O Branimiru Štuliću, Sunčanoj strani ulice i 45 godina postojanosti

I nije bilo suza, samo razrovana aura oplemenjena besmislenim urlicima nezajažljivih hordi i njihovih misaono obeščašćenih predvodnika, tjerajući ih putem koji nigdje nije vodio.

Klisura, nad kojom su se nadvili i od koje su uzaludno očekivali podršku u vidu opstanka vlastitog uma duboko prikovanog na njihove tabane, bila im je izvor života, ali i smrti, onih drugih, drugačijih, ne boljih, ne postojanijih, ali smjelijih, odlučnijih da u svom neskrivenom neznanju prekroje još jedan dan u tminu. Naravno da se sve svelo na isto. Muka je svuda ista, različita su samo lica sa kojih suze vlaže usahle obraze. No, ko mari za to, briga potmule jedinke za svog bližnjeg odavno nije ravna ni listu puštenom niz vjetar.

Navedeno je samo mali literarni uvod u album Azre, čitaj Branimira Štulića, od prije okruglo četrdesetpet godina.

Taj skriveni haljetak misli obznanjene kroz slobodu, ljubav i nadolazeći talas samoće, kroz dvadeset četiri pjesme, podarila je Džonijeva grupa u jeku novog vala, smireno, akustičarski i poetski, tek spremajući svoj teatar za velika dostignuća.

Još je bilo rano da se ustrči u prvi plan, onako glavom ispred zida, u iluzijama da ista pripada njima, s toga se na albumu pjeva o Poljskoj u srcu, ocrtava se predvorje koje je Daleko od istine, stidljivo obraća uniformisanim licima u polušali kroz song Nemoj po glavi druže plavi, nudi Karta za sreću, u nepovratnom smjeru, ali i pjeva o teškom i iscrpljujućem radu kroz Pit... i to je Amerika, onako izdaleka zvuči kao pokušaj ogoljavanja kapitalizma. Da, kroz pjesmu Kurvini sinovi, obraća se i onoj drugoj strani koja pokušava da izravna silu očaja, straha i bijede. Frustrirajuće do bola!

Album nosi ime Sunčana strana ulice. Uvijek ima negdje hlada, ali postoje i strane koje su blago osunčane darom sa neba. Svi hoće da koračaju sunčanom stranom svog puta, ta smislena i željena kretnja je samo još jedna u nizu tačaka snova kod ravnodušnog čovjeka koji uljepšava sjećanja u prošlosti, žmuri na sadašnjost i tiho kune budućnost jer vjeruje u sve drugo, osim u sebe samog. S pravom, svjestan je dosadašnjeg svog učinka... Prolaznost vremena mu ne ide na ruku.

A šta reći za Odlazak u noć... To nije ljubavna pjesma, Džoni ne pjeva o ljubavi i kada su mu stihovi obojeni dodirima ljubavnika, njihova kretnja kroz život je lažna, nevjera im nije pokrivena ljubavlju, riječ im je brza, nerazgovetna i strašljiva.

Njima je ljubav samo bijeg iz jednolične stvarnosti, osjećaj za nježnost je samo plašljiv put na tragu svojih goniča, a želja da se postane neko ko stvarno voli je samo zamagljeni tračak nedosanjanih avantura. A ona se ne postiže iz tople sobe, udobne fotelje uz obilje hrane.

Biti na sunčanoj strani ulice predstavlja fokus životnog stava ka svjetlucavoj varljivoj sreći koja žmirka negdje u opustošenoj daljini sa željom da se osjeti svjetlija perspektiva i da se kroz život korača pozitivnim stavom. Naravno, da svi drugi problemi ostaju u hladnoj sjeni. No, sve je to samo prikaz u teoretskoj raspravi dokonih i umišljenih glava, u praksi je, ipak, mnogo drugačije. E, tim klikom u ljudskom mozgu i Štulić se pozabavio u svom stilu prije skoro pola vijeka.

Kroz Pametne i knjiške ljude dat je urbani prikaz razočaranog mladog čovjeka koji je tih osamdesetih godina prošlog stoljeća, bio bliži srednjoj generaciji, ali je njegova narastajuća patnja bila slika tek nekog budućeg vremena. Uložio je mnogo u sebe, u nešto što je mislio da znači društvu i da vrijedi, a onda lagano prihvata činjenicu da je sve to ništa.

E, koliko bi mu sada bilo razočarenje, gdje se sve svelo na kupujem-prodajem...

Međutim, vrijednost ovog albuma je u numerama koje otvaraju isti, lokalna 041 i univerzalno-svemirska Užas je moja furka. Raskorak između srećnih trenutaka i opipljivog bola je sve veći, poljubac sve kraći, a čežnja umirući sigurna. I sve to na promaji nestvarnih očekivanja.

Sunčanu stranu ulice je producirao Branimir Štulić i to je prvi album gdje se on pojavljuje u toj ulozi, a što će kasnije redovno činiti na svojim muzičkim izdanjima. O samom albumu je odavno već izrečeno sve što se moglo reći o jednom osobenom umjetniku koji je u to vrijeme imao toliko ideja, da su se albumi nizali svake godine, i to u dvostrukom izdanju, a bogami, koncertni album iz Kulušića, koji je i snimljen u poznu jesen 1981. g. ali je objavljen tek sljedeće godine, pojavio se upakovan u tri LP ploče, što je, i tada, a i sada, pravi kuriozitet.

Svoje ideje, što prikrivene, što ogoljene do srži, Džoni je tek kasnije razvio u jednom smjeru gdje mu nije bilo povratka, njegovi pogledi na svijet su bili drugačiji, često ideološki neprihvatljivi, njegovo viđenje ljubavi je svakako imalo tu osobitu nit upakovanu u svakodnevno razočarenje mlade osobe, do nihilizma starijih, koji su, gajeći neke druge vrijednosne sisteme, shvatili do koje granice čovjek može biti doveden u zabludu vjerujući u sve i svakome, a opet, ne vjerujući nikome i ni u šta.

Vremena prođu, uglavnom se pamti ono što se doživi kroz par lijepih trenutaka, naravno i mladost koja, kakva god bila, uvijek je neprikosnovena.

Sunčana strana ulice je svakako jedan odličan album koji je Azri i Džoniju bio zamajac za par kasnijih godina kada su svojim muzičkim djelovanjem dosegnuli vrhove tadašnje savremene muzike. Sasvim odgovorno tvrdim da su tamo i danas, da to što je kroz tekst i muziku prikazano od Branimira Štulića isijava i danas, prosto vrijedi...