Vesna Parun u razgovoru sa Rankom Pavićevićem: Prigrli me, Budvo

„Zagreb, kao da nikad nije htio shvatiti i osjetiti da ja puno toga poklanjam njemu. Trebalo je da me kao stariju sa mojim cijelim pjesničkim iskustvom poštuju i da makar razgovaraju.“

Otkako se prije pola vijeka, zvjezdano nebo jugoslovenske poezije zakitilo imenom Vesne Parun, nemoguće je govoriti o našoj savremenoj književnosti, a ne pomenuti ovu veliku pjesnikinju i po mnogo čemu jedinstvenu ličnost. Za sobom je do sada ostavila pedesetak knjiga: zbirki pjesama, putopisa, drama... Zbog svojih slobodoumnih ideja, najčešće je doživljavala sudbinu izgnanika i stradalnika. Zato je prinuđena da nakon pola stoljeća života i stvaranja napusti Zagreb kome je poklonila najljepše dane i najljepše pjesme svoje mladosti. Bio je to razlog da se preko jugoslovenske javnosti obrati Budvi, sada već poznatom rečenicom, „Prigrli me Budvo“. Iskoristio sam njen prvi dolazak u Budvu nakon deset godina, da porazgovaramo.

Nakon dužeg vremena u mukama, nakon dugog maštanja, pa i dopisivanja, evo Vas u Budvi o kojoj ste toliko sanjali. Kako ste doživjeli susret sa Budvom i njenim ljudima?

Više se nego ugodno osjećam, bajkovito, kao da sam u nekom drugom svijetu, ne onom realnom, već onom koji je bio stvoren u mašti i željama, a to su vrlo rijetki i dragi trenuci u čovjekovom životu. Ja to sada sve preživljavam i možete misliti koliko je lijepo.

Ovoga časa dok razgovaramo, sunce upravo zalazi za Budvom. Ako to sada posmatramo odavde iz Miločera, sigurno su impresije velike?

Svakako. Ovo je tako čudan spoj nekih kulisa za neku novu predstavu. To je toliko divan pejzaž, pomalo i zaboravljen, sličan onome iz djetinjstva koji se teško može ponovo doživjeti. Ovo je jedino tlo od Dubrovnika naovamo koje nije vezano ni uz kakvu ranu i bol, već nešto veoma lijepo i nešto što se danas gubi, a što ja stupanjem na ovo tlo crnogorsko u sebi oživljujem. Doživjela sam povratak moje davne stvarnosti, to što ne mogu u nekom drugom kraju da doživim. Sa ovim zalaskom sunca, koji ste sjajno primijetili, vraća mi se i dio moje mladosti i to one mladosti neokrnjene vlastitom sudbinom i prošlošću.

Negdje u jesen života, obratili ste se molbom Budvi, da Vas prigrli i primi u svoje toplo okrilje. Zašto baš Budvi?

Ja mislim da sada, došavši tu, pomalo otkrivam u sebi jedan preporod. Ja, u stvari, sebi naređujem da bude tako. Imala sam pred sobom hiljadu solucija. Slobodna sam, književnik sam i cio svijet mi je otvoren, ali unutrašnji glas je presudio – ona naredba onog dijela mene koji je negdje već u kosmosu ili koji je uvijek bio u poziciji da me spoji sa ko zna kojim osobama koje su na ovom tlu. Nimalo nije pretenciozno reći da sam od djetinjstva, od mojih prvih susreta sa mudrošću, sa ljepotom Njegoševa djela, osjetila da sam negdje blizu toj porodici velikana. Znači još davno, na otoku Zlarinu ja sam od strane mog oca i majke, Hrvata, uzgajana uz Gorski vijenac Njegošev, isto kao i uz Mažuranića.

Budva će biti sada Vaš blagi azil, povratak moru, odahnućete u starim maslinama?

Ja bolno nosim u sebi te moje pejzaže i masline. Ja sam se rastajala dugo, dugo od Dalmacije. Život je to napravio. Nakon rata ništa mi nije ostalo na moru i danas sam zahvalna životu što sam tako uvijek bila proleter. Mogućnost izbora mi ostaje upravo zato jer nijesam ničim materijalnim vezana ni uz jedan komadić tla. Zbog toga, svaki dio Jugoslavije osjećam podjednako svojim. Crna Gora je najsrodnija tom mom pejzažu, klasičnom dalmatinskom, punom zelenila i kamena. Moj otok Zlarin, gdje sam rođena, ostaje go i usamljen. Dakle, ja neću da odem na onaj pusti kamen i da tamo plačem. Ja sam se tome odužila u poeziji. Ja neću suze pod starost svoga života. Zašto da se prepustim samo nekom biološkom ritmu u tom starenju, usporavanju metabolizma i duha. Ako ostanem u Zagrebu, ja ne mogu pobjeći od toga, jer mi Zagreb nikada nije bio pravi dom. Ja sam na njegovom rubu kao došljak, oko pola stoljeća. Dakle, ja tražim zavičaj. Začuđuje kako sam u Budvi, odmah, istog trena primljena, kako je čudna institucija ovoga naroda i ovog tla, koja je neuništiva.

