Osmi nervni slom - 40 godina postojanja

U godinama relativnog obilja, mira i nekakve postojane tišine, bilo je onih umjetnika koji su sebi dozvoljavali i takav luksuz da tu i tamo iskoče iz nekakvih šablona, malo podignu glavu i upuste se u raspravu, makar i sa samim sobom, šta je bilo, šta može biti, bez da i u jednom trenutku rješavaju trenutnu situaciju status quoa. Spokoj misli i djela narušavan je samo tu i tamo kroz iskakanje pojedinačno viđenog prikaza kroz muziku kao najinspirativnijeg trenda među mladim ljudima toga doba. Političke prilike još se nijesu ogolile do krajnjih granica istih, ali male iskrice su bile prisutne, više kao relativni eksces no izvedeno pravilo. Ipak, i takvu tišinu nađe neko ko bar malo zatalasa i podigne prašinu.

Mala storija seže u 1986. godinu prošlog vijeka kada Bora i Riblja Čorba, nakon prethodnog albuma Istina, urađenog u agresivnom maniru, sa jednom antologijskom numerom, pokušavaju malo više odškrinuti vrata politike na Borin kasnije već prepoznatljiv način. Nesporeći da je sam frontmen benda, ne samo muzičar i pjesnik, već i onaj trubadur koji ulazeći u narod pokušava da u istom probudi sve emocije koje im stoje na raspolaganju, album Osmi nervni slom prvi je projekat Čorbe koji se lagano kuvao u, ne samo ljubavnim sferama i ličnim doživljajima stvaranja i propadanja, već lagano ulazio i u sociološke vode, otkrivajući i sve one društvene anomalije koje se lagano provlače kroz sintagme jedinstva i zajedništva na prostoru velike domovine. Kroz samo par godina kasnije, sve će se to srušiti kao kula od karata.

Album Osmi nervni slom je jedan pravi rokenrol album, u principu buntovan, promješan sa elementima popularne rege muzike i jednog od priznatijih izvođača iste tog doba, u par numera nudi drugačiji pristup nego do tada. Ne skrećući pogled od problema koji su bili više u najavi nego što su se osjećale posljedice, kroz par političkih trauma Bora je uspješno provukao ono što je želio. Način na koji je on polako ulazio u politička iskušenja metastaziraće kasnije, ali je njegov upirući prst, kroz glas i vokabular bio sasvim dovoljna odrednica za polazište sa koga nema nazad, sa napomenom da je svaki početak težak, no kada se jednom počne...

Album otvara simpatična numera Nemoj da ideš mojom ulicom. Pitanje je kako bi se ta fizička prijetnja bivšoj partnerki u današnje vrijeme tumačila, no onda je niko nije uzimao za ozbiljno. Na Vikipediji ćete naći podatak da je ova numera, zajedno sa temom Amsterdam, bila tretirana kao najveći hit sa pomenutog albuma. Međutim, u doba analognog radija, najlakše je bilo urednicima, da između ostalog, puštaju prve numere sa A i B strane gramofonske ploče. Od kako sam pročitao podatak za jedan drugi bend da je imao dvije numere na albumu na kome se jednostavno iste ne nalaze, već je riječ o isključivo singl ploči, apriori ne uzimam za tačnost sve što piše na Vikipediji. Što se tiče vještačke inteligencije, i tu sam nailazio na nedorečenost konkretne situacije, ali ostavljam tri tačke. Za njom slijedi numera Ja ću da pevam (Južna Afrika 85), po meni jedna od najkvalitetnijih na albumu. Sumnjam da je Bora uopšte vidio Pretoriju ili Kejp Taun, ali je veoma inspirativno iskoristio lik Nelsona Mandele kao vodećeg filantropa tog doba, da kroz pjesmu i nama daleka podneblja dalekog kontinenta iskaže šta misli o svim autoritativno-diktatorskim režimima koji, na koncu konca, izjedaju i sebe same. Njegov ultimativni krik da će pjevati do kraja jasno i glasno, pa i makar da promukne, nagovijestio je da će u svojim rok obraćanjima ostati dosljedan i surov na onaj netrpeljivi način na koji je izgradio svoj imidž pjesnika, muzičara i buntovnog rokera. Prava rok verzija borca za osnovna ljudska prava, tvrda, raspjevana i agresivna numera koja vas ni na koji način ne ostavlja ravnodušnim.

