Ostala si uvijek ista

Iza svakog literarnog samouzdigunuća, uvijek se krije neka pričica koja, sa ovakvim ili onakvim krajem, može zaplijeniti nečiju pažnju, makar na par trenutaka. Željko Sabol, vrsni tekstopisac, svoju malu storiju o neuzvraćenoj ljubavi, prije pedeset i kusur godina, dao je muzičkom magu Đorđu Novkoviću da istu uokviri, a Mišo Kovač je svojim izuzetnim vokalom stvorio jedan evergrin na ovim prostorima koji gotovo da u zabavnoj muzici i nema premca. Jednostavna tematika, koja svima može da se zgodi, bez obzira na godine, izrodila je jedan težak sentiš koji ubija, pogotovo ako ste zaljubljeni, a tek ako ste ostavljeni, ili jednostavno kada vas zadese ljubavne nesreće iz kojih se ne možete izvući, pjesma ostavlja neizbrisiv trag u vama. Mir u duši je nešto čemu svi težimo, a koliko smo od toga uspjeli, znamo samo mi kada ostanemo sami sa sobom i pogledom u daljinu koji ne obećava.

Ući u istoriju, kao što je i red, Miši Kovaču i navedenoj numeri obezbijedila je pobjeda na Hit Paradi 1975. godine. Tada je to bio itekako prestižan festival zabavne muzike, gdje od 100 novinara iz bivše Jugoslavije, samo jedan nije glasao za pobjedničku numeru. Ljepota same numere, gdje sve tako skladno djeluje, klavir i povremena tišina koja razvaljuje tanušna osjećanja, raspevani vokal koji u oku suzu valja i refren koji govori o nepromjenjivosti osobe u koju smo nekada bili zaljubljeni. No, ima i ona od Arsena Dedića koja kaže *Ne vraćaj se starim ljubavima, drukčije su one nekad bile...* I to je tačno, no o tome neki drugi put. Navedenu numeru, inače, izvodili su mnogo godina kasnije Amir Kazić Leo i Toše Proeski, svaki na svoj način. No, ona prva izvedba iste, original, ostaje neprikosnovena u svojoj emocionalnoj snazi.

U stvari sada ide priča... Rano poslije podne u velikom gradu, bez ljubavi, zaboravljenih ili svedenih na minimum emocija, o ljudskosti ne bih ovdje zborio; primaknuvši se taksi stanici sio sam u prvi koji je bio na redu, na zadnje sjedište. Kako su vrata bila otvorena, valjda radi ventilacije, a taksista je tek zapalio cigaretu, mahnuvši mi rukom da sačekam koji tren, kraj mene sjede žena u ozbiljnim godinama i sa riječima izvinjenja reče da strašno žuri. Zblanuto je pogledah i taman kada sam htio da ospem paljbu po istoj, prepoznah oči žene, kao da su stoljeća prošla unazad, ali kao da je noćas bilo, kosa, mladež, sve je tu kao onda, onda, onda...

Pozvah je po imenu, sada je ona bila u čudu, trenutak kao da su svi svjetovi izgoreli u jednoj vatri, bez dodira, bez riječi, prostor između nas ledio je, topio se, buktao sve u istom nizu. Ćuteći između sebe kao da smo rekli sve ono što nismo željeli, dani, godine, kao vjekovi u bespovratnim kazamatima otuđenosti. Htio sam je dodirnuti, da budem siguran da ne sanjam, koliko sam bio budan najbolje govori činjenica da sam nehatno dodirnuo, možda je ipak bolje reći gurnuo rukom sjedište taksi vozača koji je sjedio za volanom, sa upaljenom cigaretom, pri čemu mu je od trzaja ispao žar cigarete u krilo, u tom trenutku se nehatno sagao, izgubio kontrolu nad vozilom, a sam automobil skrenuo u stranu i zabio se u drvo. Odmah je taksista izletio napolje i sav u transu rekao mi da mu je stradao far. Dozvavši se malo sebi, odgovorio sam da sam ga čekao već poduže da uđe u taksi, da gubim samo vrijeme i slično. Tražio je odštetu za novi far. Na pitanje koliko traži odgovorio je da to košta oko 900 evra. Odgovorih da je to mnogo, na šta je on uzvratio da mu dam 500 evra, pa da se razilazimo. Svakako da kod sebe tada nisam ni imao toliko, no sam odgovorio da on licitira sa cjenom, dao sam mu svoje osobne podatke, pa neka me tuži ako misli da je u pravu. Na moje zaprepašćenje, nesuđena saputnica dala mu je svoje podatke kao svjedok događaja. I tu se to sa taksistom i završilo, bar sam tako mislio.