Nećete se ljutiti ako Vas pitam zašto Vas Zagreb nije htio. Zagreb kome ste poklonili najljepše dane i najljepše pjesme svoje mladosti?

Zagreb, kao da nikad nije htio shvatiti i osjetiti da ja puno toga poklanjam njemu. Ja sam sebe tamo davno osudila i odlučila da kao pjesnik moram da iskliznem iz tog kolosijeka gdje je sve krivo interpretirano a pogotovo umjetnost. Ja sam zbog toga dva puta napuštala studije jer nijesam htjela da me filozofija koju sam bila započela, niti književnost, niti jezici, odvedu na drugu stranu gdje se mora živjeti kako to drugi hoće, a ne po diktatu svoje intuicije, unutrašnjeg sazrijevanja. Danijesam napustila studij filozofije poslije rata, ja bih morala da se toliko nakljukam marksizmom, kako bi naša duša, naš duh bio najviše oštećen i stavljen u neke kalupe. Pjesnik ima pravo da to vidi unaprijed i da kaže – neću da se time bavim. Tako sam ja u Zagrebu već davno sebe osudila na to da iskliznem iz tog kolosijeka. Zato napuštam studij, ne udajem se, ne osnivam dom i porodicu u građanskom smislu. A Zagreb je ipak jedan malograđanski grad gdje preovladava upravo taj duh, gdje čovjek nimalo nije cijenjen. Uzmite primjer Tina Ujevića. Da je on imao dom, da je bio funkcioner, ne bi njegovo djelo čekalo toliko da se valorizira. O njegovom životu pišu se nečasne stvari zbog kojih bi, da ustane iz groba, Tin zaplakao. E sad, dešava se to i sa mnom. Neko ko nema pojma kopa po mom privatnom životu. Ja sam vidjela, da, ako ostanem tamo u nekoj bolnici, u nekom staračkom domu, doći ću u ruke onih koji mogu raditi od mene šta hoće, iskriviće puno toga. Trebalo je da me kao stariju sa mojim cijelim pjesničkim iskustvom poštuju, i da kažu makar, hajde da razgovaramo. Ne, svi su oni bili naduveni. Srećom, u drugim sredinama nije takav slučaj.

Kako je živjeti sam u gradu kome ste poklonili lijep buket svojih pjesničkih godina?

Strašno. Ako bude sreće, vidjeće se to iz mog životopisa ako ga napišem. Hoću da u miru to napišem, bez suza, bez trauma. A to je teško. Treba se još jednom vratiti u taj život koji je odmakao i u tom vrtlogu s jedne strane jeseni života potražiti mir i neko zlato, mirise borova i maslina. Hoću sve te bure da vratim, tu sablast i da kažem ovdje možeš, ovdje si zaštićena. Naravno, tamo nemam ni fizičke uvjete da stvaram. Za pisaćim stolom strah me je da mi se ne ukoče noge. Zimi ne mogu pisati bez rukavice. Ako sam to mogla u dvadesetoj godini, u šezdeset osmoj se to ne može. To je sudbina žene stvaraoca u Zagrebu, hrvatskoj metropoli. Zato je meni neki biblijski glas rekao: ustani, pokupi sve svoje, idi uzmi obitelj, a to su moji nedovršeni spisi, moje skice, neki crteži. U protivnom, ni jednu jesen tamo ne bih mogla preživjeti i brzo bi mi u tom hladnom i usamljenom krevetu našli lješinu.

Sada je tamo nova vlast. Da li znaju za Vaše muke, da li Вам je neko ponudio pomoć?

Ne, niko mi se nije obratio, mada su vjerovatno pratili te moje intervjue i vidjeli da je ta moja odluka donesena mjesecima prije. Te moje strašne godine života ovdje, u Budvi, ću pokušati da opišem, da se vidi moja golgota. Ja ne bih bila ja, pa da mi stotinu knjiga izađe, ako to ne bih napisala. Jer, to se iz poezije ne vidi i ne zna se je li izmišljeno. Ja hoću da dio te ljudske historije koja nestaje, ostane. Ja upravo ludo čeznem za tim, da to ponovo oživim, da ne ranjavam sebe pri tome. Naravno, ja sve to ne mogu raditi gdje me ne vole, a ja osjećam da me Crna Gora voli.

