Božena Jalušić o evropskom putu, budvanizaciji i „kamenčiću u cipeli“ crnogorskog obrazovanja

U najnovijem izdanju emisije „Otvoreno“, magistrica Božena Jalušić, profesorica, teoretičarka književnosti i jedna od najprepoznatljivijih građanskih aktivistkinja u Crnoj Gori, analizirala je aktuelni diplomatski samit, hronične probleme u crnogorskom prosvjetnom sistemu, ali i goruća društvena pitanja poput femicida i vršnjačkog nasilja.

Diplomatski spektakl ili stvarna potvrda cilja?

Povodom istorijskog samita koji je u Crnoj Gori okupio preko 30 lidera Evropske unije i regiona, uključujući Emanuela Makrona, Friedricha Merza i Ursulu von der Leyen, Jalušić smatra da događaj nosi višeslojne poruke, ali da se ne smije idealizovati.

„Od svega ima pomalo. Mislim da jeste neka vrsta signala i na kraju krajeva može biti i neka vrsta testa. S druge strane, uvijek je dobro slati te poruke da je Evropska unija otvorena zajednica... Ali ne treba da je idealizujemo i u tom smislu ne treba da se osjećamo posebno gorim u odnosu na Evropsku uniju. Ona je duboko birokratizovana i također premrežena nekim oblicima kriminalnih aktivnosti“, istakla je Jalušić.

Ona je upozorila da se evropske integracije u Crnoj Gori često zloupotrebljavaju za unutarpolitičke poene:

„Pravo vrijeme je da se ulazak u Evropsku uniju više ne posmatra kao sredstvo za ostvarivanje usko političkih interesa svih partija, bilo pozicionih ili opozicionih. Ali to je dvosmjerna ulica. Niti vlast smije da radi to što radi, niti smije da radi opozicija to što radi, nego je tu negdje potrebno pronaći sredokraću.“

„Budvanizacija“ i blokada infrastrukture

Osvrćući se na rigorozne mjere bezbjednosti koje su praktično blokirale Tivat i primorje, Jalušić je naglasila da je to ogolilo višedecenijske propuste u planiranju države.

„To potpuno otvoreno pokazuje gdje smo mi pogriješili i zbog čega se toliko dugo kasnilo da se izgradi elementarna putna infrastruktura... Da mi imamo alternativne puteve, ovo ne bi bio nikakav problem.“

Kao ključni problem države vidi neregulisan odnos prema resursima, povlačeći paralelu između Podgorice i sudbine njenog rodnog grada:

„Žao mi je što je moj grad postao primjer toga... Crna Gora je u ovom trenutku izložena jednom snažnom uplivu neregulisanog kapitala koji obrazuje ponudu i potražnju i dobija podršku u institucijama da se prosto ide ka tome da se taj resurs nepopravljivo ugrozi.“

Reforma obrazovanja ne trpi politička obećanja

Govoreći o najavama Ministarstva prosvjete da će učenici i nastavnici već 2026. godine vidjeti suštinske promjene, Jalušić, koja je decenije provela u učionici, izrazila je opravdanu skepsu prema brzim rješenjima.

„Obrazovanje nije sistem koji se brzo mijenja, niti se u njemu promjene vide brzo... Ja u tu vrstu obećanja od dvije godine ne vjerujem. To se na duge staze vidi. Crna Gora mora da objedini svoje najbolje pedagoške kadrove i da pokuša da napravi stvari boljim nego što jesu, a ne da i tu partijski odrađujemo stvari.“

Ona je ukazala na to da preko 90% ulaganja u školstvo ide isključivo na lične dohotke, dok infrastruktura šalje lošu poruku o statusu znanja u društvu. Posebno se osvrnula na slučaj profesora Kankaraša i eksterne provjere znanja:

„Zaista nije bilo mjesta da se hapsi profesor Kankaraš. Iako je dekonstruisao sistem, to je dobro da neko hoće da dekonstruiše i da ukaže na neki problem koji se da popraviti... Sistem mora biti zaštićen. Ne može biti niko bijeli medvjed, pa ni Ispitni centar, ni ministarstvo.“

