Musić: Spajić ne kontroliše svoju stranku, Mandiću prijeti izborni podbačaj, Bečić se bori za cenzus

Godina uoči parlamentarnih izbora 2027. donosi Crnoj Gori političku utakmicu u kojoj će, prema procjeni politikologa i analitičara Aleksandra Musića, ulog biti mnogo veći od promjene vlasti. Musić upozorava na snažan pritisak Beograda, rastući rizik od etnofederalizacije, slabost crnogorskih institucija i nedostatak jasne strategije opozicije.

Ocjenjuje da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić danas slabiji nego ranije, ali da njegova destabilizacijska uloga u Crnoj Gori nije nestala, dok kao još veću opasnost vidi unutrašnje procese i „kapilarno jačanje“ predsjednika Skupštine Andrije Mandića.

Za izbore sredinom 2027. kaže da bi mogli biti najvažniji izbori od 1997, jer će, kako smatra, odlučiti hoće li Crna Gora ojačati državne institucije i nacionalnu sigurnost ili nastaviti putem etnofederalizacije i partijskog parazitizma.

Musić se osvrće i na dokumenta koja posljednjih mjeseci iz institucija Srbije dospijevaju u crnogorski javni prostor, političko djelovanje Beograda, Vučićev odnos prema Crnoj Gori i njegov susret sa ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim. Govori i o sukobu unutar prosrpskog političkog bloka, dok identitetske teme, kako ističe, same po sebi nisu problem, već način na koji se njima manipuliše i posljedice koje takva politika proizvodi.

Njegove ocjene dolaze u trenutku kada Crna Gora ulazi u politički sve nervozniji period. U predizbornoj godini ponovo je pokrenuta inicijativa za smjenu predsjednika Skupštine Andrije Mandića, čime su se dodatno zaoštrili odnosi unutar parlamentarne većine, ali i između vlasti i opozicije. Istovremeno, premijer Milojko Spajić upozorio je na hibridne prijetnje sa kojima se Crna Gora suočava, dok se država približava novim koracima na evropskom putu i najavljenom zatvaranju još četiri pregovaračka poglavlja. Sve to odvija se uoči izbora koji bi trebalo da budu održani sredinom 2027. godine.

Musić zato predstojeće izbore ne posmatra kao još jedno redovno odmjeravanje političkih snaga, već kao moguću prekretnicu za crnogorsko društvo.

„CRNA GORA IMA SAMO SEBE“

U posljednje vrijeme u crnogorski javni prostor dospijevaju dokumenta iz institucija Srbije, poput onih koja se odnose na vojnu prošlost premijera Milojka Spajića. Kako tumačiti činjenicu da takvi materijali završavaju u javnosti u Crnoj Gori? Je li pritom važnije šta u njima piše ili pitanje ko ih dostavlja, kojim kanalima dolaze i s kojim političkim ciljem?

MUSIĆ: Vučić-Brnabić režim radi isto što je radio i dosad – nastoji destabilizirati Crnu Goru svim mogućim instrumentima. Namjera je ista, instrumenti su različiti. Nekad su instrument žestoke kampanje kako u tabloidnim tiskovinama i televizijama poput Informera, Srpskog telegrafa, Kurira i Happyja, tako i u tobože pristojnijim medijima poput RTS-a i Politike, nekad je instrument aktivno miješanje u crnogorske izbore poput onoga u martu 2021. i aprilu 2025. tijekom dvaju tzv. Bitaka za Nikšić, nekad je instrument ucjena kroz različite osobne, obiteljske ili akademske kompromate. A nekad je to kapilarni pritisak kroz pojedine grane SPC-a u Crnoj Gori.

Pitanje nije zašto se nasilnik ponaša nasilno, nego što Crna Gora radi da bi to zaustavila. Pitanje nije zašto Srbija želi instrumentalizirati trećinu crnogorskog stanovništva, a nad ostatkom imati stalnu polugu straha, pitanje nije zašto je dan svijetao, a noć tamna nego zašto je Spajić uopće lagao o vlastitom državljanstvu, zašto se PES godinama bojao i pomisliti na Vučića dok ih je ovaj istovremeno danonoćno ponižavao, zašto je Europa tolerirala takvo ponašanje jednom hibridnom kasnokomunističko-neočetničkom kabadahiji, zašto je većina crnogorskih medija posredno nezdravo vezana za režim u Srbiji, zašto je Andrija Mandić još do jučer sluganski slušao naredbe s dvora tog i takvog Vučića, zašto nitko u Crnoj Gori dosad nije snimio dokumentarni film o vojvođanskoj frakciji SNS-a (podrijetlom uglavnom kolonisti iz Crne Gore) zaduženoj za anticrnogorsku djelatnost ili makar napravio istraživački feljton te rekonstruirao specijalni rat koji se barem nekoliko godina vodi protiv Crne Gore te zašto je crnogorska opozicija 6 godina u stanju jalovosti uz takvo mnoštvo prilika, a i duže ako računamo katastrofalno upravljanje krizom od strane vlasti 2019.-2020. Pravilno adresirana pitanja jedini su put k propisnom delanju te mogućem ozdravljenju.

