Studija - Vrsta ljubavi koja se najviše zanemaruje

Pitate ljude koliko ljubavi ima u njihovim životima, a oni počnu da broje ljude. Partner ili bez partnera. Dvoje ili troje prijatelja koji bi se javili u dva ujutru. Roditelj kojeg i dalje zovu svake nedjelje. U tom načinu računanja, ljubav je skup onoga što posjedujemo. Nešto što čovjek ili ima ili trenutno nema.

Neobičan je to način da se mjeri jedna emocija. Niko ne procjenjuje svoju anksioznost nabrajanjem ljudi zbog kojih je anksiozan, niti svoju tugu brojem gubitaka koje je doživio. Ljubav je jedina emocija koja se gotovo u potpunosti opisuje kroz svoje objekte, kroz to kome je usmjerena, koliko dugo traje i da li je ozvaničena. A ne kroz to kako se pojavljuje.

Ta navika ima svoju cijenu, a istraživanja o partnerskim odnosima stalno nailaze na taj problem.

Kada se ljubav definiše na takav način, čovjek može da tvrdi da je posjeduje i da je prijavi, a da je zapravo ne osjeća.

Zato ljudi mogu biti u braku, a ipak usamljeni. Mogu imati mnogo prijatelja, a ipak osjećati prazninu. Zato se pokazuje da su „imam ljude oko sebe“ i „osjećam se voljeno“ dva potpuno različita mjerila koja se često ne poklapaju.

Zato najviše zanemarena vrsta ljubavi uopšte nije kategorija odnosa. To nije prijateljstvo, ni ljubav prema sebi, ni postojana, saputnička toplina koja zamjenjuje početnu strast.

To je ljubav kao događaj, kratka, obična, najčešće završena za manje od jednog minuta. A javlja se mnogo češće nego što većina ljudi primjećuje, i to sa ljudima koje nikada ne bi svrstali pod pojam ljubavi.

Ljubav kao trenutak

Psiholozi za to imaju naziv: rezonanca pozitivnosti. Ona opisuje kratku epizodu toplog osjećanja koje dvoje ljudi iskreno dijele i kojima je, u tom trenutku, zaista stalo do toga kako je onom drugom.

Radovi nastali oko ove ideje iznose tvrdnju o kojoj vrijedi razmisliti, jer preokreće uobičajeni tok stvari.

Velike riječi – intimnost, povjerenje, posvećenost, odanost – ovdje se ne posmatraju kao izvor tih trenutaka, već kao njihov ostatak. Prema ovom shvatanju, odnos ne stvara trenutke. Trenuci su ono od čega je odnos izgrađen.

Studija iz 2020. godine, objavljena u časopisu Emotion, pronašla je podršku za ovu ideju kod parova koji su dugo u braku.

Analiza njihovih razgovora, u potrazi za mikrotrenucima zajedničke topline, pokazala je da ti trenuci pokazuju zadovoljstvo brakom nezavisno od svega drugog što je bilo mjereno.

To je dokaz da taj obrazac postoji i u stvarnim, dugotrajnim brakovima. Iako nijedna pojedinačna studija nije snimala neki par tokom više decenija kako bi pratila njegovo postepeno stvaranje.

Zašto se ova vrsta ljubavi nikada ne računa

Ova vrsta ljubavi ne ostavlja trag. Nema ništa za objavu, nema statusa koji treba ažurirati. Nema kome da se ispriča. Ne prolazi nijedan kulturni test onoga što se smatra „pravom“ ljubavlju. Nije isključiva, nije trajna i nema naziv. Zbog toga se svrstava u nešto sasvim drugo.

Farmaceut koji vas pita kako je prošla operacija, pa sačeka da čuje cio odgovor. Kolega koji vas pogleda tokom apsurdnog sastanka i oboje se jedva suzdržite da ne prasnete u smijeh. Komšija, barista, prijatelj tokom šetnje koji kaže upravo ono za šta vi niste uspjeli da pronađete riječi. Sve su to primjeri ove vrste ljubavi i svi oni imaju stvaran zaštitni efekat protiv usamljenosti.

Stvar kod usamljenosti nije u broju ljudi. Ona je jaz između povezanosti koju osoba osjeća i povezanosti koju zapravo ima, zbog čega usamljenost može opstati i u braku, i u velikoj porodici, i uz pretrpan raspored.

Taj jaz ima stvarnu težinu. Izvještaj Glavnog hirurga Sjedinjenih Američkih Država iz 2023. godine svrstao je društvenu nepovezanost među glavne rizike po javno zdravlje.

A meta-analiza objavljena 2010. godine u časopisu PLoS Medicine – koja je obuhvatila podatke više od 300.000 ljudi – pokazala je da je slaba društvena povezanost gotovo jednako snažan pokazatelj rizika kao i pušenje.

U međuvremenu, studija objavljena 2014. godine u časopisu Journal of Experimental Psychology: General, pokazala je istu asimetriju kada su u pitanju nepoznati ljudi.

Putnici kojima je rečeno da započnu razgovor s nekim u svojoj blizini imali su pozitivnije iskustvo od onih koji su ostali ćutljivi, iako su unaprijed očekivali upravo suprotno.

Bolja metafora od „portfolija“ ljubavi, jeste hrana. Iz ove perspektive, ljubav nije nešto što čovjek posjeduje. Ona je nešto što uzima pomalo, iz dana u dan. To znači da neko na papiru može djelovati sasvim dobro – imati partnera, porodicu i pun spisak kontakata – a da mu ipak nedostaje ljubavi, jednostavno zato što se ti mali trenuci ne događaju dovoljno često.

Šta je komplikovano kod ove ljubavi

Mikrotrenuci ne zamjenjuju privrženost. Nijedan broj toplih razmjena sa nepoznatim ljudima ne može se izjednačiti s nekim ko poznaje vašu prošlost, ko može da primi vaše najteže vijesti i ko ostaje uz vas. Ovdje se ne tvrdi da jedno zamjenjuje drugo, već da se sabiraju.

Ovo je takođe rijetko psihološko otkriće koje se opire tome da se pretvori u čekiranje rutine, jer je dio koji se tiče stvarne uzajamne brige zaista ima svoju ulogu. Nije stvar u vještački stvorenoj toplini, ispunjavanju dnevne kvote, osmijehu uslužnog radnika. Iskrenost treba da bude mehanizam koji pokreće ovu ljubav, a ne samo dodatna karakteristika.

Ono što može da se promijeni jeste dostupnost, slušalice, telefon, uvježbana efikasnost koja čovjeku pomaže da prođe kroz dan, a da nikada zaista ne bude prisutan u nečijem prisustvu. Ono što nedostaje nije prilika, već pažnja.

Što ostavlja neobičan, ali ohrabrujući dvostruki zaključak. Većina ljudi biva voljena znatno češće nego što to primjećuje ili broji. A većina ljudi je za tom ljubavlju gladnija nego što bi iz njihovog statusa veze ikada moglo da se vidi.