Kako su u staroj Budvi govorili vlastodršci, a kako ribari i barkarioli

Kultura govora i očuvanje lokalnih dijalekata predstavljaju ključne stubove kulturnog identiteta i nematerijalne baštine, ali su u savremenom društvu ozbiljno ugroženi pod uticajem medija, društvenih mreža i globalizacijskih trendova. Ovo je jedna od glavnih poruka iz emisije „Sve boje kulture“ Radio Budve, u kojoj je gostovala profesorica književnosti Božena Jelušić. Povod za razgovor bio je njen angažman na pripremi predstave „Kjara Zorzi“, u koprodukciji JU Grad teatar i Gradskog pozorišta Podgorica, koja se bavi Budvom i Bokom iz 15. vijeka.

Škola i mediji kao ključni odbrambeni mehanizmi

Govoreći o kulturi govora kod mladih, Jelušić je istakla da standardni jezik predstavlja vještački produkt stručnjaka, dok se u svakodnevnom životu lako prepoznaju lokalne finese. Prema njenim riječima, najveći izazov kod novih generacija nije sama dikcija, već nesposobnost da se formira konzistentna i smislena rečenica, što je direktna posljedica pasivnog primanja informacija sa medija i društvenih mreža.

„Današnja djeca mnogo više primaju informacije nego što ih otpuštaju. Oni gledaju i slušaju, ali ne govore i ne vježbaju. Dužnost nas kao roditelja, kao baka i djedova, kao škole, kao medija, je da nastojimo da se ta kultura govorenja nekako sačuva, i to je ono sa čim se susrećemo u nadolasku učenika i učenica u srednju školu“, istakla je Jelušić.

Ona je upozorila i na ozbiljan problem u savremenom novinarstvu, navodeći da su mediji zbog štednje izgubili svoje lektore.

„I za govorne medije, poput radija i televizije, i za pisane medije kao što je štampa, smanjivanje svih troškova, ako hoćete, male plate novinara, a istovremeno obaveza da budu u svemu na visini zadatka, ne ide uz takvo smanjivanje. I mediji bi trebalo da imaju, svaki medij, stručnjaka koji bi mogao da radi sa novinarima, pored škole, i za učenike, za mlade ljude, ako hoćete, i za cijelu populaciju, obezbijedi neku vrstu neformalnog obrazovanja u oblasti jezika.“

Javni prostor zagađen vulgarizmima

Osvrnuvši se na nivo javne riječi, profesorica je primijetila da je prostor opterećen društvenim podjelama i govorom mržnje, što se reflektuje i kroz rječnik javnih ličnosti i političara. Ona je podsjetila da je Crna Gora istorijski bila prepoznata po visokoj kulturi usmenosti i svečanom javnom govoru.

„Crna Gora je manje prepoznata po, sad ću se kolokvijalno izraziti, pismenosti, a više po usmenosti. Kultura govora, osobito javnog govora, u Crnoj Gori je vrlo izražena. Tu su se ljudi pamtili po govorima. Od najljepših govora su na kraju nastajala i neka od najboljih književnih djela. Dobar dio, da kažem, naslijeđa usmene tradicije koristio je i sam Njegoš, da ne govorimo o Marku Miljanovu, o Stefanu Mitrovu Ljubiši. Dakle, kultura govora i jedan svečani i lijepi javni govor je nešto što je karakteristika Crne Gore“, navela je Jelušić, praveći paralelu sa početkom devedesetih godina.

„Lijepo je bilo uporediti crnogorski parlament sa svim parlamentima u regionu. Vrlo često su mi ljudi govorili da su slušali naš parlament da bi se ponovo osvjedočili da je govor važan i da on ima smisla i težine. Šta se u međuvremenu desilo? Neću da kažem da mi više nemamo dobrih govornika, ali je zagađenje, koje je možda i posljedica i društvenih mreža i narastajućeg govora mržnje i jedne podijeljenosti kojoj ne svjedočimo samo u Crnoj Gori, nego i na globalnom nivou i regionalnom, naravno, doprinijela da se nekako dizgine, ispuste i da javni govor, govor koji bi trebalo da se odlikuje ljepotom, konzistentnošću, na kraju nesvečanošću – nije u pitanju nikakva patetika, nego sviješću o tome da prenosite nešto slušaocima koji znaju, koji žele da vas čuju i pred kojima ne želite da se obrukate. Toga ima mnogo manje danas, nažalost.“

Ona se osvrnula i na sopstveni stil izražavanja, objašnjavajući zašto je zadržala budvanski govor.

„Ja sam se opredijelila za dikciju koja čuva lokalne karakteristike Budve. Kako se to dogodilo? Na fakultetu za svjetsku književnost i teoriju književnosti, gdje sam studirala, trebalo je da se predstavimo i da kažemo svoja mišljenja o književnosti pred tada čuvenim profesorom Milošem Đurićem. I ja sam govorila ovako kako inače govorim, i tada mi je profesor Đurić, moram reći na moje veliko zadovoljstvo, rekao: 'Nikada nemojte da izgubite taj svoj dalmatocrnogorski, jer sam ja jedino vas čuo.' Meni se čini da ako osjećamo da je nešto naša ličnost, upravo u toj dikciji ne treba od toga da pobjegnemo. To ne znači da ne znamo apsolutni hercegovački standard, koji je osnova našeg književnog jezika, ali taj zetsko-sjenički, čiji je dio, razumije se, i govor Budve, govor ovog našeg kraja, kod mene se čuje.“

Predstava „Kjara Zorzi“ kao jezičko ogledalo prošlosti

Neposredni povod za analizu lokalizama jeste rad na novoj pozorišnoj predstavi . Radnja smještena u pozni 18. vijek (1786. godina) postavlja složen zadatak pred glumačku ekipu, koja mora da dočara različite jezičke slojeve tadašnje Budve.

