Volonterke Crvenog krsta Budva o iskustvima sa terena, solidarnosti i radu sa starijima

Humanost nije samo riječ na papiru, ona ima svoje lice, osmijeh i konkretna djela. U našem gradu postoje mladi ljudi koji su spremni da svoje slobodno vrijeme posvete onima kojima je pomoć najpotrebnija. Gostujući u jutarnjem programu, volonterke Opštinske organizacije Crvenog krsta Budva, Zagorka Kikić i Dunja Rađenović, podijelile su svoja iskustva, govorile o akcijama na terenu i poslale snažnu poruku svojim vršnjacima.

Opštinska organizacija Crvenog krsta Budva, pod rukovodstvom Milice Vučinić, danas okuplja preko 150 aktivnih volontera - od najmlađih u vrtićima pa do starijih sugrađana. Među njima su i Zagorka Kikić, koja je volonter tri godine, te Dunja Rađenović, koja volontira već četiri godine i nastavlja porodičnu tradiciju, budući da je njen brat u ovoj organizaciji već čitavu deceniju.

Obje su učenice Srednje mješovite škole „Danilo Kiš“ i ističu da se sve školske i druge obaveze lako usklade kada postoji želja da se pomogne drugima.

Govoreći o tome šta ju je podstaklo da se priključi Crvenom krstu, Zagorka se prisjeća jedne radionice koja je prelomila njenu odluku:

„Otišla sam na jednu radionicu koja mi se učinila veoma zanimljivom. Prijatna atmosfera koja me tamo dočekala podstakla me je da postanem volonterka. Prijavila sam se jer sam željela da budem dio nečega što ima važnu i društveno korisnu ulogu.“

Za Dunju je posebna uspomena ostala vezana za njeno prvo iskustvo i sabirnu akciju prikupljanja namirnica u „Mega prometu“:

„Moja prva akcija bila je kada smo organizovali humanitarno prikupljanje namirnica u Mega marketu za ljude kojima je pomoć potrebna. To mi je bio jedan od najljepših osjećaja u životu. Bilo je zaista predivno i veoma mi je drago što sam odlučila da postanem dio Crvenog krsta.“

Jedan od ključnih segmenata rada budvanskih volontera su posjete starijim i usamljenim sugrađanima, kao i organizacija bazara odjeće. Volonterke ističu da rad na terenu često nosi snažne emocije, ali i veliko zadovoljstvo jer su svjesne koliko najstarijima znače pažnja i razgovor.

„Osjećam se predivno jer shvatam da sam dala mali dio sebe koji nekome mnogo znači. Lijepa riječ i razumijevanje često im znače više od bilo kakve druge pomoći“, naglašava Zagorka i dodaje: „Posebno me dirnula posjeta jednoj baki koja ima preko 90 godina. Mnogo mi je bilo žao što živi sama i srce me zaboljelo. Stavim se u ulogu da je to moja baka i bude mi teško.“

Dunja potvrđuje da razgovori sa starijima koji žive sami znaju emocionalno da iscrpe, ali da su volonteri tu da im pruže osjećaj sigurnosti:

„Može biti veoma teško, posebno kada razgovaramo sa starijima koji su sami i kada nam pripovijedaju o svom životu. Ali tu smo da im pokažemo da nisu zaboravljeni, da razgovaramo s njima i pravimo im društvo. Volontiranje me naučilo da budem još humanija i solidarnija, te da pomognem u svakoj situaciji.“

„U Crvenom krstu niko nije izostavljen - svi smo jedna porodica“

Dan volontera tokom akcija obično počinje okupljanjem u prostorijama Crvenog krsta, preuzimanjem uniformi i odlaskom na zadate pozicije. Nakon prikupljanja pomoći slijedi njeno razvrstavanje. Zagorka ističe da organizacija vremena ne predstavlja problem:

„To se generalno lako uskladi. Kada je u pitanju pružanje pomoći, ništa nije teško, sve ostale obaveze se na trenutak stave po strani i sve se uspješno kombinuje.“

Na pitanje kakvu poruku imaju za svoje vršnjake i sve koji oklevaju da im se pridruže, mlade Budvanke odgovaraju otvoreno.

„Prvi korak je uvijek najteži, ali se na kraju ispostavi kao najbolji i najzanimljiviji. Mislim da se niko ko se prijavi u Crveni krst neće pokajati. To je jedna od najboljih životnih investicija“, poručuje Zagorka.

Dunja dodaje da novi članovi nemaju razloga za strah od neprihvatanja:

„Mladi koji tek dolaze ponekad se plaše da se neće snaći ili da će biti izostavljeni. To kod nas ne postoji - mi smo tamo kao jedna porodica. Uvijek nađemo zajedničku temu, uključujemo nove članove i podstičemo ih da prvi probaju i nauče ono što mi već znamo. Svi radimo timski.“

Kada ih sugrađani i školski drugovi sretnu na terenu u prepoznatljivim uniformama, reakcije su pune poštovanja i pohvala, što im daje dodatni motiv da nastave sa humanitarnim radom i budu na prvoj liniji solidarnosti u našem gradu.