Četiri decenije „Grada teatra“ kroz pero Ranka Pavićevića, autora knjige "Razgovori" - enciklopedije duha budvanskog festivala

Predstojeći jubilarni, 40. Festival „Grad teatar“ vraća nas u daleki mart 1987. godine, kada je u ranjene zidine Starog grada utkana magija umjetnosti koja je postala neraskidivi dio mediteranskog identiteta Budve. Ipak, istorijska hronika ove svetkovine nezamisliva je bez autorskog pečata Ranka Pavićevića, čovjeka koji je postao njen neumorni čuvar sjećanja.

Novinar i pisac Ranko Pavićević, rođeni Podgoričanin koji je studirao pravo u rodnom gradu, novinarstvom se bavi još od 1979. godine. Tokom bogate karijere sarađivao je sa više od dvanaest medijskih kuća, revija i agencija, dok je u Radio Budvi proveo gotovo dvadeset godina kao novinar i urednik. Pavićević je jedini hroničar koji je u kontinuitetu izvještavao sa svih festivalskih izdanja od osnivanja , ostvarivši neponovljiv podvig od čak 12.000 napisanih izvještaja i intervjua.

Upravo je on bio pokretač istorijskog dolaska nobelovca Marija Vargasa Ljose u Budvu 2015. godine. Iz njegove plodne stvaralačke biografije izraslo je deset sopstvenih knjiga: „Znakovi vremena“, „Robija jedne mladosti“, "Znakovi vremena II", „Američka zavjera“, „Varvarstvo NATO-a“, studije „Slikari govore“, zbirka eseja „Na vrhu pera“, "Znakovi vremena". Među novijim izdanjima su knjige "(Po)etikete jednog vremena" i "Nije bilo uzalud". Njegovo djelo „Razgovori“ stručna javnost je sa pravom krunisala kao „enciklopediju duha“ budvanskog festivala, u kojoj su trajno sačuvane misli najvećih stvaralaca našeg doba.

Dok se grad priprema za ovaj veliki jubilej, sa Rankom Pavićevićem, koji danas živi i radi u Budvi, svečano otvaramo stranice sjećanja na vremena kada je Budva disala punim plućima kulture.

Ranko, vi ste rođeni Podgoričanin, a radni vijek proveli ste u Budvi gdje i živite. Ovdje ste proveli decenije, gledali ste kako se ovaj grad mijenja, kako raste, kako se betonira. Da li u današnjoj Budvi još uvijek prepoznajete onaj grad iz 1987. godine kada ste počeli da kao novinar izvještavate?

Naravno da se sjećam, jer taj divni susret sa Budvom nije moguće zaboraviti. Stari grad je te, 1987. godine, bio u ranama, još neobnovljen od posljedica razornog zemljotresa iz 1979. godine. Ipak, Budva je i pored svega bila drugačijska i ljepša, sa posebnom dušom. To su bili glavni razlozi da zavolim Budvu i da ona prigrli mene, i evo nas skupa gotovo četrdeset godina.

Danas je Budva sasvim drugačija. Bio sam svjedok kako grad raste, broj stanovnika brzo raste i grad se mijenja, betonira i gubi svoju ljepotu sa dušom, koja postaje zabetonirana. To je zapravo ono najgore što se moglo dogoditi. Grad je skoro ostao bez zelenih površina, pogrešno je razvijan, a pogotovo je neuslovan za našu djecu i mlade. To nije više ona Budva zbog koje sam ovdje ostao i gdje živim sa porodicom, i jako sam tužan zbog toga.

S obzirom na to da ste jedini novinar koji je u kontinuitetu izvještavao sa svih festivala „Grada teatra“ od osnivanja, sjećate li se tog početka prvog festivala u martu 1987. godine? Kako je izgledao prvi susret „Grada teatra“ i tadašnjeg, još neobnovljenog Starog grada?

Bilo je to gotovo nestvarno. Stari budvanski grad je te godine još bio u „ranama“, još neobnovljen od posljedica razornog zemljotresa 1979. godine. Danas, kada razmišljam o tome, mogu da kažem da je „Grad teatar“ na jedan poseban način „liječio“ teške rane Staroga grada i njegovih građana.

Mudrom odlukom tadašnje vlasti Opštine Budva, u još neobnovljeni grad te daleke 1987. godine uselio se život pozorišta i umjetnosti, što je bio jedinstven slučaj na širem prostoru i neviđeno zanimljiva priča. Te godine u ranjeni grad uselili su se poznati glumci, reditelji, pjesnici, likovni umjetnici, muzičari... tako da se život počeo vraćati na najljepši način. Građani su te godine bili u prilici da vide, ne samo na sceni već i na ulicama grada, na terasama hotela i restorana, Rada Šerbedžiju, Ljubišu Ristića, Nadu Kokotović, Petra Božovića, Batu Mihailovića i mnoge druge. Život građana tokom trajanja Festivala promijenio se na najljepši način

Izjavili ste da vaša ljubav prema festivalu traje decenijama. Koja je to „magična nit“ koja vas je držala uz ovaj festival punih 40 godina?

