Kapija Šekular: Od pjene od mora do vrhova zelenoga bora

Piše mr Goran Bubanja.

Gledajući gore, iznad Budve, na drumove, tokom vrelih tropskih dana, stalno se vraćam i mislima odlutam prema Polimlju, zelenoj dolini Lima. A kada sam tamo, opet, okrećem se dalje, ponovo prema drumovima koji vode ka Komovima, Asancu i Prijedolskoj glavi. Na kraju vidika, između vrhova zelenog bora i nebeskog plavetnila, uvijek ostaje kao zagonetka u daljini - Šekular.

Šekular je planinski kraj Gornjeg Polimlja, smješten u sjeveroistočnom dijelu Crne Gore, u trouglu između Berana, Andrijevice i Pećke Patrijaršije, odnosno stare granice prema Rugovi. Njegov prostor zatvaraju vijenci Mokre planine, Glođije, Brajenice, Sjekirice, Kostreša i drugih okolnih planina, dok se kroz udoline i klisure probija Šekularska rijeka, primajući vodu brojnih planinskih potoka i noseći je prema Limu.

Po padinama, zaravnima i riječnim dolinama rasuta su stara šekularska naselja. Na pola puta između Boga i ljudi, podno Sjekirice, visoko, na pijedestalu Šekulara, nalaze se Spalevići, pa zatim Lazi, Tomovići, Bulići, Rmuši, Jašovići, Orah, Radmuževići, Ćetkovići, Mezgale i Ulica. Između njih su bogate i guste četinarske šume, prostrani pašnjaci, nebrojeni planinski izvori i putevi kojima su se vjekovima kretali ljudi i stada. Istina, tuda su vojske rjeđe prolazile, jer je trebalo proći kroz klisure ispod kuća šekularskih gorštaka. Vojske su radije prolazile onuda đe je bilo mekše. Sela su se mijenjala i praznila, ali su njihova imena ostajala urezana u predio, kao da sama zemlja čuva pamćenje onih koji su njome prolazili.

Šekular nije samo narodno predanje. Od akademika Miomira Dašića i Mirka Barjaktarovića naučio sam da njegov prvi pisani istorijski pomen potiče iz 1314. godine i nalazi se u Svetostefanskoj hrisovulji kralja Milutina. Narodno pamćenje čuva i priče o Šekularcu Vuku Ljevaku, kao i predanja povezana s Kosovskim bojem.

Tokom narednih vjekova njegovi stanovnici opstajali su na prostoru između velikih država, vojnih puteva i nemirnih granica, čuvajući osobenost svoga kraja i svijest o slobodi. Istorija se preko ovih planina taložila u slojevima, na mnogo spratova, ali nikada nije uspjela da iz njih izbriše sve tragove.

Moja sjećanja iz rane mladosti čuvaju Šekular i Šekularce kao ljude veoma hrabre i ponosite, za koje se govorilo da su lakše davali glavu nego što su prljali ime. Spokojno su hodili među krupnim zvijerima i nijesu im se sklanjali kada bi im se putanje ukrstile. Rado su pričali o svojim stričevima koji su, braneći se golim rukama, ostajali na stazi i nijesu uzmicali pred zvijerima. Još u mladosti učili su od staraca da se, kako mi jedan ispriča, kada naiđu zvijer ili kakav neprijatelj, ne uzmiče, već da ih treba gledati pravo u oči, kako bi odmah znali s kim imaju posla.

Kada bi u svoje domove dovodili mlade iz Vasojevića, Šekularci bi šaljivo isticali da je kod njih, u Lomnom Šekularu, ravno jedino u kućama, misleći na vodoravan pod. Zatim bi dodavali da je ravna i planina koja se iznad njihovih domova gotovo uspravno uzdiže prema nebu. Pored snage i hrabrosti, nijesu bili uskraćeni ni za mudrost ni za čvrstu vjeru u Boga.

A ispod mojih skromnih sjećanja na njih, ispod poznate geografije Šekulara – njegovih sela, rijeka, šuma i vjekovima utabanih staza – postoji na kraju kanjona Šekularske rijeke, još jedna, najdalja istorija, skrivena iza jesenje magle sa svojom tajanstvenom kartom.

Nije bila ni ispisana ni nacrtana na papiru.

Sačuvana je u stijeni.

Sve je počelo duboko u šekularskoj planini.

Hronika sedamnaeste dimenzije

Gravimetar postavljen iznad zone srednjotrijaskih vulkanskih stijena pokazao je da je gravitacija iščezla na tačno četiri nanosekunde. Igla se nije pomjerila zbog potresa, magnetnog polja niti greške instrumenta. Tokom tog gotovo nemjerljivog trenutka masa je jednostavno prestala da djeluje na prostor.

Naučnici su događaj nazvali Šekularska anomalija.