Prisjećajući se uvođenja mature, citirala je paradigmatičnu izjavu jednog učenika povodom lošeg ocjenjivanja:

„Kad smo mu rekli 'nemoj se sekirati, to je samo ocjena, to je kamenčić u cipeli koji te žulja', on je rekao: 'Ne, to je kamen kojim će nas otjerati.' To ne smije biti poruka.“

Izazovi AI tehnologija i uloga prosvjetara

Jalušić je potvrdila da nove generacije rastu u okruženju drastično skraćenog opsega pažnje i multitasking-a, te da masovno koriste vještačku inteligenciju (ChatGPT), ali bez kritičke svijesti.

„Nisam protiv korištenja vještačke inteligencije u školi. Samo sam protiv toga da ona postane zamjena, a ne samo alat. ChatGPT vrlo često halucinira, i sve češće. A čini mi se da se to namjerno i događa u okviru same te industrije, jer onda ste prisiljeni da platite... Jako je teško to objasniti nekome ko ima 12, 13 ili 14 godina.“

Dodala je da dobar nastavnik radi mnogo više od 8 sati dnevno jer mora neprekidno da uči kako ga đaci ne bi „preskočili“, ali da su niske plate i društveni narativ o brzom bogaćenju potpuno degradirali profesiju.

„Mi smo za 30-ak godina poslali poruku našim mladim ljudima da je jedini uspjeh u životu ako vi možete preko noći da se obogatite... Naučili smo ih da streme onom povratu koji je navrat-na-nos, pa ili je kroz kriminal, ili kroz kriminogeno građevinarstvo, ili kroz trgovinu narkoticima.“

Kulturološki model normalizacije nasilja i femicid

Kao oštar kritičar društvenih anomalija, Jalušić se osvrnula na stravičnu činjenicu da su se početkom juna u Crnoj Gori dogodila dva femicida, optužujući sistem i kulturološki model za zakazivanje.

„U našim institucijama očigledno ne postoji dovoljno spremnosti da prepoznaju femicid kao zločin koji je zasnovan na rodnim problemima. Na činjenici da se žena smatra bićem u odnosu na koje je nasilje nekažnjivo vršiti... Kod nas još uvijek nije izašlo iz neke vrste kulturološkog modela normalizovani odnos prema ženama kao nekome ko treba da pretrpi. Same porodice predlažu kćerkama: 'Pretrpi... strpljen, spasen'.“

Upozorila je i da žene koje dođu na čelo pravosudnih institucija često odbijaju da uvaže rodnu dimenziju nasilja, dok se u parlamentu opstruiraju stroži zakoni pod izgovorom „lažnog prijavljivanja“.

Vršnjačko nasilje kao krik, a ne samo obijest

Na pitanje da li su škole postale nemoćne pred vršnjačkim nasiljem, Jalušić naglašava da su kazne znak nemoći, a da je agresija mladih zapravo refleksija onoga što gledaju na političkoj sceni i društvenim mrežama.

„Agresija među mladima nije njihova potreba, nego je njihov krik. Oni žive u društvu u kojem ne postoji način da oni budu vidljivi ili potvrđeni, sem taj. Kad se suočimo sa nasiljem među mladima, to treba da shvatimo kao alarm bolesti, a ne kao prosto nasilništvo.“

Kao rješenje za zatrovan javni prostor, iznijela je jednu, kako sama kaže, utopijsku ideju:

„Uvijek sam bila zagovornica toga da se potpiše blanko ostavka u slučaju da poslanik, poslanica ili član vlade pribjegne govoru mržnje. Ako biste imali tu jednu vrstu odgovornosti i autonomne svijesti da je govor mržnje tabu, vi biste možda mogli da utičete i na mlade pozitivnim primjerom. Ovako, oni vide raspašaj na sve strane.“

Na kraju, Jalušić je zaključila da, iako je Crna Gora prostor sistemske nesigurnosti, slični problemi opterećuju i razvijenije sisteme poput američkog, ali da Crna Gora mora pronaći sopstvene, specifične načine da se sa njima izbori.