Znate li da mnogima u Crnoj Gori laska što ste baš nju odabrali za predah?

To mi je jako drago. Ja sam nakon moje prepiske u novinama, primila i nekoliko čestitki i pisama. To me je stvarno nekako ganulo i iznenadilo. Nakon toga, ne bi bilo te sile na svijetu, tih obećanja, koja bi me od te odluke odvratila. Od tada kao da sam se srodila sa Crnom Gorom.

Ovogodišnji festival Grad teatar je počeo izvođenjem Vašeg teksta Pod muškim kišobranom. Otkuda takav tekst i zašto sa takvim naslovom?

U toj knjizi je jedna kratka skica moje autobiografije, a u njoj sam sabrala i te moje govore, razne intervjue. Zapravo, to je muška strana moga književnog djela. Ja sam shvatila najedanput da se mogu i ponositi time da sam uspjela da kroz sve te patnje ženskog života, na tom surovom za ženu dalmatinskom tlu, gdje žena nikada nije bila poštovana, pogotovo žena stvaralac, žena koja se bavi naukom. Ja sam taj muški kišobran uzdigla kao gordost, kao simbol muške borbe kroz život, i samozaštite. Ja se tom muškom ličnošću u sebi i tom borbom branim od života koji me je stalno podrivao i napadao. Zato me je vrlo ugodno iznenadilo kada sam čula da se festival u Budvi upravo otvara tom dramatizacijom iz moje knjige. Tako se desilo da u jednom svečanom i za mene dragocjenom trenutku, kao izrežirano, da na mojoj životnoj prekretnici, u trenutku kada duboko vjerujem da mogu da odložim taj, još od djetinjstva držan u ruci muški kišobran, kojim sam se štitila i branila, nađem mjesto gdje ću se osjećati zaštićenom, gdje ću osjetiti da mi nije potreban. Tako da je to oproštaj sa tim muškim kišobranom koji sam nosila cijelog života.

Recite iskreno: hoće li se neko, ipak, zastidjeti zbog svega što vam je učinjeno?

Meni bi bilo jako neugodno kada bi se zastidjeli prema mnom prije nego što to učine pred Tinima Ujevićem. Onda sam posle ja na redu. Kada će to biti, ne znam. Jer, velika je nepravda i kulturni zločin, kako su se ponašali prema Tinu. Nažalost, ni prema meni nijesu učinili ništa ljepše. Ali, neću im tražiti izvinjenje. Hoću samo da odem, i to što prije.

Kada smo se sreli sinoć na Trgu pjesnika u Budvi, učinilo mi se da ste bili i srećni i tužni. Ipak, puno lijepog ste mi ispričali o samom Trgu poezije, kako rekoste jedinstvenom u svijetu.

U davna vremena, kada su se počinjale graditi zidine gradske, u njih je trebalo ugraditi živa čovjeka. Ima jedan pitomi, mediteranski grad, u čije je zidine – mnogo stoljeća nakon što su podignute, simbolično ugrađeno čovjekovo srce: Poezija. To je grad Budva i njegov Trg pjesnika, jedinstven na svijetu na izmaku ovog milenijuma. Na tom kamenom prijestolu ljepote, zapade me čast da otvorim ljetos svojim stihovima svečanost, koja će se kako sunce bude sve ranije zalasku hitalo – sve raskošnije zvijezdama zaogrtati, uranjajući tajanstvenom riječju u tišinu noći. U veličanstven dosluh živih i mrtvih, onog što je prohujalo i onoga što se tek rađa. Taj čin potvrde identiteta duha i bića posvetih, s ponosom i dubokom zahvalnošću – onom koji u pjesmi kamenja spava bdijući nad čovjekom na žarkoj munji lovćenskog neba – Njegošu. Okolo mene bio je kamen koji diše, oganj koji sluša, oči koje su istinom dodirivale vječnost. Dok sam sjedila govorila sam: Neka ovaj spokojni kutak jave u savršenom prostoru nadomak moru, u zagrljaju čempresa i maslina, poput bisera iz čarobne školjke, ostane utisnut u tvome grbu, Budvo, uzidan u čist kamen temeljac budućnosti kakav zaslužuje ova zemlja. U zapis nove crnogorske legende.

Budva, 1 jul 1990.