Od šefa kriminalne grupe do slobodnog čovjeka: Kako je Svetozar Marović pobijedio sopstvenu presudu

Svetozar Marović, nekadašnji drugi čovjek Demokratske partije socijalista i bivši predsjednik Državne zajednice Srbije i Crne Gore, više puta je svom advokatu Zdravku Begoviću govorio da mu je žao što je svojevremeno priznao krivicu pred Specijalnim državnim tužilaštvom, ali nikada nije objasnio zbog čega se kaje zbog te odluke.

To je Begović otkrio svega dan prije nastupanja apsolutne zastare izvršenja zatvorske kazne od tri godine i devet mjeseci, koju Marović, uprkos pravosnažnoj presudi, nikada nije odslužio.

Begović je potvrdio da je nedavno razgovarao sa Marovićem, koji već godinama boravi u Beogradu, te da je njegov klijent upoznat sa činjenicom da 10. oktobra nastupa apsolutna zastara izvršenja kazne, kao i sa pravnom procedurom koja slijedi.

Ipak, prema njegovim riječima, razgovor je bio više posvećen Marovićevom zdravlju, raspoloženju i ličnim pitanjima nego predstojećem pravnom raspletu slučaja koji je prije deset godina potresao crnogorsku političku scenu.

Na pitanje da li je Marović sa njim razgovarao o priznanju krivice, Begović je kazao da je njegov klijent više puta sam pokretao tu temu, izražavajući žaljenje zbog odluke da potpiše sporazum sa tužilaštvom.

Begović, međutim, kaže da nikada nije uspio da od Marovića dobije objašnjenje zbog čega žali što je priznao krivicu.Ta okolnost dodatno otvara pitanje odnosa nekadašnjeg moćnog funkcionera prema priznanju kojim je potvrdio da je organizovao kriminalnu grupu koja je, koristeći politički uticaj i opštinske institucije, učestvovala u nezakonitim poslovima u Budvi.

Njegovo žaljenje zbog potpisanog sporazuma, međutim, samo po sebi ne znači da Marović osporava činjenice koje je priznao, niti predstavlja dokaz da je priznanje bilo iznuđeno.

Hoće li se Marović vratiti u Budvu?

Iako će mu zastara otvoriti mogućnost da se, nakon završetka potrebnih pravnih procedura, vrati u Crnu Goru bez izdržavanja kazne iz te presude, ostaje nepoznato hoće li Marović tu mogućnost iskoristiti.

Na pitanje da li namjerava da se vrati u rodnu Budvu i tamo provede ostatak života, Begović je odgovorio da sa svojim klijentom o tome nije razgovarao, jer smatra da je riječ o njegovoj intimi.

Nije izvjesno ni da će Marović, nakon godina ćutanja, biti spreman da javnosti objasni okolnosti svog priznanja, kasnijeg odlaska u Srbiju i izbjegavanja izvršenja kazne.

Begović kaže da je i ranije bilo više zahtjeva za razgovor sa Marovićem, ali da ne vjeruje da je njegov klijent u ovom trenutku spreman za javni nastup.Tako, deset godina nakon što je njegovo priznanje predstavljalo jedan od najznačajnijih događaja u procesuiranju političke korupcije u Crnoj Gori, Marović ostaje izvan domašaja crnogorskog zatvorskog sistema, ali i izvan javnosti.

Apsolutna zastara kazne nastupa u subotu, 10. oktobra, dok je Begović ranije objašnjavao da bi njegov klijent od 11. oktobra mogao slobodno da se kreće i vrati u Crnu Goru. Za povlačenje postojećih potjernica potrebno je donošenje odgovarajućih formalnih odluka.

Šta je Marović priznao: Politička moć kao sredstvo za organizovanje kriminalne grupeDa bi se razumjela težina slučaja koji ulazi u završnicu, potrebno je vratiti se na sadržaj priznanja koje je Marović 2016. godine dao Specijalnim državnom tužilaštvu.

Istraživački portal Libertas objavio je 28. juna 2022. godine djelove njegovog iskaza datog specijalnim tužiocima Lidiji Vukčević i Saši Čađenoviću, u kojem je nekadašnji visoki funkcioner opisao kako je svoj politički uticaj u Budvi koristio za uspostavljanje i djelovanje kriminalne grupe.

Marović je priznao da je, zahvaljujući političkom autoritetu i vezama sa investitorima, mogao da utiče na donošenje odluka lokalne vlasti i realizaciju poslova kojima je pribavljana nezakonita korist.

U njegovom iskazu posebno je značajno objašnjenje da je preko rukovodećih mjesta u Opštini Budva nastojao da kontroliše realizaciju investicionih projekata, koristeći očekivani građevinski i investicioni bum na crnogorskom primorju.

Opisao je način na koji je, prema sopstvenom priznanju, davao uputstva tadašnjim lokalnim funkcionerima Rajku Kuljači, Lazaru Rađenoviću, Aleksandru Tičiću i svom bratu Draganu Maroviću, koji su svojim službenim položajima omogućavali donošenje odluka suprotnih zakonu i interesima Opštine Budva.