Ta naša ljubav je počela na prvi pogled, te prve godine festivala „Grad teatar“. Kao novinar, izvještavao sam za tadašnji Radio Crne Gore. Pratio sam programe, razgovarao sa učesnicima, ali sam imao i privilegiju da se družim sa poznatim glumcima, rediteljima, piscima i drugim umjetnicima.

Zatim je 1988. godine počelo emitovanje programa Radija Budve, gdje sam počeo da radim kao novinar i urednik, što je bio i razlog da živim i radim u Budvi. Tada mi je festival „Grad teatar“ postao još bliži, a naša ljubav traje svih ovih godina. Ove godine ćemo proslaviti jubilarnih četrdeset godina iskrene saradnje.

Napisali ste 12.000 izvještaja. To je ogroman broj ljudskih sudbina, predstava, izjava... Šta je od tih 12.000 priča vama ostalo najviše upamćeno i koja vam se rečenica najčešće vraća?

Pored Radija Budve, u kome sam proveo gotovo dvadeset godina, izvještavao sam i za mnoge jugoslovenske medije i nije bilo lako svakodnevno javljati najave događaja, razgovarati sa organizatorima i učesnicima festivala. Tako sam za ovih 39 godina trajanja „Grada teatra“ napisao 12.000 raznih novinarskih formi, što je jedinstven podatak, ne samo u Crnoj Gori.

Mnogi umjetnici su mi, pogotovo prvih deset godina festivala, pa i kada je u okruženju trajao rat, govorili da je Budva, zahvaljujući festivalu, postala „centar svijeta“. Razmišljao sam dugo o tome i napisao mnoge tekstove na tu temu. Tada bih ponekad rekao sebi: „Dobro je, ti živiš u Budvi, a ona je centar svijeta.“

Ističete da ste bili „glavni krivac“ za dolazak nobelovca Marija Vargasa Ljose u Budvu 2015. godine. Kako je izgledao taj proces ubjeđivanja svjetskog velikana da otvori festival i kakav je utisak Ljosa ostavio na vas privatno?

Možda je čudno, ali je tačno da sam ja predložio i omogućio da dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Mario Vargas Ljosa, bude gost Budve i da te 2015. godine, nakon nezaboravnog susreta sa čitaocima, otvori 29. festival „Grad teatar“. Te godine renomirani crnogorski izdavač „Nova knjiga“ iz Podgorice objavio je Ljosinu knjigu „Avanture nevaljale djevojčice“, ali u isto vrijeme i moju knjigu intervjua „Razgovori – Znakovi vremena“, i tom prilikom bili smo gosti izdavača u Podgorici. Kako se to dogodilo svega par dana prije zvaničnog početka budvanskog festivala, predložio sam odgovornima u „Gradu teatru“ da bi bilo veoma značajno da Ljosa otvori naš Festival. Nakon konsultacija sa obje strane, ja i tadašnji direktor „Grada teatra“ Merin Smailagić otišli smo u Podgoricu i dogovorili sve detalje Ljosinog dolaska i boravka u Budvi.

Dolazak nobelovca Ljose u Budvu smatram istorijskim događajem i srećan sam što sam imao najviše udjela u tome. Nakon otvaranja festivala, uprava na čelu sa tadašnjim direktorom Blažom Radomanom priredila je nezaboravan ručak za uvaženog gosta na Svetom Stefanu. Tog dana imao sam čast da sa nobelovcem Ljosom napravim ekskluzivan intervju, koji se našao i u mojoj posljednjoj, ali najdražoj knjizi razgovora sa najpoznatijim stvaraocima u zemlji i svijetu.

Nobelovac Mario Vargas Ljosa na mene je ostavio izuzetan utisak, što nije iznenađenje. Najviše smo govorili o književnoj sceni u svijetu, krizi čitanja knjiga i, kako bi on rekao, štetnom uticaju čitanja knjiga na svaki režim u svijetu. Iako svjetski poznat, pokazao mi je svoju mudrost i lucidnost u dijalogu. Nakon razgovora poklonio mi je svoju najnoviju knjigu sa posvetom i potpisom, a taj susret smo ovjekovječili obiljem nezaboravnih fotografija.

Kao bivši član Savjeta „Grada teatra“, kako ocjenjujete evoluciju festivala od tog 29. izdanja, kada je gostovao Ljosa, pa sve do ovogodišnjeg jubilarnog 40. festivala? Može li festival zadržati onaj nivo značaja koji je imao kada ste vi počinjali karijeru?

