Slučaj preduzeća „Primorka Bar” i dalje bez epiloga: Radnici najavljuju radikalizaciju protesta i potpunu blokadu saobraćajnica

Privatizacija nekadašnjeg giganta barske i crnogorske privrede, preduzeća „Primorka Bar”, za više stotina radnika nije donijela novi početak, već višedecenijsku borbu za ostvarivanje osnovnih prava iz radnog odnosa - zaostale zarade, neuplaćene doprinose, nepovezani radni staž i neispunjena socijalna obećanja. O uzrocima propasti nekadašnjeg privrednog simbola Bara, izostanku reakcije nadležnih institucija i narednim koracima obespravljenih radnika, u emisiji „Otvoreno” govorio je Edin Begzić, predstavnik bivših zaposlenih ove fabrike.

Nakon protesta održanog 23. avgusta u centru Bara, kada je blokirana glavna raskrsnica, reakcija nadležnih državnih organa je izostala. Begzić je skrenuo pažnju na to da predmet „Primorka” godinama stoji u fiokama tužilaštva i sudova, dok bivši radnici i njihove porodice uzalud čekaju pravdu.

„Na naše vjerovanje da nas neće niko zvati, upravo se, nažalost, to i desilo. Postoji neko objašnjenje da su sve institucije do 1. septembra na tim godišnjim odmorima, da nemaju vremena da se bave državom i gladnim narodom. Tako da, nažalost, niko nas nije kontaktirao. I evo sad, slobodno mogu reći ekskluzivno, danas ću podnijeti prijavu, novu prijavu za okupljanje, odnosno za protest. Tako da od subote, narednog vikenda, kreće potpuna blokada glavnih saobraćajnica što se opštine Bar tiče, s nadom da će se neko stvarno konačno okrenuti ovim ljudima, jer evo već 15. godina, nažalost, možda i duže, kako ovi radnici traže ono što su mukotrpno i krvavo i sa znojem zaradili. I ne traže ništa što im ne pripada, nego jednostavno samo ono što su zaradili u dalekoj prošlosti”, najavio je Begzić.

Osvrćući se na lični motiv i javni performans sa kraja 2021. godine, kada je skrenuo pažnju javnosti prijetnjom samozapaljenjem, zbog čega je kasnije i krivično osuđen na dva mjeseca zatvora, Begzić ističe da je to bio rezultat višegodišnjeg ogorčenja radnika i nemoći pred institucionalnom opstrukcijom.

„Oba moja roditelja su radila u fabrici 'Primorka' i, na moju veliku žalost, pokojni otac je bio taj koji je bio u toj nekoj manjoj grupi koja se konstantno borila za prava svih tih radnika, od 2010. pa nadalje. Meni je pripala ta dužnost da ja budem njihova sekretarica koja će svu tu dokumentaciju da kuca, da štampa, da priprema. I ja sam svih tih godina gledao i čudio se čudu je li moguće da se ovo doživljava u jednoj državi. Simply, institucije, tužioci, sudije, Privredni sud, svi koji su trebali da se bave tom pljačkom su se bukvalno sprdali s tim radnicima. I jednostavno, kad vam se to godinama nakupi, dođe do te neke tačke kad kažete: 'Idem na sve ili ništa, pa što Bog da.' Mogu reći da mi nije žao, ali da li mislim da je bilo uzaludno, jeste, jer tog dana pokrenut je jedan postupak da se ispita rad tadašnjeg bivšeg stečajnog upravnika. Međutim, kao što smo i znali, to je poslije odbačeno”, naveo je Begzić, dodajući da je slučaj „Primorka” pravi pravni fenomen.

„Primorka je jedan pravni fenomen. Ja vjerujem, kad bi sud u Strasbourgu uzeo da rješava slučaj Primorke, rekli bi: 'Glavobolja nas hvata, ne možemo mi ovo.' Vjerujte mi da je to nevjerovatno šta su ovi ljudi doživjeli. Jer Primorka slučaj je copy-paste kao mnoge privatizacije. Ali Primorka slučaj, na našu sreću, je jedan od možda i rijetkih koji ima ogromnu dokumentaciju, veliki broj dokaza o svemu što se radilo. Od službenika u tim firmama, do službenika u Ministarstvu finansija, u Vladi Crne Gore, u Ministarstvu ekonomije, u Privrednom sudu. Znači, to je jedan organizovani kriminal, privredni organizovani kriminal.”

Govoreći o samom procesu privatizacije i uzrocima propasti nekadašnjeg giganta koji je zapošljavao i do 1.000 ljudi i posjedovao fabrike poput punionice Coca-Cole, Begzić naglašava da namjera privatizacije od samog starta nije bila očuvanje proizvodnje već prisvajanje vrijedne imovine.

„Privatizacije, odnosno prelazak iz državne u privatnu imovinu, u Crnoj Gori nije rađen s namjerom da se ti biznisi održe, da se zadrže radna mjesta i da se narodu omogući da radi i da pošteno zarađuje, već je to bilo isključivo način da se opljačka bogata državna imovina tada, i da se tajkuni bliski vlasti obogate, i normalno da ti državni službenici uzmu jedan dio kajmaka. Tako da sama namjera privatizacije od starta je bila, nažalost, zlonamjerna”, kazao je on.

