Vojislavljevići među srpskim dinastijama, Jevanđelje pod ključem

Od dukljanske dinastije na srpskom rodoslovu, preko zaključanih vrata Miroslavljevog jevanđelja, do Božidara Vukovića Podgoričanina i njegove trenutne muzejske sudbine - šetnja beogradskim Narodnim muzejom počinje uz osmijeh, poneko pitanje i nekoliko iznenađenja.Prije nego se, iza mermernih stepenica, otvori sasvim druga i svjetska priča

Mala opasnost kada Crnogorac uđe u Narodni muzej Srbije: da već poslije nekoliko minuta zaboravi da je došao da uživa u umjetnosti... i počne da razmatra porodične i komšijske veze.  Sopstvene, naravno; i one stare, srednjovjekovne, o kojima se u našim krajevima i sada razgovara s ozbiljnošću - kao da je posljednja ostavinska rasprava zakazana za ponedjeljak.

Pa se tako, među rodoslovima srpskih dinastija i vlastele - tu, u Narodnom muzeju u Beogradu pojave i Vojislavljevići. Dinastija koja je vladala Dukljom, ostavila dubok trag u istoriji prostora Crne Gore... i, eto, našla svoje mjesto na velikom ,,rodoslovu srpskih dinastija i vlastele“. Kako ističu, tu na panou: ,,prema Aleksandru Palavestri, Dušanu Spasiću, Dušanu Mrđenoviću“.

Nacionalne etikete

Ništa, naravno, nije neobično u tome da se srednjovjekovne dinastije posmatraju u širem kontekstu; niti da istorijsko ili kulturno nasljeđe, djela ili ličnosti svojim smatra i svojata više naroda... Naprotiv, bilo bi prilično komično - kada bismo od vladara iz 11. vijeka očekivali da poznaju moderne državne granice, međunarodne organizacije, ili pravila prelaska granice na Dobrakovu. Znamo i to - srednjovjekovni Balkan bio je mnogo i raskošno složeniji od uredno obojenih mapa na kojima sada volimo da ga predstavljamo...

Ali upravo zbog toga, kada se istorija smjesti u nekoliko kratkih rečenica - vrijedi ostaviti prostora za nijanse. Nikako jednostrano... A kad se to i tako desi - onda je lako izvesti zaključak i da se ne radi o prostoj aljkavosti - već o agendi. Još kad vidite s koliko se pažnje i brige tu npr. odnosi prema antičkom nasljeđu, u prizemlju (iako helenistički zlatni nakit i rimske staklene urne, bočice i amforice iz Budve nijesu trenutno izloženi) - kako i dolikuje muzeju u zemlji na čijoj se teritoriji rodilo 16 rimskih imperatora.

A na drugom mjestu, već u predstavljanju ,,svetorodnih srpskih vladarskih dinastija“, nailazimo na - pominjanje svetog Jovana Vladimira, dukljanskog vladara čiji se kult vjekovima širio daleko izvan prostora kojim je upravljao. I opet se, u momentu isticanja ,,prvog u nizu srpskih svetitelja vladara“ - javlja isti osjećaj: kao da ste došli u posjetu rodbini... pa domaćin počne da objašnjava da je čitava porodica - oduvijek bila njegova.

A šteta: jer dukljanski knez Vladimir je, uostalom, mnogo zanimljiviji od te nadjevene kratke nacionalne etikete. Njegova priča pripada istoriji Duklje, srednjovjekovnog Balkana, hrišćanske tradicije i književnih predanja... Kult vladara i mučenika odavno je prešao granice jednog prostora (pa nikako i nije iznenađenje da ga pominju i tu, u Narodnom muzeju u Beogradu) - a upravo bi to trebalo da bude jedan od razloga za ponos, za odmjeren i istorijski utemeljen odnos. Zato bi možda najljepša muzejska lekcija bila ona koja posjetiocu dopušta - da razumije sve te slojeve, umjesto da mu ponudi samo jedan... Ovdje je izostala; a tek smo počeli obilazak...

