Rade Šerbedžija u razgovoru sa Rankom Pavićevićem: Slab sam na Krležu

Piše Ranko Pavićević, novinar, pisac i publicista.

Najpopularniji jugoslovenski glumac malo se pritajio pošto je napustio pozorišnu revoluciju svog prijatelja Ljubiše Ristića. Sada snima filmove, iako je tvrdio da im ne pripada. U kazalištu Gavela nezaboravno tumači Ljude u Kralju Liru, a vratio se Krleži i sudbonosnim monolozima. No, bez obzira na sve to, publika od njega očekuje četiri slatke riječi – „Ne daj se Ines“. Prilikom razgovora demantovao je sve glasine koje ga optužuju da nerado i prepotentno razgovara sa novinarima. Ovoga puta učinio je to onako kako i dolikuje jednom vrhunskom umjetniku kao što je on. Nazdravili smo špricerom i počeli razgovor:

Šekspir kao da je za Vas pisao neke likove. Dokazali ste to igrajući u Hamletu, Ričardu Trećem i Kralju Liru. Šekspir se očito ne da zaboraviti?

Svakako. Šekspir je vječan. Kao da je Bog pisao njegovom rukom i kroz njegova usta progovorio. I zato, svako vrijeme i svako novo vrijeme nagazi na Šekspira. Šekspir uvijek nekim komadom pokriva vrijeme. Nekada će to biti Hamlet, nekad Ričard. Danas je, tako mi se čini, Lir čudesno aktualan u svjetskim razmjerama, a takođe i u našim jugoslovenskim. Neke njegove rečenice toliko danas pogađaju raspoloženje čovjeka, da igrati danas Lira, znači, prepoznati se. U ostalom, Lir je po mom mišljenju najbolji Šekspirov komad. Šekspir je jedan i Lir je jedan.

Nekada ste u svakom intervjuu ponavljali frazu „prijeki zahtjevi duha vremena“. Da li je Lir „prijeki zahtjev duha vremena“?

To je Brečićeva rečenica koju ja veoma volim i koja je besprekorno tačna. Postoji nešto... Otkuda baš ja, ili neko drugi, treći... da se sjetimo da baš sad treba igrati taj komad. Da će on da odzvoni u vremenu? U redu, možda ja umijem da ocijenim šta bi bilo dobro. Ali, zašto ne bi postojao i jedan obrt situacije? U koje vrijeme tebi taj komad. Baš tebi, tvoje vrijeme. Tvoji ljudi. Tvoja situacija. To ti nalaže da napraviš to i to. I to ne bilo kad, nego upravo sad.

Da li bi ste igrali toliko uloga da Vas vrijeme nije izabralo?

Znate. Jednom mi je Miroslav Belović u avionu rekao: „Znate mladiću, vi morate sad sebi da stvorite plan, šta ćete raditi sljedećih deset godina. Sad ću ovu ulogu, sad ću onu.“ A ja da sam planirao, sigurno ne bih igrao mnoge od uloga koje sam igrao. Meni Šovagović kaže da sam ja najveći broj uloga odigrao prerano. Tačno. Ja sam ih igrao, ponekad i bez toga naloga, preko naloga duha vremena. Tako sam Ričarda Trećeg, recimo, igrao prerano i zato ću ga igrati ponovo.

Znači li to da ste kao glumac sada mnogo zreliji?

Svakako. Osjećam to na sceni. Još sam u stvari mlad, tek trideset osam godina. Ali, ipak, bar sam malo dozreo. Znate šta je falilo tom Ričardu Trećem? Nije bio iskren, zato što je bio engleski. Taj Šekspir tada nije bio prešao kroz našu slovensku dušu. Sad ću tog Ričarda pokušati da igram sasvim jednostavno. Treba jednostavno reći gledaocu patnju tog nesrećnog čovjeka. Ja sam to činio malo... preteatarskim.

Čini se da ste ipak zaokupljeni Krležom. U Gaveli igrate Leonea iz Gospode Glembajevih, nastupate u Krležinom Obračunu s nama, a radite i novu televizijsku seriju 1918. i na kraju, prema Krležinim tekstovima.