Begzić iznosi i konkretne podatke o državnim garancijama i drastičnom obezvređivanju imovine preduzeća kroz stečajne postupke.

„Taj privatnik dva puta dobija garanciju od države u iznosu od po 4 miliona eura. Znači, ne jednom, nego dva puta. Prvi kredit iz 2009., kada mu je država garantovala, kredit je iznosio 5,5 miliona eura, a država mu garantuje sa 4 miliona. U 2009. te garancije u zvaničnim izvještajima ne postoje, a krajem godine ta firma se gasi da se izbrišu tragovi. Onda se 2010. formira nova firma koja na istom principu traži kredit od 14,4 miliona, gdje država garantuje opet sa 4 miliona eura. Dva puta po 4 miliona, međutim, u papirima prvih 4 miliona nigdje ne postoji”, ističe Begzić.

Proces devastacije imovine najbolje ilustruju zvanične procjene Privrednog suda, naveo je predstavnik radnika.

„Što se tiče vrijednosti imovine, 2010. prva procjena kad se radila, imovina je procijenjena na nekih otprilike 16 miliona eura. 2014. se uvodi novi stečaj sa drugom firmom i procjena imovine pada na 8 miliona eura. Dakle, sa 16 u roku od 4 godine pada na 8 miliona. Gdje su ti milioni pošli, kako su pošli, ko je šta tu prodao? To treba Specijalno državno tužilaštvo da utvrdi, koje, nažalost, izgleda ne želi da utvrdi. Kad vam certifikovani ljudi kažu da je imovina nestala u roku od 4 godine, minimum 8 miliona eura, onda se vi zapitate kako je to uopšte i moguće. Hale ogromne, hangari gdje se nekad Coca-Cola punila, jednostavno je izrezana u staro gvožđe i jednostavno nestala. Sad tamo stoji samo jedan prazan plato.”

Procenjuje se da najmanje 300 radnika i dalje potražuje svoja dugovanja po osnovu neisplaćenih zarada, otpremnina i neuplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

„Ovdje se radi o kompletnom pravnom Gordijevom čvoru. Preduzeća su se osnivala jedno za drugim, radnici su prebacivani, ugovori i radne knjižice prepravljani, a dokumentacija je nestajala. Minimum 300 ljudi i dalje traži svoja dugovanja. Ja lično, zajedno sa grupom radnika, do sada sam predao bar 400-500 stranica dokaznog materijala i kompletnog objašnjenja te kriminalne organizacije SDT-u. Sve to novo Specijalno državno tužilaštvo ima već godinama, ali to i dalje stoji u fioci i čeka neka bolja vremena”, objašnjava Begzić.

Komentarišući obećanja iz 2021. godine i tadašnju najavu potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića da će se problem riješiti, Begzić ističe da je sve ostalo samo na riječima.

„Ima ona narodna izreka: 'Obećanje ludom radovanje.' Desio se taj jedan sastanak, dogovoreni su neki koraci, međutim, kako su izašli preko vrata, tako se i sva priča završila. Radnici su pokušali da stupe u kontakt sa kancelarijom i savjetnicima, ali sve je ostalo na mrtvoj tački. Zato smo se sad bazirali da krenemo ozbiljnije s protestima, jer očigledno država nema želju da rješava problem.”

Na pitanje šta konkretno radnici danas zahtijevaju od Vlade Crne Gore, Begzić naglašava da traže paralelno ostvarivanje pravde i socijalnog zbrinjavanja.

„Prije svega tražimo pravdu i socijalno zadovoljenje. Nama je bitno da ova borba ide u dva pravca. Jedan je pravda — da se Specijalno državno tužilaštvo pokrene, da se na osnovu dokaza pokrene krivični postupak i osude odgovorni. Drugi pravce je utvrđivanje i isplata dugovanja. Radnicima se duguju godine radnog staža, neisplaćene plate, otpremnine i zakonske kamate za više od deceniju i po čekanja. Radi se o milionima eura. Taj novac izvučen iz 'Primorke' pretvoren je u hotele, zgrade i nekretnine. Neko u ovoj državi treba da uradi svoj posao, da oduzme imovinu stečenu kriminalom, proda je i namiri oštećene radnike.”

Begzić podsjeća na brojna kršenja ustavnih i ljudskih prava radnika, te ističe da su o slučaju obaviještene i međunarodne adrese.

„Ovdje je došlo do masovnog kršenja ustavnog prava na rad. Slao sam dopise i dokumentaciju Kancelariji Evropske unije u Podgorici i ambasadama država članica EU. Dobili smo odgovor da prate slučaj, ali da nemaju direktne ingerencije. Nije nam jasno kako Crna Gora planira da zatvara pregovaračka poglavlja posvećena vladavini prava i pravosuđu, kada 15 godina ne može da riješi slučaj 'Primorka'. Dok čekamo reakciju, primorani smo na proteste jer više ne vidimo drugi zakonski način da privučemo pažnju i natjeramo institucije da počnu da rade svoj posao”, zaključio je Edin Begzić.