Zaključana vrata

Nego, momenat zbog kog nam je izvjesno i više krivo: u jednom dijelu monumentalnog zdanja na Trgu republike, iznad tamnih dvokrilnih vrata... natpis: „Miroslavljevo jevanđelje“. Ispod njega, engleski prevod. A vrata - zatvorena, zaključana, pod video nadzorom.

Prizor gotovo filmski: pred vama ime jedne od najdragocjenijih knjiga srednjovjekovne kulture svih Slovena - a sve što možete da uradite jeste da pročitate natpis i pokušate da zamislite ono što se nalazi s druge strane.

Naravno, ima i ozbiljan razlog. Miroslavljevo jevanđelje, nastalo krajem 12. vijeka za humskog kneza Miroslava, za potrebe Crkve Svetog Petra na Limu oko koje je potom nastalo Bijelo Polje - izuzetno je osjetljiv rukopis. Pergament, pigmenti, starost, uslovi čuvanja - sve to zahtijeva posebnu pažnju... Ne bi bilo ni razumno ni odgovorno očekivati da takva dragocjenost bude neprestano izložena pod svjetlima (a posjetiocima je bila dostupna tokom dva oktobarska dana), samo zato što bi zaljubljenici u umjetnost i istoriju voljeli da je vide.

Uostalom, riječ je o rukopisu uvrštenom 2005. u Uneskov registar „Pamćenje svijeta“. Njegove bogato ukrašene stranice svjedoče o izuzetnoj kulturi knjige, a istorija njegovog nastanka jasno je vezana s prostorom moderne Crne Gore, naročito s Crkvom Svetog Petra u Bijelom Polju. I za crnogorskog posjetioca ta veza ima posebno značenje. Ne zato što bi trebalo knjigu staru osam vjekova pretvoriti u dokaz savremenih nacionalnih granica - nego zato što je upravo njena istorija primjer koliko je kulturno nasljeđe Balkana isprepleteno... A ponosno, naše.

Zato zaključana vrata nijesu problem sama po sebi. Problem je ono - što se događa ispred njih. Jer, ako se već rukopis ne može vidjeti osim u nekoliko navrata tokom godine - zar ne bi bilo rješenje da se tu nalazi njegova kvalitetna reprodukcija? Ili digitalna, ili interaktivna prezentacija, ako ne i interaktivna soba - s opcijom da se makar virtuelno prelistaju stranice? Da se uvećaju čuveni inicijali, objasni njihova simbolika, prikaže put rukopisa kroz vjekove - ispriča njegova veza s Humom i Bijelim Poljem?

Naravno, ne mora sve to da bude tehnološki spektakl. Ponekad su dovoljni dobra priča, nekoliko pažljivo odabranih fotografija. i kustos koji razumije da posjetilac nije došao samo da provjeri postoji li predmet, nego da sazna zbog čega je važan. Ovako - čovjek stoji pred vratima i razmišlja o knjizi koju nije vidio.

Podgoričanin na A4 formatu

Ako je susret s Miroslavljevim jevanđeljem bio neobičan... pa, sljedeći prizor gotovo da je spreman za kakvu malu komediju. Kapitalno djelo Božidara Vukovića Podgoričanina, jednog od velikih pionira ćiriličkog štamparstva, u Narodnom muzeju predstavljeno je – listom papira. U vitrini, na mjestu gdje bi trebalo da se nalazi njegov čuveni i predivni „Praznični minej“, stoji odštampano obavještenje da je knjiga privremeno povučena iz stalne postavke radi konzervacije... Datum: 5. februar 2026. godine. Dakle, već skoro deset mjeseci. Inventarski broj uredno naveden...

Sve je administrativno besprekorno. I tako to bude: tako važna ličnost kao Božidar Vuković Podgoričanin, koji je prije pet vjekova u Veneciji štampao knjige, sada je, makar privremeno, predstavljen... proizvodom savremenog kancelarijskog štampača. Na A4 formatu...

Teško je odoljeti takvoj ironiji; naravno, i ovdje je razlog sasvim legitiman. Konzervacija dragocjene stare knjige nije nikakav skandal. Naprotiv, to je znak da se o njoj vodi računa... Ako je predmet potrebno povući iz izložbe kako bi bio sačuvan za buduće generacije - onda ga i treba povući. Ali, nije fora u legitimnosti; jer, zar se baš ništa nije moglo ostaviti na njegovom mjestu?