Ovdje je važno primijetiti da Vučić, iako čini sve kako bi sabotirao crnogorski europski put, s najsnažnijim državama-članicama Europske unije i dalje trguje ispod stola. Paradno se i propagandno iživljava nad nebitnim Piculom, a ispod stola prinosi dugoročne ekonomske, energetske i geopolitičke darove Francuzima, Nijemcima i drugima. U posljednjih nekoliko mjeseci čini se da mu stranci možda više i nisu spremni tolerirati sve što su tolerirali prije (francuski mig u Tivtu i deportiranje kriminalaca natrag u Srbiju bio je jedan od znakova), no u to se još uvijek ne treba apriorno pouzdati. Sve ovo znači da Crna Gora još uvijek na kraju dana ima samo sebe, svoje ljude, svoje znanje i svoju slobodu u borbi za svoje interese.

Vučić posljednjih mjeseci prilično često govori o Crnoj Gori, a nakon toga se gotovo automatski uključuju i njegovi politički saveznici i medijski prostor u Srbiji. Da li se sve to prije koristi za unutrašnje političke bitke u Srbiji ili je riječ o stvarnom pokušaju da se pojača politički uticaj Beograda u Crnoj Gori? I da li crnogorski političari taj uticaj koriste kao spoljnog „igrača“ za vlastite unutrašnje obračune?

MUSIĆ: Vučiću treba slika Crne Gore kao svojevrsnog kolonijalnog dvorišta, treba iluziju moći u regionu koju može prodavati gladnim domaćim biračkim masama. Naime, stvarnost mu je puno turobnija – izgubio je kakav-takav ekonomski rast koji mu je godinama politički držao glavu iznad površine, uvelike gubi kontrolu nad nacionalističkim biračkim poljem te se sve češće čuje da je on, iz vizure srpskih nacionalnih interesa, izdajnik (do kraja razgradio srpske institucije na prostoru Kosova i Metohije, otrovao Srbiju dubioznim kvaziinvesticijama), osobni politički brend mu je padom novosadske nadstrešnice primio udarce od kojih se više nikad neće oporaviti, nema odgovor na studentski pokret nego baulja i pokusira, ne usuđuje se izaći na izbore gotovo dvije godine. Navodno će kroz nekoliko dana raspisati izbore za kraj oktobra 2026., no čak se ne bih iznenadio kada se to ne bi dogodilo. U takvoj situaciji kod kuće boli ga svaki pa i najmanji iskaz samostalnosti Crne Gore jer zbog njega on djeluje još slabijim u svojoj državi.

U Crnoj Gori je nepopularniji no ikad – Mandić mu je okrenuo leđa, Joanikije ga ignorira, čak se i Spajić na jedvite jade usudio dobaciti mu nešto, a spao je na podršku nesretnog Milana Kneževića i grotesknog Vladislava Dajkovića, koji nemaju nikakvu snagu istinski i dubinski mijenjati društvo. Ostali akteri, koje je Vučić godinama držao u raznim fijokama, šute i mole se da nevolja prođe/ode što prije, da ih se ovaj ne bi sjetio i javno priupitao za neki neugodni privatni, poslovni ili obiteljski detalj iz prijašnjih godina.

Mnogi koji u Crnoj Gori dnevno slavodobitno ponavljaju sintagmu „srpski svet“ kao ne znam kakvo dubinsko otkriće – Vučiću u biti rade reklamu kod kuće, a da toga nisu ni svjesni. Samu sintagmu ciljano su plasirali režimski sluge Vulin, Raković, Bokan, Raičević i Dobrosavljević kao svojevrsni percepcijski flaster za nacionalističko biračko tijelo, kojim se pažljivo hrani dojam Vučićeve svemoći u regionu, a on je sada slabiji no ikad.

To ne znači da on i dalje nema destabilizacijsku ulogu u Crnoj Gori, ima, to samo znači da sada prijete i veće opasnosti – primarno etnofederalizacija unutar same Crne Gore, a tu je ipak glavni koordinator Andrija Mandić, a ne netko iz Srbije. Ako taj pakleni naum uspije – novog će saveznika, naravno, automatizmom tražiti u prvoj poslijevučićevskoj nacionalističkoj kliki.

Što se tiče budućnosti odnosa Crne Gore i Srbije – nemam iluzije o tome da će sljedeća vlast u Beogradu biti manje agresivna prema Crnoj Gori i to je nešto čega svaka crnogorska vlast mora biti bolno svjesna. Zato su godine pred Crnom Gorom ključne – ili će se izvući lekcije iz razdoblja 2016.-2026. te osnažiti državu, njezine institucije, njezin gard, njezinu nacionalnu sigurnost i njezino društveno zdravlje, pripremiti ju za ono što dolazi – ili će se Crna Gora još jednom servirati na milost i nemilost, možda i posljednji put.

Kako čitate Vučićev susret sa Zelenskim upravo sada?