Da. Krleža je mene zaista impresionirao baš onako kao što je i cijele naše generacije. Najprije te začudi u srednjoj školi, pa i uplaši, jer tada imaš jedan odnos prema njemu kao prema nečemu ogromnom, užasno mudrom i velikom. Međutim, ako malo počneš čeprkati i baviti se ovim poslom koji sam odabrao, gdje si neposredno vezan za njegove stvari, onda te on oduševi. Ja sam zaista slab na Krležu i to nije slučaj ni sa jednim drugim jugoslovenskim piscem. Kao da svi putevi vode Krleži, kao da vidiš da sve ono što bi trebalo da te zanima bitno, da govoriš o nečemu, vidiš da je taj div već napisao. Kad sam radio Krležin Obračun s nama, želio sam progovoriti i o nekim stvarima koje se krivo tiču mene i našeg života danas, pa sam onda sve to našao u Krleži. I zato često ponavljam onu Krležinu rečenicu: „Sve sam ja to, gospodo, napisao, ali nitko ništa ne čita.“ To je strahovito istinito.

Igrajući Krležu, boravili ste u svim krajevima Jugoslavije. Da li su Vas svuda razumjeli?

Da su ga svi na ovom Balkanu dobro razumjeli svjedoči i broj njegovih neprijatelja. Trideset i osme, kada su se htjeli sa njim obračunati, ljudi koji su mislili kako treba odgajati novog čovjeka... Ja savršeno razumijem Krležu. Krležu sam govorio i u najzabitijim krajevima naše zemlje, radnicima, seljacima. Gledali su podozrivo, ali su razumijevali. Razumijevali su taj tekst zato što je u njemu jasno o čemu se radi.

Seljaci razumiju Krležu, a intelektualci?

Krleža je imao velika pleća i sve ih je zakrilio. Normalno je da ga književnici mrze. Teško je priznati jedan bedem ispred sebe, koji se ne može preći. A mrze ga iz nekih čaršijskih razloga, kao što danas mnogi u Zagrebu mrze Ćosića. Kada sam prvi gostovao u Ateljeu 212 ta gospoda književnici ...neću spominjati njihova imena, su mi rekli: „Pa kad je to Krleža napisao?“ Oni koji sve znaju. Oni nisu čitali, a imali su o Krleži sasvim precizno mišljenje. Ogromno je njegovo djelo. Kod nas izgleda niko ništa ne čita. To je strahota.

I kada govorite Krležu, većina u publici se nada da ćete sve prekinuti i za njihovu dušu odrecitovati Ne daj se Ines.

Znam. Ja, doduše, volim da recitujem i u toj pjesmi se nađe da imate, što vole mnoge generacije. Vidite kako je to čudno. U posljednje vrijeme kada igram Krležu, ili govorim o njemu, ili meni stane mozak, ili novinaru stane kasetofon. Predstavu Krležin obračun s nama , napravio sam vjerujući da govorim danas nešto jako bitno, kroz te tekstove koje je Krleža napisao prije 50 ili 60 godina. Kada sam ja prvi put govorio ovaj komad u Zagrebu, osjetio sam kao da sam se umorio, pa sam najiskrenije produžio i počeo u drugom dijelu da zabavljam publiku. I zamislite, nisu se bunili. Čak naprotiv.

Žene pogotovo.

Mislim da žene stalno treba zadovoljavati. Ali stvarno, mnogo od nas traže. Sve bi željele da budemo slatki i da ćutimo. Već decenijama traje njihov bezobzirni osvajački pohod na muškarce. Pošto nema rata, muškarci nikako da pokažu ko je gazda na ovoj planeti, pa su žene osjetile da je došao njihov čas.

Žene, čini mi se, pokušavaju ipak često da Vas ulove?

Ja sam svoje prošao. Imam puni život, svoju porodicu. Kao osoba koja se bavi ovim poslom, pristajem da, igrajući neke uloge, izmamim uzdahe pojedinih gospođa. Više me vole gospođe, nego gospođice. Podsjećam ih na mladost. Međutim, dešava se i to da ponekad čujem na ulici od njih: „Jao, vidi, mali je nikakav“. Nikada neću zaboraviti jednu sekvencu za vrijeme snimanja Hajke. Sjedili smo na jednoj uzvisini na Zlatiboru. Jedna seljanka je došla i rekla: „Je li bre, da li je tu Šerbedžija?“ Jedan čovjek je pokazao mene. „Eno, ono je Šerbedžija.“ Ona me pogleda. „Ovo ovdje? Ih, izem ti glumca.“ Okrenula se i otišla. Ja o ženama nemam dobro mišljenje, ali ih ipak trebam...