Prema sadržaju tog priznanja, Marović je bio organizator sistema u kojem su se politički uticaj, lokalna uprava i interesi privatnih investitora povezivali radi pribavljanja protivpravne koristi.

Taj dio njegove izjave ima posebnu težinu jer je riječ o iskazu samog Marovića, a ne o političkoj optužbi njegovih protivnika.

U okviru budvanskih afera procesuirani su poslovi povezani sa projektima TQ Plaza, platoom na Jazu, Prijevorom i drugim spornim investicionim aranžmanima, dok je prema istraživanjima Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore šteta koja se dovodi u vezu sa kriminalnom grupom procjenjivana na više od 45 miliona eura.

Taj iznos ne treba poistovjećivati sa novčanim obavezama koje su lično Maroviću određene sporazumima o priznanju krivice.I upravo se pred nastupanje zastare ponovo postavlja pitanje: kako je čovjek koji je tako detaljno opisao organizovanje i djelovanje kriminalne grupe uspio da izbjegne izdržavanje pravosnažno izrečene zatvorske kazne?

Kako je Katnićevo tužilaštvo procesuiralo jednog od najmoćnijih ljudi DPS-a

Marović je uhapšen u decembru 2015. godine, u vrijeme kada je Specijalnim državnim tužilaštvom rukovodio Milivoje Katnić.

Bilo je to hapšenje sa snažnim političkim odjekom, imajući u vidu da se radilo o čovjeku koji je godinama bio u samom vrhu Demokratske partije socijalista, obavljao najviše državne funkcije i imao veliki uticaj na političke i ekonomske prilike u Budvi.

SDT pod Katnićevim rukovodstvom uspjelo je da procesuira tako visokog funkcionera, prikupi dokaze i dođe do sporazuma o priznanju krivice, čime je slučaj dobio pravosudni epilog koji je prethodno djelovao teško zamisliv.

Tokom 2016. godine Marović je sa Specijalnim državnim tužilaštvom zaključio sporazume o priznanju krivice, koje je prihvatio nadležni sud, a kasnijim objedinjavanjem kazni pravosnažno mu je izrečena jedinstvena zatvorska kazna od tri godine i devet mjeseci.

Katnić je u julu 2016. godine, odgovarajući na kritike da su kazne dogovorene sporazumima preblage, javno obrazlagao da je tužilaštvo, osim priznanja organizatora kriminalne grupe, dobilo i informacije o drugim učesnicima i nezakonito prisvojenom novcu.

Tvrdio je da je sporazum u interesu tužilaštva, države i građana.Takva ocjena bila je predmet javnih polemika, naročito u pogledu visine kazne i mogućnosti naplate štete. Ipak, činjenica ostaje da je postupak pod Katnićevim rukovodstvom rezultirao priznanjem i pravosnažnom presudom protiv jednog od nekada najuticajnijih ljudi crnogorske politike.

Paradoks današnjeg raspleta upravo je u tome što je krivični postupak dao rezultat, dok izvršenje presude nije.

Od izlaska iz pritvora do Beograda: Kako je osuđeni Marović postao nedostupan

Nakon zaključenja prvog sporazuma o priznanju krivice, Marović je u maju 2016. godine pušten iz pritvora, pošto su prestali razlozi za njegovo dalje zadržavanje.

Katnić je tada javno objašnjavao da priznanje krivice mijenja procesne okolnosti zbog kojih je pritvor bio određen, kao i da će, ukoliko se Marović ne vrati u Crnu Goru kada za to nastupi obaveza, biti raspisana međunarodna potjernica.

Već tada su se u javnosti pojavljivale informacije da je Marović napustio državu radi liječenja.Kasnije se nastanio u Beogradu, gdje je ostao i nakon što je njegova zatvorska kazna postala izvršna, a pozivi da se javi na njeno izdržavanje nijesu dali rezultat.

Za njim je raspisana međunarodna potjernica, ali nije izručen Crnoj Gori.Upravo taj period, između puštanja iz pritvora, odlaska iz zemlje i neizvršenja pravosnažne presude, predstavlja jedno od ključnih poglavlja čitavog slučaja.

Odluka o puštanju iz pritvora mora se posmatrati u okviru tadašnjeg krivičnog postupka, a ne automatski poistovjećivati sa kasnijim neuspjehom izvršenja kazne. Međutim, činjenica da je Marović mogao da napusti državu otvorila je prostor za višegodišnji pravosudni problem koji ni poslije gotovo decenije nije riješen.

Na taj problem ukazao je i aktuelni ministar pravde Bojan Božović, koji je ovih dana postavio pitanje kako je uopšte dozvoljeno da Marović napusti Crnu Goru.

Odgovor zahtijeva precizno razgraničenje nadležnosti tužilaštva, suda i drugih državnih organa, kao i pravnih okolnosti koje su u pojedinim fazama postupka omogućavale ili ograničavale Marovićevo kretanje.