U predstavi će se preplitati književni italijanski jezik (kojim su obrazovani Budvani komunicirali sa mletačkim vlastima) i lokalni zetsko-sjenički dijalekat sa specifičnim budvanskim koloritom, kojim su govorili „mali ljudi“ – ribari, sobarice i barkarioli. Jelušić je pohvalila posvećenost glumačkog ansambla koji je već na samom početku proba uspješno savladao ove jezičke nijanse.

„Ono što je neosporno je činjenica da obrazovani Budvani tada u međusobnoj komunikaciji, osobito sa mletačkim vlastima, koriste književni, odnosno italijanski jezik kao književni. I zbog toga će glumci u svim onim trenucima kada govore sa autoritetima kao što je komandant Budve, Aleksandar Zorzi, govoriti književnim govorom da bi napravili tu jednu vrstu oznake da je u pitanju govor obrazovanih govornika. Kako su govorili obrazovani Budvani među sobom? Vjerovatno ne italijanski, nego na našem dijalektu. Znači, oni onda govore lokalnim govorom i naravno, ako spuštamo tu sondu jezičku još niže, imamo onaj govor takozvanih malih ljudi koji učestvuju u izradi scene, koji su prosto sobarice, ribari, barkarioli.“

Profesorica objašnjava da je Evropska komisija odavno prepoznala važnost očuvanja lokalnih govora.

„Pošto se gube jezici, nestaju i umiru, gube se i dijalekti i gube se sve jezičke osobenosti koje su u isto vreme identitetske osobenosti. Prisustvovala sam velikoj konferenciji u Strazburu koja se upravo bavila time – zastupljenost svih jezika pojedinaca u školskom čak sistemu, koji bi trebalo da dozvoli, ne da upeglava razlike, nego da dozvoli da one postoje, jer te razlike sobom nose jedno veliko nematerijalno naslijeđe iza sebe i zbog toga je važno sačuvati i lokalne govore. Kad govorimo o očuvanju lokalnih govora, hoću da kažem da je jedna obična mala žena, odnosno čovjek iz Budve, vrlo konzistentno govorio punim rečenicama da izrazi svoju misao, to nije imalo veze sa tom vrstom kulture govora. Problem je kad mi više nismo u stanju da sročimo suvislu rečenicu, a da je pritom i ne naoružamo vulgarizmima ili nekim stilskim ogrešenjima koja nepovratno ukazuju da nije riječ o obrazovanom govorniku.“

Budvanski govor kao tačka spajanja, a ne podjela

Jelušić se osvrnula i na istorijski kontekst Budve, upoređujući je sa susjednim Kotorom. Kako je navela, Kotor je kroz istoriju imao veću ekonomsku moć i samim tim jaču asimilativnu snagu da prihvati doseljenike i integriše ih u autentične građane, dok je Budva često imala sekundarnu vojnu ulogu na granici.

„Komparativna prednost Crne Gore je upravo u tome što ona na malom prostoru, na tom jednom mjestu sudara istoka i zapada, pa i sudara religija, pa razumije se i različitih nacionalnih opredijeljenosti koje su nastajale kasnije tokom osamnaestog vijeka i devetnaestog, ima šta da ponudi, ima zaista jedno raskošno nematerijalno naslijeđe. Njime se svi na ovaj ili onaj način bavimo, i naročito pjevačke grupe, budvanski horovi, klape, ljudi koji pokušavaju da neke lokalne i pučke zabave sačuvaju i sačuvaju im kontinuitet u vremenu. Ima puno ljudi koji imaju svijest o tome da treba sačuvati tu lokalnu boju i da ona može biti prednost, da ona može biti mjesto ujedinjavanja, jer na kraju krajeva, svi smo negdje u ovaj grad došli, jednom, odnekuda, i u tom gradu vjerovatno, ako želimo da provedemo svoj život, nije loše da znamo šta je taj grad, kakav je bio, koji su njegovi lokalni običaji.“

Na samom kraju, profesorica je prokomentarisala važnost ovih specifičnosti za lični identitet pojedinca.

„Dobro bi bilo da ta lokalna boja bude mjesto ujedinjavanja i nekakvog lijepog zajedničkog života od kojeg svi možemo imati profita, u svakom smislu, i finansijskom i socijalnom, ako hoćete, i emocionalnom. Lijepo je biti među svojima. Taj zetsko-sjenički govor kojem pripada i budvanski, ima samo sistem od dva akcenta i to silazna, kratko i dugosilazni, i naravno nema pravilno mjesto akcenta u višesložnim riječima. I otuda ta ogrešenja, ali otuda i ta lokalna boja koja je za mene na neki način identitetska potvrda“, zaključila je Jelušić.