Slikar svjetlosti, Dado Đurić u razgovoru sa Rankom Pavićevićem

Piše Ranko Pavićević, novinar, pisac i publicista.

Sreo sam se sa Miodragom – Dadom Đurićem, vjerovatno jednim od najvećih slikara današnjice na Cetinju, dan nakon otvaranja njegove izložbe grafika (22. januar) koju je princ Nikola Petrović Njegoš poklonio cetinjskim muzejima. Sa Dadom sam razgovaraao u njegovom ateljeu, okruženi skulpturama, instalacijama, metalnim predmetima... Pričao je polako, smireno, sa blagim francuskim akcentom koji se ponekad primijeti. Dado kao i svi pravi umjetnici, izmiče svakoj definiciji. On je, rekao bih, pomiješao svoje slikarstvo sa životom, a to je i sam kasnije potvrdio u razgovoru, ističući da umjetnici uvijek liče na svoje djelo.

Vaša jučerašnja izložba znači i vaše prvo predstavljanje crnogorskoj likovnoj publici, a taj događaj je ujedno i najava predstojećeg Cetinjskog bijenala. Da li ste zadovoljni izložbom i svim onim što se dalo vidjeti?

Kako da nisam zadovoljan? To je moja prva izložba u Crnoj Gori koja pokriva skoro trideset godina moga rada. Nijesam vjerovao koliko je došlo ljudi da to vidi. Ako su sve to ljubitelji slikarstva, onda je to strašno. Ove grafike predstavljaju jednu dosta tešku tehniku i one predstavljaju Nikolin poklon Cetinju.

U ovom prostoru najmanje ima slika. Radite skulpture. Nije valjda da napuštate slikarstvo i okrećete se jednoj novoj formi?

Slikarstvo je za mene uvijek bilo jedan način mučenja. Ove stvari su za mene oslobođenje od slikarstva. Slikarstvo je, sve više mislim, prevaziđen oblik izražavanja, ono je propalo. Kao religije, kao ideologije. Sve je prolazno srećom, a tako je i sa slikarstvom. Ovo sa starim gvožđem je za mene novi likovni rječnik. Pokušavam da na tim starim i odbačenim stvarima boje ponovo dahnu i ožive.

Ipak slika kod Vas ima dominantnu ulogu. Ona slika koju ispunjava svjetlost Vama svojstvena, a koju je, čini mi se, veoma teško uhvatiti?

Slikarstvo je u stvari priča o svjetlosti. Svjetlost u slikarstvu je važna koliko i riječ u poeziji. Svjetlost je uvijek u boji i ako nema svjetlosti nema ni boje. Ljudi su upotrijebili boju kao što su upotrijebili kamen za kuću, kao izraz, kao rječnik. Svjetlost se upila u mene i izlila se na sliku. Ja sam jednostavno slikar svjetlosti. To je stalna saradnja, život. Slikarstvo je u stvari priča o svjetlosti.

Kako kod Vas nastaje slika? Na osnovu nekog prvobitnog koncepta ili nastaje prilikom samog čina slikanja?

Slike se u stvari prave same. Naravno kod mene slika nastaje pri samom činu slikanja. One samo porastu kao neka biljka ili se rađaju kao neka životinja.

Šta je po vama umjetnost? Da li je umjetnost iznad politike, nešto što nema granica i što ujedinjuje?

Umjetnost je čudo, ali ne ono što neki kritičari tvrde. Ja mislim da to nije unaprijed stvaranje velikih djela. Ja jednostavno radim jedan posao koji me ispunjava i pored kojeg ništa drugo ne mogu raditi. Inače, jedan planetarni pogled na umjetnost, pokazao bi da se tu nalaze mnoge jame. Ja, međutim, vjerujem da je umjetnost univerzalna. To bi tako bilo kad bi ljudi imali jednu kompletnu kulturu kao što su imali u renesansnoj Firenci.

Hoće li doći vrijeme umjetnika?

Ma kakvi. Civilizacijski nivo se uopšte ne podiže, već pada. Civilizacijski nivo je rastao u 18. i 19. vijeku, mada je tada počeo da opada. A šta se desilo u dvadesetom vijeku? Revolucije, propast, glad i tome slično.

Bez obzira na sve, umjetnost je za Vas način življenja?

Naravno. Ja drugačije ne bih mogao da živim. Umjetnost je jedini slobodan prostor u koji sam još kao dijete uskočio, a u tom prostoru nalazim se i danas i ne bih znao šta bih bez njega.

Šta je važnije u slikarstvu: forma ili tehnika, i koliko se one dopunjavaju?

Obje su vrlo važne. Tehnika rada slikarstva je kao kad majka rađa dijete. Tehnika u Francuskoj znači pismenost i to formalna pismenost. Tehnika je ogroman problem i ona nije nikada savladana u slikarstvu. Recimo, kad pravim neku sliku, nemam nikakvu tehniku osim vještine koja mi dozvoljava da napravim sliku, ali da bi ta slika bila prava, treba puno vremena. Forma je naravno vrlo važna, mada ne baš toliko. Možda je samo čin slikanja važan. Čovjek vjerovatno prije slikanja ima neku predstavu šta hoće da naslika, ali to saznaje tek na kraju, kada posao bude završen.

Koliko ima Vašeg djetinjstva pa Vašim slikama?

Ima puno. Najveći broj slika je materijalizacija onoga što odmalena nosim u sebi. To su trenuci koje ne zaboravljam i kojih se uvijek sjećam. Otuda su i prisutni na slikama, jer ja i kada sam u Parizu, ja sam često u Crnoj Gori.

Znam da nemate neko visoko mišljenje o svijetu Zapada. U Parizu ste ipak više od trideset godina. Šta Vas najviše veže za Pariz?

Svijet je tamo čista perverzija. U Pariz sam otišao iz istih razloga zbog kojih sada veliki broj ljudi iz Jugoslavije bježi na Zapad. Slikarstvo je još od 14. vijeka posao Zapada i to je bio osnovni razlog mog odlaska. Pariz mi je pomogao da jasno sagledam ono što sam do tada samo naslućivao. Zato sam tamo sve ovo vrijeme.

Šta u posljednje vrijeme za Vas znači dolazak na Cetinje?

Đavo bi ga znao. Čovjek i ne smije da zna zašto se vraća u rodno mjesto. Kad god se vratim doživim tragediju mog ličnog života. Na tom meni znanom prostoru nema više nekih ljudi, već vidiš neka nova lica. To je sasvim normalno, ali zbog toga kad dođem na Cetinje osjetim neku prazninu. No, ipak, volim da dođem.

Da li ste nakon svega zadovoljni. Imate slavu, slike, svoj mir...?

Ja sam umjesto mira tražio nemir i našao sam ga. Jebeš tu slavu. Ona me ne interesuje. To je čista pornografija. Zadovoljan sam jer se mogu rađati svako jutro, živjeti svakog dana i umirati svake noći. Sve ostalo u životu je sranje.

Cetinje, januara 1991. godine