Imali ste dva polja rada: klasične i političke uloge. Sve te uloge su i te kako ostavljale traga u Vama. Istupali ste kao borac ili kao glumac?

Ne odvajam političko pozorište od onog drugog. To je samo odnos čovjeka prema vremenu u kome živi.

Koliko uloge ostavljaju traga u Vama?

Mnogo. Napisao sam pjesmu – „Odnijeli su me bolje napisani“. Kad uđete u te ljude, koji su veliki, kada počnete da govorite njihove dileme, strahovito koliko ste prema njima mali i ništavni. A bio sam i vojskovođa i princ i veliki lopov. To sve na sceni nisam samo pročitao, već istinski doživio.

U posljednje vrijeme prisutni ste više na filmu?

Filmom se ne možete baviti izletnički kao što to ja činim. Međutim, poslije Une, počeo sam se ozbiljno zanimati za film.

Sada igrate u Nasilju Bore Draškovića. I u Uni i u Nasilju partnerka vam je Sonja Savić.

To je sjajna glumica. Šta ona radi... Ona živi za film. Ona dobije ospe po licu kada izađe pred kameru. To je nevjerovatno. Sve zna o filmu.

Kojeg našeg glumca naročito cijenite?

Jednog glumca, koji je... ne znam zbog čega, ali je sigurno imao jake razloge. Zašto je prestao glumiti. To je Branko Pleša, koji je dostigao tu zrelost i napravio, po mom mišljenju, ogromnu grešku što je prestao glumiti, upravo kada je bio na vrhuncu.

Da li je možda na vrhuncu sagledao ponor svoje i svačije glumačke nemoći?

Postoji trenutak u kojem čovjek shvati da je nešto učinio od sebe. Mislim da je glumac u biti uvijek nemoćan, ali u jednom obrtu stvari, on shvata da je moćan da raspolaže nekom energijom na sceni, pred tom publikom. Ko zna. Ne možemo ući sada u privatan život tog čovjeka. Može nam samo biti žao što je otišao. Možda se on, u tom trenutku moći i snage i čistoće, našao u jednom užasnom neredu oko sebe, okružen neredom u teatru. A možda mu se dogodilo da se odjedanput počne stidjeti.

Veliki glumac se počeo stidjeti? Čega?

Glume. Možda i to. Pa zbog toga veliki glumci, ne mali broj, odu u reditelje. Zgadi im se sve to skupa.

Nije li to razlog što i vi režirate, pišete poeziju, predajete na Akademiji, itd?

Ne. Ja mislim da baviti se teatrom ne znači biti samo glumac ili samo, recimo, reditelj. To znači, biti kompletno zaljubljen u taj posao. Zaljubljen u umjetnost. A umjetnost je najčešće otkačenje, ludost. Umjetnost mora biti nekakav spoj ludila i razuma, tako da kažem, da uprostim, u kome ludilo ima više prostora.

Vratimo se još jednom Liru. Šta je tu prava Šekspirova poruka?

Da je život zvjerinjak. Da su ljudi zvijeri i da je krotitelj bez biča pred lavom nemoćan. A to znaju svi koji se bave vlašću... Prvi problem Lira je pitanje što biva sa državom, sa nama, kada veliki vladar ode, kad se vlast razdijeli, kad nastane haos, rascijep, rasulo u kojem ljudi bježe od odgovornosti, kao u zvjerinjaku. Svako se bori samo za svoju malu sudbinu, krije se u neko svoje ludilo. Nastaje neprepoznavanje. Otac sina ne može da prepozna. Ljudi se više na dva koraka ne prepoznaju. Svi su stavili maske, bježeći u ludilo pred okrutnošću svijeta.

I na kraju da završimo.  Šta radi Šerbedžija kad nije glumac? Kad nije u teatru ili kad se želi odmoriti od njega?

Igram nogomet i to intenzivno. To mi je jedno od većih zadovolstava u životu. Ne štede me, pune su mi noge modrica. No, najbolje je što su dječki sjajni. Društvo je divno i uvijek poslije utakmice sjednemo, malo popijemo, zasviramo gitaru i naravno zapjevamo.

U Timogradu, maja 1985. godine