Spomenuta saputnica rekla mi je da je u strašnoj žurbi, odmah mora hvatati sljedeći taksi, ali mi je predložila da se sretnemo sljedeći mjesec u jednom malom lokalu oko podneva i da popričamo, ako ni o čemu drugom, ono o starim danima. Zatvarajući vrata dobacila je ime lokala, a ja sam ostao zatečen gledajući u njenu dugu brinet kosu i zelene oči. Nije slagala, došla je gotovo tačno u dvanaest sati. Nekada, sjećam se, kasnila je satima... Na brzinu mi je objasnila da ima pauzu na poslu i da može ostati sa mnom najviše 45 minuta. Meni je bio dovoljan i minut da je sagledam, da primijetim da bore na njenom licu rade svoje djelo obilježavanja starosti, da je ostala umjereno tiha, ali da je i dalje zadržala privlačnost kroz osmjeh i nekakvu pozitivnu energiju kojom je zračila. Ili sam samo to umišljao kroz svoja sjećanja. Ispričavši mi na brzinu svoju životnu storiju, upitno me je pogledala očekujući da ja budem taj koji će sada pričati o sebi. Nije da sam maksimalno skratio svoju priču o sebi, prosto dajući samo šture podatke koji su se manje-više uglavnom odnosili na posao kojim se bavim. Ne znam da li sam se više plašio nje ili sebe, da ću čuti nešto što ne želim znati, ili da ću ja izreći neka osjećanja koja sada više nemaju gotovo nikakvo uporište u prošlosti. Mislio sam da će mi ti minuti proletjeti kao tren, no oni su se lagano valjali, sporo odlazivši u neko tuđe, daleko vrijeme. Ustala je, dodirnula mi ruku, na brzinu se nasmiješivši i reče mi da se opet vidimo na istom mjestu za mjesec dana, nada se da će imati više vremena da se dotaknemo svih onih tema o kojima nismo stigli reći ni riječ. Znam, i ona i ja izbjegavali smo sve one teme koje su bile vezane za nas.

U međuvremenu, pristigla je i tužba onog nesrećnog taksiste koji traži odštetu u određenom iznosu, ročište za spor male vrijednosti je zakazano za neki datum koji i nema smisla, no, hajde teramo dalje...

Ponovo pokazavši tačnost, moja bivša simpatija iz prošlog vijeka već me čekala u zakazano vrijeme. Ovoga puta bila je kratko ošišana. Šmekerski sam joj, sjedajući lagano za sto, dobacio da joj lijepo stoji i kratka kosa. Da, rekla je, muž ju je ošišao. Upitno sam gledao u ta izblijedela zelena prostranstva u njenim očima. Uvidjevši da mi ništa nije jasno, rekla je da joj je stigao poziv da bude svjedok na sudu u događaju koji se zbio prije više mjeseci. Mužu nije mogla da objasni da se sve slučajno desilo. Zgranuto sam je gledao, samo sam promucao da se između nas ništa nije desilo, da je proteklo toliko vremena i da ne vidim razloga za muževljevu bilo kakvu ljubomoru. Duboko je uzdahnula, zahvalila mi se i na ono malo provedenog vremena poslije više decenija bez ikakvog kontakta ili saznanja jedno o drugom. Čvrsto mi je stegla podlakticu ruke, zaplakala i brzim koracima napustila lokal. A ja... Pomiješanih osjećanja, nekakvim umornim koracima izađoh iz lokala, misaono razbijen, emocionalno ispražnjen, sav u nekakvoj dubokoj nevjerici.

Tekstopisac pomenute numere sa vrha teksta, Željko Sabol, svakako je imao jednu viziju da je njegova simpatija bila i ostala onakva kakva jeste u njegovim očima, barem, nevezano za protek vremena. Ne mogu, a da se ne sjetim i stiha Đorđa Balaševića koji kaže da su sve prave ljubavi tužne. Jeste, sve ima svoj početak i svršetak. Pravu ljubav može i smrt lako razdvojiti, ali je baš ona istrajnost u emocionalnim okvirima više nego dovoljna da ostanete uz osobu koju volite. Gledate je svojim očima i vidite kako se ona mijenja, da to nije više ona osoba od prije pet, deset, dvadeset, trideset godina, a zaboravljate ključnu stvar: i vi ste se promijenili za isto onoliko za koliko se vaša voljena osoba promijenila, na isti ili sličan način. Za moju bivšu, nekadašnju, daleku simpatiju odmah mi je bilo jasno da je sasvim druga osoba. Da, ali mi je pomogla da shvatim da sam ja taj koji se promijenio, da nisam ona osoba koja je sa takvim ushićenjem hodala prije više decenija, boraveći više u oblacima, nego li na tlu. Sada je sasvim drugačija stvar, oblaci su davno nestali, a obje noge čvrsto su prilepljene za zemlju. Emocije rasute odavno, nadahnuća pogubljena u vrtlozima svakodnevnih briga i rješavanja.