Uz sve probleme koje je „Grad teatar“ imao, a bilo ih je, posebno ratnih devedesetih godina, ekonomskih kriza, oko načina finansiranja i slično, ova značajna kulturna manifestacija je opstajala iz godine u godinu, gradila svoje ime i ukupnu kulturnu i turističku ponudu grada činila sve boljom.

Ove godine na rukovodstvu „Grada teatra“ je velika obaveza i odgovornost. Siguran sam da je toga svjestan i naš grad, tj. Opština Budva, kao i sama Država, te da će ovogodišnji jubilarni, 40. Festival svojim kvalitetnim programima ispuniti sva očekivanja.

Šta za vas lično predstavlja ovaj jubilarni, 40. festival, krunu karijere ili samo još jednu stranicu u izvještavanju?

Mislim i jedno i drugo. Jer, trebalo je doživjeti jubilarnih 40 godina Festivala i biti svjedok njegovog trajanja. Nije to bilo lako, ali je mnogo značajno, jer su me ti festivalski događaji učinili mnogo duhovno bogatijim čovjekom, omogućavajući mi susrete sa vrhunskim umjetničkim ostvarenjima, ali i susrete sa najznačajnijim stvaraocima iz domena kulture iz zemlje, regiona i svijeta. Uz Božiju pomoć, biće ove sezone još jedna stranica u mom novinarskom izvještavanju sa Festivala, gdje me očekuju, nadam se, nova radovanja koja se programski pripremaju.

Kako vidite budućnost „Grada teatra“ u kontekstu kulture i turizma Budve?

Iako živimo u nekom zbrkanom vremenu i u zemlji, regionu i svijetu je dilema „biti ili ne biti“ uvijek aktuelna, ja se ipak nadam da će „Grad teatar“ još dugo trajati. Vjerujem da će čuvati i unapređivati svoj renome na zadovoljstvo svih građana Budve, kao i na zadovoljstvo kulture i turizma na Budvanskoj rivijeri i u Crnoj Gori uopšt

Objavili ste četiri knjige razgovora koje su, kako kažete, nastale „zahvaljujući uglavnom Gradu teatru“ i dobrim dijelom su zbirke intervjua sa učesnicima festivala. Da li ste te intervjue od starta planirali kao građu za buduće knjige ili ste u jednom trenutku shvatili da ti novinski zapisi imaju trajnu vrijednost?

Objavio sam do sada četiri knjige intervjua sa većinom najpoznatijih učesnika festivala „Grad teatar“. Zato sam, pored ostalog, neizmjerno zahvalan ovoj budvanskoj svetkovini kulture koja traje evo četrdeset godina.

Na početku nisam razmišljao o objavljivanju knjige intervjua, ali kako se ta moja bogata riznica stalno povećavala i sazrijevala, odlučio sam da objavim prvu knjigu razgovora pod nazivom „Znakovi vremena“, u izdanju cetinjskog „Oboda“. Ona je promovisana 1994. godine na čuvenom Trgu pjesnika, u okviru programa „Grada teatra“. Jako se radujem što su moje knjige izazvale veliku pažnju čitalaca, ali i stručne kritike. Neke od njih su doživjele i po tri izdanja, a posljednja – čiji su suizdavači „Grad teatar“, „Nova knjiga“ iz Podgorice i „Kosmos izdavaštvo“ iz Beograda – takođe je doživjela tri izdanja, nalazi se u prodaji na zadovoljstvo čitalaca i, po ocjenama stručne kritike, ima trajnu književnu vrijednost.

Vaša knjiga „Znakovi vremena“ doživjela je tri izdanja, u njoj govore akademici, slikari, pisci... Spisak obuhvata stvaraoce iz cijele bivše Jugoslavije, ali i svijeta, čime su vaše knjige postale svojevrsna "enciklopedija duha" budvanskog festivala. Ko vas je od tih velikih ljudi najviše iznenadio svojom jednostavnošću, a ko svojom težinom i sa kime je bilo najteže razgovarati?

Hvala vam zbog toga. Veliki broj kritičara i stvaralaca je nazvao ovu, za mene posebnu knjigu, „enciklopedijom duha“, što me ispunjava posebnom radošću. U njoj se nalaze razgovori sa preko sedamdeset najistaknutijih stvaralaca iz domena književnosti, pozorišta, filma, likovne umjetnosti i muzike. Teško je izdvojiti sva imena, ali tu su, pored ostalih: Desanka Maksimović, Mira Alečković, Vesna Parun, Borislav Pekić, Danilo Kiš, Matija Bećković, Stevan Raičković, Milorad Pavić, Mika Antić. Zatim glumci: Ljuba Tadić, Rade Šerbedžija, Petar Božović, Svetlana Bojković, Petar Kralj; slikari: Dado Đurić, Ljuba Popović, Miloš Šobajić, Vlada Veličković; reditelji: Emir Kusturica, Vida Ognjenović, Dejan Mijač, Jagoš Marković... Od inostranih autora tu su britanski pisac Ronald Harvud, ruski pjesnik Jurij Poljakov, holivudski glumac Džeremi Ajrons, nobelovac Mario Vargas Ljosa i drugi.

