Druga strana priče o babi Desi, unuka tvrdi da su godinama trpjeli uvrede, pomoć uporno odbijala
Nakon što je javnost potresla vijest o osamdesetdevetogodišnjoj Desanki Ivanović iz Podgorice, koja je provela noć u policijskom pritvoru zbog prijave za verbalne prijetnje snahi M. I., redakciji portala RTV Budva obratila se njena unuka (ime poznato redakciji). Želeći da javnosti predstavi i drugu stranu priče, ona je dostavila pismo u kojem ukazuje na višedecenijske porodične probleme, navodeći da javnost kroz medije trenutno čuje samo jednu stranu priče.
Podsjećamo, incident zbog kojeg je podnijeta prijava dogodio se 14. maja oko 15 časova, kada je Desanka Ivanović optužena da je snahi uputila uvredu i rečenicu „ovdje će krv leći“. Policija je reagovala u večernjim satima, a nakon pregleda u Kliničkom centru Crne Gore, gdje je utvrđeno da je starica psihički stabilna i svjesna svojih postupaka, Osnovno državno tužilaštvo odredilo joj je zadržavanje. Prekršajni sud u Podgorici je narednog dana pustio Desanku da se brani sa slobode, a suđenje je zakazano za 19. jun. Više detalja o ovom slučaju i prethodnim postupcima zavedeno je i u fajlu Document.docx.
Pismo unuke privedene starice portalu RTV Budva prenosimo u cjelosti i integralno:
„Ja sam unuka babe Dese, o kojoj se posljednjih dana mnogo piše i govori u medijima zbog slučaja prijave za prijetnje koju je podnijela supruga mog oca. Odrasla sam zajedno sa svojim roditeljima, sestrom i babom u porodičnoj kući, u istim uslovima u kojima moja baba živi i danas. Dobro znam kako je bilo živjeti u toj kući i kakav je bio odnos prema nama.
Dok smo bile djeca, sestra i ja često nismo mogle bezbrižno da se igramo u dvorištu, jer nas je baba tjerala i govorila da to nije naše dvorište, već da pripada našem stricu i njegovoj djeci. Pred nama je često vrijeđala našeg oca, a kada bi krenuo na posao, znala je da mu govori: „Dabogda se slomio.“ Vremenom su se roditelji zbog njenog ponašanja prema nama na kraju odlučili da se odsele i nastave život samostalno.
Nakon toga dugo nismo imali kontakt sa babom. Tek nakon razvoda mojih roditelja ponovo smo povremeno odlazile kod oca, koji je jedan period živio sa babom. Tokom vikenda smo dolazile da ga posjećujemo, ali se njen odnos prema nama nije promijenio. I dalje smo doživljavale iste neprijatnosti.
Nakon određenog vremena, otac je odlučio da sagradi sebi kuću i započeo je gradnju od dnevnog boravka. Za to vrijeme boravio je kod babe, u odvojenoj sobi, gdje smo i mi dolazile, nastojeći da što više izbjegnemo babu i njena vrijeđanja. Kasnije je završio kuću iza babine kuće, a nakon toga se ponovo oženio.
Sa svojom sadašnjom suprugom dobio je dvoje djece. Nažalost, i oni su prolazili kroz iste stvari kroz koje smo sestra i ja prolazile tokom djetinjstva. Godinama su supruzi mog oca upućivane prijetnje i uvrede. Moj otac je uvijek bio protiv prijavljivanja svoje majke i često je govorio: „Pustite je“, jer je godinama bio naviknut na takvo ponašanje. Međutim, njegova supruga više nije željela da trpi takve stvari, prvenstveno zbog svoje djece. Baba ih je omalovažavala, tjerala iz dvorišta, vrijeđala ih i govorila im da nisu njena unučad riječima: „Vi niste moja unučad.“
Takođe, želim da istaknem da je babi više puta nuđena pomoć. Predlagano je da joj se napravi kupatilo i obezbijedi sve ono za šta danas tvrdi da nema. U pomoć su se uključivali i drugi članovi porodice, ali je ona sve to odbijala. Odbijala je i mogućnost da živi kod druge djece, kao i da dozvoli da joj se urade potrebni radovi na kući.
Teško mi je i veoma ružno što uopšte moram javno da govorim o ovome, jer je ona ipak moja baba i majka mog oca. Ipak, još teže mi je da gledam kako moj otac, njegova supruga i moja maloljetna polubraća prolaze kroz javni linč, dok se čuje samo jedna strana priče. Ne pišem ovo da bih bilo koga napadala ili vrijeđala, već da bih pokazala da svaka priča ima dvije strane i da istina nikada nije onakva kakvom se predstavlja kada se čuje samo jedan glas.“