali bih li ja htio. Prema tome, ja da sam htio, ja bih otišao u Sarajevo. Među tim, ja neću da idem tamo gdje se stvaraju ti koncentrični krugovi laži. Oni se stvaraju i plasirani su veoma vješto. Jer, kad se pogleda u prošlost, može se vidjeti da je moj jedini grijeh – jugoslavizam. Ako sam ja 1988. i 1989. godine izjavljivao neke stvari koje su procjene neke istorijske, to je, dakle, moj, lični, verbalni stav, tako da realne krivice nema.

Međutim, postoji izmjena vrijednosnog sistema. Rat donosi novi vrijednosni sistem. U Sarajevu je sada i posljednji čaršijski miš, kako smo ga mi zvali, zapravo onaj kome mi koji smo ranije bili u sistemu vrijednosti ne odgovaramo, jer mi njima ne trebamo. Ja tom gradu nikad ništa ružno nisam učinio. Ja sam među prvima svijetu pokušao da objasnim da se na taj grad bacaju granate, tako da ja s time nemam ništa zajedničko. Ja, naravno, imam i protiv jedne, i protiv druge, i protiv treće nacionalne opcije, jer je moj individualni razlog, kao što sam rekao, izvan toga. Ja sam učinio koliko mogu humanitarno za sve tri strane. Sada sam dobitak od filma koji sam uradio odvojio za UNICEF i to je stvar koja je jasna. Međutim, tu se ne pika. Tako da je moja odluka da se tamo ne vraćam.

Ja sam, prije nego što je taj rat krenuo, iscrpio svoju ljubav u velikoj mjeri, jer sam vidio da to što se u tom gradu dešava ide u provaliju i u katastrofu. Tako da je to lično pitanje, a ne njihovo, hoće li mi dati da odem. Jer, ja sam kauboj. Ako se meni zaželi da odem tamo, ja ću tamo otići.

Večeras ste u Crnoj Gori. Bili ste ovdje u Budvi i prije petnaestak dana. Nakon toga ste skoknuli do Pariza i Praga. Da li se zna Vaše novo odredište i Vaš novi projekat?

Zna naravno. U Pragu počinjem da snimam film prvog novembra i tamo ću da budem najmanje sedam mjeseci. Ja i Dušan Kovačević smo zajedno napravili neki tekst na osnovu jedne ideje iz njegove drame, mada to neće biti drama nego jedna potpuno nova priča.

Šta nakon Praga? Treba li se plašiti da ćeš ostati u Americi gdje si posljednjih godina boravio, a zna se da imaš takvih ponuda?

Ne vjerujem da takva bojazan postoji. Jer, nikad neću raditi u Holivudu. Nikad neću biti glupi industrijski reditelj. Ne interesuje me da budem bogat niti da budem zvijezda. Moje umjetničke želje su drugačije. U Holivudu je važan samo uspjeh. Ja se inače svakog dana sve više osjećam kao Ciganin koji putuje s kraja na kraj svijeta. Zato ću drugi dio ovog filma raditi kod nas, na svom jeziku, mada rat čini sve to veoma složenim.

Znam da na to nemam pravo, ali možete li otkriti tematiku Vašeg novog filma koji radite?

Teško je govoriti o tome. Ipak, baviću se Jugoslavijom iz jednog istorijskog ugla. Hoću duboko da uđem u suštinu zla, jer mi je dosta tih zapadnih humanista koji glume ideologe, koji temu Jugoslavije i prilike u Bosni koriste za svoju ličnu promociju. Bolje da ne pričam više.

Zna li se bar radni naslov te priče, tj. Vašeg novog filma?

Mislim da će se zvati Bila jednom jedna zemlja. Tako je bar za sada.

Emire, želim Vam puno uspjeha u radu i, ako Bog da, još jednu veliku svjetsku nagradu za projekat koji radite.

Nadajmo se da će dati. Hvala Vam.

U Budvi, avgusta 1993. godine