Srbija nije odgovorila na osam obraćanja Crne GoreDok je Marović boravio u Beogradu, crnogorske vlasti su se godinama obraćale Srbiji zahtijevajući njegovo izručenje.

Prema najnovijim podacima Ministarstva pravde, od 2019. godine srpskim organima upućene su tri zamolnice i pet urgencija, ali nijedna nije rezultirala izručenjem.

Posljednja urgencija upućena je 6. oktobra ove godine, samo četiri dana prije nastupanja apsolutne zastare kazne. Ministar pravde Bojan Božović saopštio je 7. oktobra da crnogorske institucije nijesu dobile odgovor na ta obraćanja, iako je, prema njegovim riječima, bilo i neformalne komunikacije sa nadležnim organima Srbije.

Državni sekretar u Ministarstvu pravde Sergej Sekulović dan kasnije ocijenio je da su iscrpljene formalno-pravne mogućnosti za izručenje, uz podsjećanje da Crna Gora ne može sprovoditi svoje nadležnosti na teritoriji druge države.

Razlozi zbog kojih Srbija nije realizovala izručenje nikada nijesu dobili jasno i cjelovito zvanično objašnjenje dostupno crnogorskoj javnosti. Još 2019. godine Radio Slobodna Evropa pisao je o izostanku odgovora Srbije, dok je Ministarstvo pravde te države tada potvrdilo prijem zahtjeva i saopštilo da će dokumentaciju proslijediti nadležnom sudu.Godinama su se smjenjivale crnogorske vlade, ministri pravde i političke poruke o potrebi saradnje sa Srbijom, ali se Marovićev položaj nije mijenjao.

Izostanak izručenja zato je postao i pitanje odnosa dvije države, a ne samo sudbine jednog osuđenog funkcionera. Da li je riječ o političkoj odluci, institucionalnom nepostupanju ili nekom drugom razlogu, ostalo je bez zvaničnog razjašnjenja. Ono što je nesporno jeste rezultat: Crna Gora nije uspjela da obezbijedi izdržavanje kazne izrečene pred njenim sudovima.

Američke sankcije, ali ne i crnogorski zatvorPosebnu dimenziju ovom slučaju daje činjenica da je Marović u aprilu 2022. godine uvršten na američku sankcionu listu zbog korupcije.

Američko Ministarstvo finansija tada je navelo da je bivši visoki zvaničnik bio umiješan u koruptivne aktivnosti povezane sa zloupotrebom javne funkcije, uključujući slučajeve vezane za Budvu.

Tako se Marović našao u situaciji da je međunarodno sankcionisan zbog korupcije, pravosnažno osuđen u Crnoj Gori, a da je sve vrijeme ostao van domašaja izvršenja zatvorske kazne.

Američke sankcije nijesu bile zamjena za izručenje, niti su mogle automatski obezbijediti sprovođenje crnogorske presude, ali su dodatno ukazale na međunarodni značaj slučaja koji je u odnosima Podgorice i Beograda ostajao neriješen.

Kazna zastarijeva, Budva i dalje potražuje novac

Zastara zatvorske kazne ne znači da prestaju sve posljedice Marovićeve pravosnažne osude, niti da automatski nestaju njegove imovinske obaveze. Prema sporazumima o priznanju krivice, Marović se obavezao na plaćanje novčane kazne od 100.000 eura i namirenje obaveza prema Opštini Budva koje su iznosile oko 1,1 milion eura.

Međutim, naplata obaveza prema Budvi pokazala se kao dugotrajan i komplikovan proces.Opština Budva i dalje potražuje oko 780.000 eura, a dio preostalog duga pokušava da namiri prodajom imovine Marovićevog brata Dragana.

To znači da, uporedo sa završetkom mogućnosti izdržavanja zatvorske kazne, ostaje otvoreno i pitanje finansijskog bilansa jednog od najvećih korupcionaških slučajeva u novijoj crnogorskoj istoriji.Istraživanja CIN-CG ukazivala su na probleme sa procjenama i prodajom imovine date kao obezbjeđenje naplate, uključujući zemljište čija se tržišna vrijednost pokazala spornom.

Dok zatvorska kazna ulazi u zastaru, Budva još pokušava da naplati novac za koji je pravno utvrđeno da joj pripada na osnovu tih obaveza. Slučaj Miloša Marovića kao ranije upozorenjeSudbina zatvorske kazne Svetozara Marovića nije prvi takav epilog unutar njegove porodice.

Njegov sin Miloš, takođe obuhvaćen postupcima u budvanskim aferama, zaključio je sporazum o priznanju krivice kojim je osuđen na godinu zatvora i obavezan na novčano plaćanje.

Ni on nije odslužio zatvorsku kaznu, čije je izvršenje zastarjelo 2020. godine. Takav ishod bio je ozbiljno upozorenje da bi se sličan rasplet mogao dogoditi i u slučaju Svetozara Marovića.

Tačan datum zastare njegove kazne bio je poznat godinama unaprijed. Uprkos tome, međunarodna potjernica, molbe za izručenje, diplomatska komunikacija i promjene vlasti nijesu dovele do izvršenja presude.