Vršnjačko nasilje iz ugla psihologa: Ključ je u porodici, a instant rješenja ne postoje

Vršnjačko nasilje postalo je jedna od najprisutnijih tema u našem društvu, ali uprkos stalnom javnom govoru, granica između dječije šale i otvorenog nasilja često ostaje zamagljena. U emisiji „Otvoreno“ Televizije Budva, psihološkinja Nada Božović detaljno je analizirala korijene ovog problema, ulogu porodice, opasnosti koje vrebaju na internetu, te poslala jasnu poruku – djeca se ne rađaju kao nasilnici, oni to postaju.

Šta je zapravo vršnjačko nasilje i ko su žrtve?

Da bi se problem adekvatno rješavao, psihološkinja Božović podsjeća na osnovnu definiciju vršnjačkog nasilja, ističući da ga karakterišu tri ključna elementa: namjera, ponavljanje i nesrazmjera moći.

„Vršnjačko nasilje je svako namjerno ponašanje koje uključuje vrijeđanje, ponižavanje, povređivanje ili zastrašivanje vršnjaka ili grupe vršnjaka. Ono se najčešće ponavlja i karakteriše ga nesrazmjera u doživljaju moći između nasilnika i onoga ko trpi nasilje“, objašnjava Božović.

Kada je riječ o djeci koja najčešće postaju mete, ona navodi da su to obično djeca koja po nečemu „štrče“ – bilo da pripadaju marginalizovanim grupama, ili da se ističu po visokim postignućima i hipersenzitivnosti.

„Često sam u praksi imala slučaj da dijete kaže: 'Neću više biti najbolji i imati sve petice jer me drugari zezaju'. Druga meta su hipersenzitivna djeca, koja se teže nose sa intenzivnim emocijama, što vršnjacima često postaje motiv za zadirkivanje.“

Razlike među polovima: Fizička agresija naspram suptilne izolacije

Božović ističe da se manifestacija nasilja značajno razlikuje među dječacima i djevojčicama. Dok su dječaci skloniji fizičkom obračunavanju i direktnom verbalnom etiketiranju, kod djevojčica je situacija znatno suptilnija i, samim tim, opasnija.

„Djevojčice su sklone suptilnom vrijeđanju i pasivno-agresivnim porukama. Ta pasivna agresija koja ide iz ženske agresije zna da se uvuče u svaku poru funkcionisanja žrtve. Ona gubi simbole sigurnosti, gubi kontakt s prijateljima, a spolja to izgleda kao da se ništa ne dešava. Zato je nekada veoma teško zaključiti da se radi o nasilju između djevojčica, iako ti vidovi znaju biti izuzetno toksični i duboko utiču na samopouzdanje.“

Zamka „roditeljskog egocentrizma“ i prezaštićivanja

Komentarišući opasku da su starije generacije prolazile kroz proces „čeličenja“ i da se danas svaka situacija stavlja pod lupu, Božović objašnjava da današnje društvo pati od specifičnog oblika egocentrizma.

„Ušli smo u drugu krajnost prezaštićivanja jer roditelji imaju svoje traume iz djetinjstva koje nisu željeli da prenesu na djecu. Ipak, pozitivno je što se danas priča o osjećanjima djece, što u naše vrijeme nije bila tema. Ono gdje smo 'zabagovali' jeste egocentrizam u kom smo svi zaglavljeni – i kao odrasli i kao kultura. Roditelji često dođu u školu sa stavom: 'Moje dijete'. A nije samo tvoje dijete. Dajte da vidimo kontekst u kom to dijete funkcioniše i koji su uzroci takvog ponašanja. Nedostaje nam radoznalost za širu sliku.“

Sajber nasilje opasnije od onog u školskim klupama

Poseban akcenat u razgovoru stavljen je na digitalni prostor. Božović upozorava da su društvene mreže i video-igrice postale plodno tlo za surovije oblike nasilja, najviše zbog odsustva direktnog kontakta i pada empatije.

„Sajber nasilje je danas možda i zastupljenije nego nasilje uživo. Zašto? Zato što je djeci mnogo lakše da upute povređujuću poruku kada nemaju fizički, vizuelni kontakt oči u oči. Mi 95% komunikacije zasnivamo na neverbalnim porukama. Kada sjedite u komforu svog stana i ne vidite drugo ljudsko biće i efekat svojih riječi, nemate povratnu reakciju – imate samo ekran. Takođe, brutalne igrice drastično smanjuju osjećaj empatije kod djece u realnom vremenu.“

Kao rješenje, ona predlaže hitno uvođenje medijske pismenosti u škole, ali i striktnu kontrolu vremena koje djeca provode pred ekranima.

Ključne poruke za roditelje i sistem:

• Sve kreće iz porodice: „Za dijete je normalno ono što je normalno u njegovoj porodici. Ako dijete živi u ambijentu gdje se stalno viče i gdje postoji verbalna ili fizička agresija, ono će to prenijeti dalje i time bojiti odnose sa drugima. Dijete koje dobija veliku količinu ljubavi i koje je prihvaćeno, rijetko ima poriv da povrijedi drugu osobu. Taj poriv obično ide iz ljutnje prema roditeljima ili osjećaja nemoći.“
• Instant rješenja ne postoje: „Roditelji često dođu kod psihologa i traže instant rješenje za svoje dijete. To tako ne ide. Potreban je sistemski i paralelni rad: sa djetetom, sa roditeljima i sa stručnim kadrom u školama.“
• Zalaganje za kazne i crvene linije: „Ukoliko sve karike u sistemu daju maksimum, a rješenja nema jer neko uporno zakazuje, ja jesam za kazne. Mora postojati institucija koja će zamahati crvenom zastavom i reći: 'Sada je dosta, pređena je crvena linija'. Treba sankcionisati i djecu, ali i roditelje, kako bi shvatili da su granice uveliko pređene“, zaključila je Nada Božović.