MUSIĆ: Vučića je politički Zapad doveo na vlast političkom frankenštajn-operacijom stvaranja Srpske napredne stranke (SNS) iz Srpske radikalne stranke (SRS), politički Zapad ga je održavao na vlasti, a kada kucne čas – politički Zapad će ga i otpratiti s vlasti. Dočekom Zelenskog Vučić radi ultimativni simbolički iskorak, želi do kraja iskazati lojalnost vodećim državama Europske unije, u biti se pripremajući za scenarij neizvjesnog pobjednika parlamentarnih izbora (kada god do njih dođe), priprema se za neizvjesnu izbornu večer. Ako će zbirni rezultat opozicijskih kolona biti otprilike jednak njegovoj listi ili čak i malo snažnije – Vučić želi isposlovati situaciju u kojoj sa Zapada dolazi eksplicitni signal podrške njemu kao jezičac na vagi koji ima presuditi u njegovu korist. Dobro se sjeća situacije iz 2012. u kojoj je, nakon što je Angela Merkel pustila Borisa Tadića niz vodu, čestitka iz Europske unije pobjedniku radikalu Tomislavu Nikoliću stigla osjetno prije zatvaranja samih birališta. Vučić se godinama brinuo ispod slojeva agresivne tabloidne rusofilije i sinofilije – servilno i poslušno ispunjavati sve zapadne zahtjeve u Srbiji. Bio je rekordni isporučitelj granata ukrajinskoj vojsci, slušao američke zapovijedi po pitanju Kosova i Metohije, servisirao sve francuske i njemačke ekonomske apetite. Računa na to da će Zapad u njemu, unatoč svemu, vidjeti konsolidiranu vlast koja može nastaviti davati ono što se od nje traži nasuprot neizvjesnoj studentskoj listi koja ima i nacionalne i građanske i anti-sistemske elemente. Vučić se ovime jasno i glasno do kraja stavlja na raspolaganje onima koji mu od početka kontroliraju političku sudbinu.

Posjet Zelenskog Srbiji pokazao je i nevjerojatni stupanj medijske kontrole u tom autoritarnom poretku – režimski mediji (većina medija u državi) posjet su uglavnom nastojali prešutjeti, a režimska laprdala koja su još prije nekoliko tjedana ukrajinskog predsjednika manično nazivala narkomanom i nacistom sada su odjednom neutralno pričala o tome kako Ukrajina priznaje teritorijalni integritet Srbije i kako ju treba poštovati. Shizofreno.

I Milan Knežević, koji je otvoreno politički vezan za Vučića, u posljednje vrijeme je pojačao aktivizam – napada Spajića, ulazi u otvoreniji sukob i sa Mandićem, pokreće i interpelaciju protiv Ervina Ibrahimovića zbog prisustva predstavnika CG obilježavanju „Oluje“. Da li je to prije svega pokušaj da redefiniše svoju poziciju i ponovo se nametne kao glavni glas jednog dijela biračkog tijela ili tu već vidite širu strategiju uoči izbora? I koliko je opasno to što se kroz takve poteze ponovo otvaraju identitetske i nacionalne teme, kome zapravo takva polarizacija danas odgovara?

MUSIĆ: Knežević se mora radikalizirati do kraja jer naprosto nema gdje rasti osim nauštrb Andrije Mandića. Isto tako, Kneževića za razliku od Mandića odlikuje osjetno manja osobna ambicija, on više uživa u pozornici no u samoj vlasti. Ipak, jedan o drugome i dalje govore pažljivo, glođu se niže razine NSD-a i DNP-a, a Knežević u beogradskim studijima žuč ispaljuje prema Spajiću, ne i Mandiću. Vučić-Brnabić režim je zadužio pojedine komentatore iz Informera i Politike za napadanje Mandića. Neki su iz Srbije, neki su pod pseudonimima, a neki su iz Crne Gore, no na radu u Srbiji. Knežević je pak korektan prema starom suborcu, usredotočio se na Spajića. Njegova posljednja otrovna strelica Spajiću, o tome da će glasanje o smjeni Mandića zapravo biti glasanje o Mladiću, čime PES stavlja u kontekst podrške Mladiću – primjer je prvoklasnog političkog uboda.

Hoće li se Mandić i Knežević u nekom trenutku ponovno spojiti – ne znam. No znam da će se, ako se otvori takva situacija, lakše međusobno ponovno pronaći nego što bi se pronašli s bilo kime drugim na crnogorskoj političkoj sceni.

Identitetske i nacionalne teme sasvim su normalne i legitimne teme za jedno demokratsko društvo. Pitanje nije treba li ih otvarati – nego tko ih otvara, kako ih otvara te radi li na kraju dana na snaženju ili na slabljenju jednoga društva. Crnogorstvo, crnogorsko srpstvo, bošnjaštvo, albanstvo i hrvatstvo označitelji su koji dobivaju život ljudima i sadržajem, označitelji koje mogu zastupati ozbiljni ljudi ili politički šarlatani. Kada ih zastupaju šarlatani ili politički trgovci – oni služe samo kao dimna zavjesa za partijski parazitizam i sistemsku razgradnju društva.