Makar fotografija naslovne strane? Faksimil? Kratka priča o Podgoričaninu koji je početkom 16. vijeka, u prvim decenijama turske vladavine našim prostorima - stigao u Veneciju i tamo pokrenuo jednu od najvažnijih ćiriličkih štamparskih djelatnosti svoga vremena..? A Božidar Vuković bio je čovjek skoro fantastične biografije; u njegovom životu susreću se Podgorica, Venecija, trgovina, knjiga, vjera, jezik... i čitav jedan svijet kulturnih veza između Balkana i zapadne Evrope!

Sada bi, vjerovatno, bio predstavljen - i kao uspješan preduzetnik s međunarodnim poslovanjem. Imao bi nekoliko konferencijskih nastupa - ozbiljan poslovni profil i pristojnu šansu da dobije nagradu za inovacije... Štampar prije 500 godina, e! U 16. vijeku čovjek je radio nešto tako dragocjeno: štampao knjige koje su potom putovale stotinama kilometara daleko od mjesta u kojem su nastale... I upravo zato je šteta što njegov muzejski trag, u trenutku naše posjete, djeluje - tako skromno? A to ,,skromno“ bilo bi žešći eufemizam.

Ali, ponovimo: nije problem što knjiga nije izložena. Problem je što njeno odsustvo nije pretvoreno u priču. Jer muzeji su, pored ostalog, mjesta na kojima odsutni predmeti mogu biti prisutni kroz znanje, fotografije, rekonstrukcije i maštu... A Božidar Vuković Podgoričanin, koji je čitav život posvetio umnožavanju tekstova - vjerovatno bi prvi imao poneku primjedbu na to - što je o njemu ostao samo jedan list papira.

Drugačija slika

Poslije takvih susreta čovjek bi, ako je naročito ,,nabrijan“ za istorijske rasprave, mogao da napiše čitav tekst o odnosu prema crnogorskoj baštini, kulturnim identitetima i neobičnim putevima kojima se srednjovjekovna istorija preseljava u savremene muzejske postavke.

I mogao bi, vjerovatno - pronaći još poneki razlog za nezadovoljstvo. Ali, to bi bila samo jedna strana priče. A prema Narodnom muzeju Srbije bilo bi i veoma nepravedno - da se čitava posjeta svede na nekoliko (prilično!) spornih interpretacija i odsutne knjige.

Jer, stvarno: kako se čovjek kreće kroz ovo monumentalno zdanje - polako počinje da shvata, da se pred njim nalazi nešto mnogo veće, bogatije i uzbudljivije od bilo koje pojedinačne istorijske rasprave i Balkana samog po sebi... I sve to po cijeni od dva eura i 60 centi za kartu, tu, u strogom centru Beograda. A Narodni muzej nije samo mjesto na kojem se čuvaju predmeti iz prošlosti; dom je jedne izuzetne umjetničke zbirke, s djelima koja pripadaju samom vrhu evropskog slikarstva.

I što je posebno važno, riječ je o zbirci koja je predstavljena s mnogo pažnje - ukusa i osjećaja za prostor. U tome leži najljepše iznenađenje čitavog obilaska! A, tu važnu ulogu, uz djela svjetskih velikana - igraju i naši, nezaboravni crnogorski autori.

Jer, dok se na pojedinim mjestima može polemisati o načinu na koji se tumači istorija - u galerijama evropske i jugoslovenske umjetnosti imate utisak da se neko iskreno potrudio da posjetiocu obezbijedi susret s velikim, vanvremenskim djelima. Ne samo da ih vidi; nego da ih doživi...

Malo čarolije

Već samo zdanje zaslužuje pažnju: monumentalna arhitektura, mermerna stepeništa, široki prolazi, visoki plafoni, raskošni detalji... Sve to stvara osjećaj, gore na drugom spratu, da ste ušli u jednu od onih velikih evropskih kulturnih institucija - u kojima se podrazumijeva da umjetnost zaslužuje ozbiljan prostor. I da, tu je već odnos prema crnogorskom nasljeđu mnogo pravedniji i jasnije uokviren - kao jugoslovensko nasljeđe.