Planina je na površini djelovala mirno, ali je njena unutrašnjost bila prožeta slojevima gvožđa, bakra, olova i cinka, kao i tragovima rijetkih elemenata koji su stvarali prirodnu kristalnu mrežu. Ta mreža nije proizvodila energiju.

Ona ju je pamtila.

Pokazalo se da planina nije bila obična stijenska masa, već ogroman geološki rezonator, građen milionima godina. Njegova mineralna jezgra bila su raspoređena poput djelova uređaja čiju konstrukciju nijedna poznata ljudska tehnologija nije mogla objasniti.

Poslije višemjesečnih mjerenja otkriveno je nešto još neobičnije: anomalija se ponavljala, uvijek u trajanju od četiri nanosekunde.

Fizičari su pretpostavili da stvarnost nema samo četiri dimenzije koje opažamo: tri prostorne i jednu vremensku, već sedamnaest. Prema njihovom teorijskom modelu, prvih jedanaest bilo je povezano sa materijom, energijom i gravitacijom. Dvanaesta je mogla čuvati informacije o događajima koji su se već odigrali, dok su trinaesta, četrnaesta i petnaesta povezivale različite moguće tokove istorije.

O šesnaestoj nijesu govorili sa sigurnošću. Instrumenti su pokazivali da ona reaguje na prisustvo čovjeka, ali ne i da joj ljudska svijest pripada. Svijest je za njih ostala tajna koju nijedna jednačina nije mogla obuhvatiti.

Sedamnaesta dimenzija nije pripadala ni prostoru ni vremenu.

Ona ih je spajala.

Kroz nju se nije putovalo samo od jednog mjesta do drugog, već se mijenjao način na koji su prostor i vrijeme bili povezani. Šta se nalazilo iza te granice, niko nije znao.

Nijedan ozbiljan istraživač nije tvrdio da je sedamnaesta dimenzija Nebo, Raj ili objašnjenje tajne Božjeg stvaranja. Naprotiv, jedan od najstarijih zapisa pronađenih u planini sadržao je upozorenje:

„Sve dimenzije samo su djelo Njegovih ruku.“

U središtu planine otkrivena je pećina čiji zidovi nijesu bili obrađeni alatima. Bili su istopljeni, a zatim ponovo kristalizovani. U njenom središtu stajao je kameni prsten velikog prečnika.

Kada su naučnici usmjerili elektromagnetni impuls prema njegovom središtu, prsten je odgovorio.

Nije zasvijetlio. Svjetlost se, naprotiv, povukla iz prostora. Vazduh je postao nepomičan, vrijeme se usporilo, a unutar kamenog kruga pojavio se predio obasjan svjetlošću kojoj nijesu mogli da odrede izvor.

Instrumenti su registrovali promjenu gravitacije i protoka vremena, ali nijesu mogli izmjeriti samu svjetlost. Zato su naučnici zaključili da možda i ne gledaju stvarno mjesto, već zapis koji je planina čuvala duže od ljudskog pamćenja.

Tada su shvatili da nijesu otvorili novu kapiju.

Ponovo su pokrenuli nešto staro.

Zapisi u kristalima nijesu govorili o drugoj planeti. Nijesu otkrivali porijeklo ljudske duše niti objašnjavali stvaranje čovjeka. Prikazivali su izdvojenu oblast u kojoj vrijeme nije teklo kao na Zemlji.

U njenom središtu stajali su čovjek i žena.

Nijesu bili gospodari života, već njegovi čuvari. Nijesu stvorili sami sebe niti su poznavali tajnu sopstvenog postojanja.

Znali su samo da im je život darovan.

Iza njih su se pojavljivala lica njihovih potomaka, razasuta kroz vjekove. Zbog neobičnog preplitanja vremena, čitava istorija čovječanstva u kristalima je izgledala kao jedan jedini događaj: rađanje, odlazak, lutanje i neprekidno traženje izgubljenog doma.

Naučnici su se sporili o značenju prizora. Jedni su tvrdili da je riječ o simboličkom zapisu koji je ljudski um oblikovao prema sopstvenom nasljeđu. Drugi su vjerovali da planina čuva odjek nekog davnog događaja. Niko nije mogao dokazati da se pred njima nalazi Raj niti da se kroz kameni prsten može dospjeti do njega.

Kapija je pokazivala samo sliku.

Nije dopuštala povratak.

U kristalnim zapisima čovjek nije dolazio iz nekog drugog svijeta niti je naknadno dobijao zemaljsko tijelo. Pojavljivao se kao biće sazdano od praha zemaljskog, ali oživljeno dahom života koji nije moglo dati samo sebi.

Bio je vezan za zemlju, vodu i minerale, ali se nije mogao svesti samo na njih.

U sebi je nosio pitanje na koje materija nije davala odgovor.