Uz svo poštovanje, najteže mi je bilo razgovarati sa velikanima Dadom Đurićem i Danilom Kišom, ali se nisam nikada pokajao. Čak naprotiv, te susrete i razgovore uvijek ću pamtiti.

O Vašim knjigama govorila su velika imena poput Čeda Vukovića, Vide Ognjenović i Moma Kapora. Koji vam je savjet ili kritika od ovih intelektualaca i stručne javnosti najviše značila u profesionalnom razvoju?

Pored ovih značajnih imena koje pominjete, a koji su me počastvovali time što su govorili o mojim knjigama, pomenuću još akademika Sinišu Jelušića, prof. dr Aleksandra Jerkova, poznate književnike Milisava Savića, Dragana Lakićevića... književne kritičare Gojka Božovića i Milorada Durutovića, pjesnike Perivoja Popovića, Jovanku Vukanović i Todora Živaljevića-Veličkog... pa do uvaženih kolega novinara Sava Gregovića, Buda Simonovića, Dragana Popadića, Gorice Vukićević i mnogih drugih.

Posebno mi je važno što su o mom stvaralaštvu govorili najistaknutiji intelektualci Budve, među kojima su primarijus dr Srđa Zlopaša, docent dr Predrag Zenović, istoričarke umjetnosti Lucija Đurašković i Dragana Ivanović, profesor Mihailo Backović i drugi. Svaka od ovih kritika o mojim knjigama i stvaralaštvu uopšte značila mi je mnogo, jer sam ja najveći kritičar sebi i uvijek se pitam da li sam mogao uraditi drugačije i bolje.

Sarađivali ste sa brojnim izdavačkim kućama od Beograda do Podgorice. Koliko je danas, u eri digitalnih medija, teško sačuvati formu knjige?

Era digitalnih medija, nažalost, čini svoje, pa je čitanje knjiga i njihovo štampanje sve ugroženije. S obzirom na to da sam objavio deset svojih i 36 knjiga drugih autora, mogu reći da je elektronsko čitanje površno i ne može se upoređivati sa zadovoljstvom čitanja štampane knjige. Toga pogotovo nisu svjesne mlađe generacije koje se nalaze u ovom prisutnom haosu života.

Ne čitati knjige znači ne razmišljati na pravi način, a to je pogubno. Tako, pored ostalog, dolazi do gubljenja empatije prema drugima, pa i prema najbližima. To je gubljenje duše u čovjeku, što je najtragičnije. Ipak, ja smatram da će knjiga opstati.

Novinar ste skoro pola vijeka. Šta se promijenilo u novinarstvu od tada do danas i šta smo to usput izgubili?

Promijenilo se mnogo toga, što je pogubno za novinarsku profesiju. U većem broju medija nema čuvenih zanatskih škola u redakcijama sa iskusnim profesionalcima koji mogu naučiti mlade kolege. Ne poštuje se novinarski kodeks kao osnovno pravilo ponašanja, a zaboravljaju se etičke, pa i ljudske norme. Vlasnici medija postali su tajkuni, političke partije, pa čak i kriminalci, pa je uglavnom nestalo objektivnog izvještavanja i profesionalizma.

Društvene mreže su preuzele primat bez ikakve odgovornosti, pa na njima svaka budala može pisati i govoriti šta hoće, dok su dobri i civilizovani ljudi zaćutali. Znači, izgubili smo mnogo, a sve to je pogubno za novinarstvo kao nekada čestitu profesiju.

Kada biste danas pisali izvještaj o Budvi, koje bi bile prve rečenice kojima biste opisali trenutno stanje kulture, ali i ostale aspekte života u ovom gradu?

Bila bi to duga i tužna priča. U najkraćem, rekao bih da nas kultura jedino može spasiti. Ona mora pobijediti primitivizam u nama, jer nas u protivnom neće biti. Neophodno je da grad i njegove najbitnije institucije vode obrazovani, pametni i čestiti ljudi sa vizijom, a ne partijski podobni kadrovi. Takođe bih apelovao da moramo osloboditi zabetoniranu dušu grada, kako bi i naše duše bile slobodne i kako bismo ukupan život građana učinili boljim i dostojnijim čovjeka.

 J.M.