Ali, pravi kvalitet postavke ne nalazi se u monumentalnosti zgrade, nego u tome kako se ona koristi. U galerijama evropskog slikarstva zidovi su pažljivo obojeni, rasvjeta odmjerena - a slike postavljene tako da između njih postoji dovoljno prostora. Nema nepotrebnog naguravanja remek djela, nema utiska da su kustosi pokušali da pokažu sve što posjeduju - makar se posjetioci morali probijati kroz šumu ramova. Naprotiv; ovdje slike dišu. A još važnije: privlače vas, one najbitnije kao apsolutno svjetska vrijednost - već izdaleka...

Ponekad kroz otvorena vrata ugledate samo jedan dio platna, snažnu boju ili neobičnu kompoziciju. Krenete prema njoj, a usput vas zaustavi nešto sasvim drugo... Tako se kretanje kroz muzej pretvara u mali niz otkrića. A oni ,,krunski dragulji“ - postavljeni tako, da u geometriji i ritmu prostora lako okupiraju pažnju. Bez bojazni da ćete ih zaobići ili ,,preskočiti“.

I upravo to je ono što velike postavke rade najbolje: ne objašnjavaju vam stalno gdje treba da gledate - nego vas navode da sami poželite da pogledate, i da gledate dalje. A u Narodnom muzeju Srbije taj osjećaj posebno je snažan u salama posvećenim evropskoj i jugoslovenskoj umjetnosti. I kada shvatite ko vas sve tamo čeka - postaje jasno da ovo nije samo lijepo uređena regionalna galerija... Već muzej s djelima koja bi poželjele mnoge mnogo bogatije i veće svjetske kulturne metropole! I da, sve to se žešće tu tiče i Crne Gore i Crnogoraca...

Tahićanka u Beogradu

Jedan od najljepših susreta: pred Gogenovom „Velikom Tahićankom“. Pol Gogen, francuski slikar čiji je život postao gotovo jednako poznat kao i njegove slike, krajem 19. vijeka otišao je na Tahiti - tražeći svijet koji je smatrao udaljenim od evropske civilizacije. Sada se njegovo stvaralaštvo, sasvim opravdano, posmatra i kroz pitanja kolonijalizma, egzotizacije... i odnosa prema lokalnom stanovništvu. Ali, sve te složene teme ne umanjuju činjenicu da je riječ o jednom od umjetnika koji su radikalno promijenili evropsko slikarstvo.

Njegove boje, pojednostavljeni oblici i snažna simbolika otvorili su puteve kojima će krenuti mnogi modernisti. E, beogradska „Velika Tahićanka“, s tamnim površinama i intenzivnim crvenim tonovima - djeluje gotovo hipnotički.

A način na koji je postavljena samo pojačava taj utisak; ne morate se gurati da biste je vidjeli. Ne morate tražiti pravi ugao između tuđih ramena... Možete jednostavno - stati pred nju i gledati. A nedaleko od nje jednako lijepo i konceptualno posložena djela naših Lubarde, Milunovića...! I to je, u moderno vrijeme masovnog kulturnog turizma, luksuz koji se sve teže pronalazi.

Posebno je zanimljiva i istorija njenog dolaska u Beograd: slika je 1935. godine stigla kao poklon francuskog kolekcionara Žorža Vijoa, prijatelja kneza Pavla. Tako se djelo nastalo na drugom kraju svijeta, preko evropskih kolekcionarskih veza, našlo u zbirci koja će postati jedan od najvećih ponosa Narodnog muzeja.

Ponekad istorija umjetnosti liči na avanturistički roman; samo što se na kraju putovanja ne pronalazi izgubljeno blago... Blago se, zapravo, pronalazi - tek kada uđete u muzej. A upravo pred Gogenovom slikom postaje jasno da će nastavak ove šetnje biti mnogo više od običnog obilaska. Jer nekoliko sala dalje čekaju - Mone, Van Gog, Kandinski i Pikaso!

A odmah iza njih - Lubarda, Milunović, Stijović i drugi umjetnici bez kojih se ne može zamisliti istorija crnogorske i jugoslovenske umjetnosti! I tu počinje ljepši dio priče...