Najveći dio drevnog iskustva ostajao je izvan domašaja ljudskog pamćenja. Sačuvale su se samo nejasne slike: vrt obasjan nepoznatom svjetlošću, zabranjena granica, trenutak prestupa i blistava vrata koja se zatvaraju.

Na njihovom pragu pojavljivao se znak nalik plamenom maču.

Naučnici nijesu mogli utvrditi da li je riječ o fizičkoj pojavi, simbolu ili upozorenju koje je ljudska svijest pretvarala u poznatu sliku. Uređaji su na tom mjestu bilježili samo kratko izvijanje prostora, koje je trajalo četiri nanosekunde.

Kristali su sadržali i prizore ljudskog života: sjeme položeno u zemlju, pripitomljenu vatru, kamene alatke, kretanje zvijezda, prve naseobine i okupljanje ljudi oko izgovorene riječi.

Ali taj zapis nije tvrdio da su znanje, ljudi ili život na Zemlju doneseni kroz Kapiju.

Pokazivao je samo ono što je čovjek tokom svoje istorije učio: da obrađuje zemlju, podiže skloništa, čuva porodicu, pamti pretke i traži smisao svijeta u kojem se našao.

Ljudi su se tokom hiljada godina širili prema dolinama, rijekama i morima. Osnivali su naselja, obrađivali zemlju i podizali prve zajednice iz kojih će mnogo kasnije nastati civilizacije.

Jezici su se podijelili, gradovi nestali, a najstarija sjećanja pretvorila su se u predanja.

Šekularska planina ostala je da pamti.

U kristalima je pronađen i niz glasova koji su podsjećali na riječi, ali nijesu pripadali nijednom poznatom jeziku. Naučnici su, uz mnogo opreza, pokušali da ih rekonstruišu.

Jedan od mogućih oblika glasio je:

Še-ku-lar.

Pojedini istraživači pretpostavili su da bi se taj izraz mogao sastojati od tri drevna pojma:

Še - granica između vidljivog i nevidljivog;

Ku - prolaz, unutrašnjost ili kapija;

Lar - narod, potomstvo ili sjeme života.

Prema prvom tumačenju, Še-ku-lar moglo je značiti:

„Kapija pred kojom je sačuvano sjećanje ljudskog roda.“

Prema drugom:

„Mjesto na granici vidljivog i nevidljivog.“

Bila je to samo hipoteza. Sličnost sa savremenim imenom Šekulara mogla je biti slučajna, proizvod pogrešne rekonstrukcije ili pokušaj ljudskog uma da u nepoznatim zvucima pronađe poznato značenje.

Ipak, među istraživačima je ostala sumnja da Šekular nije samo geografsko ime. Možda je predstavljao trag prastarog pamćenja - ne poruku o mjestu sa kojeg je čovjek fizički došao, već svjedočanstvo o granici koju je oduvijek pokušavao da razumije.

Planina nikada nije potpuno zaboravila.

I u našem vijeku rijetki preostali čobani podno Sjekirice nalaze pravilne kružnice iscrtane u travi na pašnjacima više šekularskih sela. Pojavljuju se tokom noći, bez tragova ljudi ili mašina. Trava u njima nije spaljena niti polegla, već raste u dva različita smjera, kao da je na nju kratko djelovala sila koja ne pripada poznatom prostoru.

Najstariji čobani ne ulaze u te krugove.

Govore da stoka zastane pred njihovim rubom, da psi utihnu i da se neposredno prije svitanja iz zemlje začuje dubok zvuk, sličan otkucaju ogromnog srca.

Kada se Kapija u pećini posljednji put otvorila, iza nje se nije ukazao ni vrt ni drugi svijet. Vidjela se samo beskrajna svjetlost kojoj instrumenti nijesu mogli odrediti ni izvor ni prirodu.

Pred njom je stajala ljudska prilika čije lice nije bilo moguće razaznati.

Podigla je ruku i izgovorila jednu riječ.

Uređaji je nijesu prepoznali, ali je svaki čovjek u pećini osjetio njeno značenje:

„Sjetite se.“

Kapija se zatvorila.

Na kamenu je ostao novi znak: krugovi urezani jedan u drugom. Ispod njih stajala je rečenica:

„Možete pronaći trag izgubljenog Vrta, ali povratak ne otvara znanje, nego milost.“

Naučnici nijesu mogli objasniti kako su razumjeli zapis niti ko ga je ostavio. Znali su samo da se kameni prsten više nije odazivao ni na jedan impuls.

Od tog dana više se nije postavljalo pitanje može li čovjek preći granice prostora i vremena.

Pitanje je bilo mnogo starije:

Da li je Šekular mjesto na kojem je nauka pronašla prolaz u nepoznati dio stvorenog svijeta ili samo ogledalo pred kojim je čovjek ponovo ugledao trag davno zaboravljene priče?

Kapija nije vodila čovjeka do Boga.

Samo mu je pokazala koliko je malo poznavao stvoreni svijet.