Slike koje nastaju u snovima: Stvaralačke tajne pravnika i slikara Dragana Liješevića

Iako ga je javnost tokom radnog vijeka primarno upoznala kroz pravnu struku, Dragan Liješević je čitav život posvetio svojoj najvećoj ljubavi – slikarstvu. 

Njegov talenat još u osnovnoj školi otkrila je učiteljica Nevenka Panković, dok je od petog razreda njegov rad usmjeravao slikar Jovo Ivanović. Već u ranoj mladosti Liješevićevi radovi stizali su do Novog Sada, pa i Pekinga, a okolina ga je vidjela na likovnoj akademiji.

Ipak, životni put odvela je očeva preporuka i praktičnost.

Umjesto akademije – Pravni fakultet

Prekretnica se dogodila u trećem razredu gimnazije, kada je razgovor sa ocem, uz podršku ujaka, usmjerio mladog umjetnika ka „konkretnom” zanimanju.

„Pitao me otac šta planiram da studiram, i kad sam rekao akademiju, stao je i rekao: ’Od toga nećeš moći da živiš, završi nešto konkretno – medicinu, inženjera, ekonomiju.’ A tada se otvarao fakultet u Titogradu, pa da ne bih išao daleko, predložio je pravo. Tako je slikanje ostalo moja ljubav i hobi čitav život, a od prava živim. Bili su u pravu, vjerovatno od slikarstva ne bih mogao mnogo da zaradim”, prisjeća se Liješević.

Ukradena slika iz zbornice kao „embrion” stvaralaštva

Među mnogobrojnim radovima, jedno djelo zauzima posebno mjesto u njegovom srcu – slika nastala u drugom razredu gimnazije, kada je imao svega 17 godina, a koja se danas nalazi na koricama njegovog kataloga.

„Uradio sam je kući i ponio u školu. Profesorica se pohvalila direktoru, a on ju je stavio u ram i okačio u zbornicu. Meni je to bilo kao da mi je okinuo ruku. Kad sam maturirao i došao po svjedočanstvo, čekao sam u hodniku da se zbornica isprazni, ušao, pesnicom izbio sliku iz rama, savio je i odnio. Ta slika je od svih najranija i predstavlja neki embrion svega što radim”, otkriva Liješević.

Specifičan ritual: Slikanje snova i zatvorena vrata ateljea

Liješevićev stvaralački proces u potpunosti je specifičan i vezan za snove koje nastoji da prenese na platno prije nego što izblede.

„Ja sliku prvo odsanjam i taj san pokušavam da uhvatim na platno. Ako sljedećeg dana ne uđem u atelje, ona nestane. Ali ako krenem da radim, ruka pod utiskom sna ide sama i relativno brzo naslikam djelo. Niko ne smije da uđe dok slikam – prije sa vokmenom, sad sa slušalicama, to je moj svijet. Jedino unuk ima pravo da uđe kad god hoće. Kad završim sliku, za mene je kraj, nikad joj se više ne vraćam”, objašnjava umjetnik.

On dodaje i svoju filozofiju o završetku umjetničkog djela:

„Smatram da slika nikad nije potpuno završena. Nju završava onaj ko stane ispred nje i gleda je – kako je ko vidi, tako se ona završava kod svakog gledaoca. Zbog te snažne vezanosti i snova, teško mi je da otuđim slike i rijetko bih je ikome poklonio, osim ako nije naručena.”

Zanimljive anegdote sa ocem: „Njemu ptice rone, a ribe lete”

Predstavnik ekspresionističkog pravca često se susretao sa simpatičnim neshvatanjem svog oca, koji je umjetnost posmatrao kroz prizmu čistog realizma.

„Njemu je jabuka, ako nije malo crvena i zelena, nije bila jabuka. Kad je vidio sliku sa korica, pitao je: ’Je li ovo dolje ispod Budve?’ Ja kažem jeste, Budva i školj. A on veli: ’Pa ovaj leti, kako leti?’ Odgovorim mu da u slikarstvu sve može, a on se nasmije i kaže da je to obmana gledalaca i da mogu i Ajfelovu kulu staviti na Pizansku. Smijali smo se tome, znao je da kaže: ’Čudo ovoga mog sina – njemu ptice rone, ribe lete’”, kroz osmijeh zaključuje Liješević.