Jedan čovek je tema koja bije bitku protiv samoće, stradalnička numera, u kojoj je do izražaja došao sjajni solo na saksofonu Jovana Maljokovića kao gosta na albumu. Ljuti rokenrol je atraktivna buntovna numera protiv nametnutih rješenja starijih generacija. Klasična rokenrol pjesma koja jednostavno uznosi mladalački duh. Prvu stranu albuma zatvara tema Sutra me probudi. Cinična, pomalo i jeziva balada, tematika trovanja duše i obolijevanja od ljudi sažeta je u refrenu - sutra me probudi. Kad sve prođe, a ne prolazi, već samo nadolazi...

E sad, dođosmo i do prve numere na B strani albuma, čuvene Amsterdam. Rege numera, raspjevanog sadržaja sa Edijem Grantom koji je otpjevao drugi dio pjesme. Naime, Bora i Čorba su iskoristili boravak Edija na koncertu u Beogradu krajem januara 1986. godine i zamolili ga da, pošto su već završavali album, snimi vokalne dionice u jednoj numeri. I ispalo je to što je i ispalo, a dan-danas traje. Tu nema Boga nema pravde, numera u kojoj je Bora opisao stanje na Kosovu tih godina, inercija svih mogućih političkih subjekata, bez ikakve odgovornosti, nastaviće svoj pohod u budućnosti. Odlična, teška, no istinita pripovjest u samoj numeri, kroz jedan bukteći hard rok angažman, dali su Čorbi i Bori i tu mogućnost da budu osporavani i prosto rečeno da se numera ne zavrti na radio talasima, kao teško nedokučiva istina. Bilo kako god, istina iznađe put...

Crno je dole predstavlja parodiju na tzv. morske pjesmice, dajući jedan šaljiv osvrt kroz simpatični tekst i umirujuću šablonsku muziku toga perioda, u principu numera koja nema neki poseban muzički značaj. Slijedi tema Cava, koja u šatrovačkom (uličnom) žargonu označava djevojku lakog morala. Umjerenog ritma, osrednje vrijednosti, ali je i ona našla put do određenih kategorija slušalaca.

Album zatvara numera Prokleto sam. Poetsko-idilična retrospektiva samoće i svega što ista nosi za sobom. Srdžba i unutrašnji poetski nemir grade jedan niz očajnih stanja ostavljenog čovjeka. Sjajna balada u kojoj su do izražaja došli i prateći vokali Ane Kostovski, skopske pjevačice i glumice.

Pored neprikosnovenog Bore, album su iznijeli Miša, Vicko, Čutura i Džindžer, svako u svom domenu. Producent albuma bio je Kornelije Kovač. Omot je djelo dvojca Andrić - Vlahović. I pored teškog proboja na tržište gramofonskih ploča zbog raznoraznih opstrukcija, uglavnom političke prirode, album Osmi nervni slom prodat je u 170.000 primjeraka. Više nego pristojno, ako se uzme u obzir vrijeme koje nije dozvoljavalo bilo kome da se otrgne iz ušablonskih kolosijeka misaono-kulturnih kretanja.

Nakon punih četrdeset godina od objavljivanja albuma Osmi nervni slom, teško bih se mogao oteti utisku da veliki broj numera sa istog i dan-danas nije aktivan. Srdžba, samoća, želja za osvetom, težnja da se istraje do kraja i svi oni nemiri koje život nosi kroz sebe sama, u tih trideset sedam minuta gromoglasne muzike, ostavile su pečat koji i dan-danas ima svoje jasne otiske. Želja za nerješavanjem nagomilanih problema, prisutna društvena frustracija i apsolutna nedorečenost svjetskih intrigantnih neprilika, i dalje lebde iznad naših glava. Ispijenost i umor, želja za snom i lagodnim životom, ocrtala je okvire rasula ljudskog dostojanstva na prizeman način gdje se sve rješava ratom ili pogromom. Pustošenje ljudskih duša je nešto što je Bora kroz ovaj album, manje-više diskretno, pokušao uobličiti kroz stih, jasnu viziju slobodarskog stanja i želje da se ne ostane sam.

Vrlo dobar album koji ima mjesto u opusu rokenrola na ovim prostorima, bogat je sadržajem i načinom na koji je iskazano jedno stanje u teatralnom životu svih nas koji su osjetili to vrijeme. Tišina koja je ovladala tih godina nije bila ništa drugo no samo zastoj u stalnoj ljudskoj potrebi da se dokazuje moć, prevlast i sirova snaga. Stoga je preporuka mlađim generacijama da u svojoj svakodnevnoj dokolici izdvoje malo vremena i za neka predkazanja u muzici koja im možda i nije bliska. Ako pažljivo osluhnu razumjeće da se sve mijenja ili možda i ne, ali da u svakom slučaju emocije moraju biti te koje će nadjačati vihor vjetra u prašini ljudske studeni i ravnodušnosti.

Miodrag Marković