Prošlo je 40 godina kako nas je napustio Miroslav Mika Antić

Na jučerašnji dan, 24. juna, navršilo se 40 godina od smrti Miroslava Mike Antića, pjesnika, slikara, novinara, reditelja i jednog od posljednjih velikih boema naših prostora.

Njegov život bio je gotovo jednako neobičan kao i stihovi koje je ostavio iza sebe, a oni i danas žive među generacijama koje su odrastale uz “Plavi čuperak”, “Garavi sokak” ili “Besmrtnu pjesmu”.

Mika Antić rođen je u Mokrinu, a tokom života promijenio je mnogo gradova i zanimanja. Studirao je ruski i češki jezik na Filozofskom fakultetu u Beogradu, radio u tehničkoj službi pančevačkog pozorišta, bio novinar, filmski autor, slikar i prozni pisac.

Ipak, ma čime se bavio, uvijek je bio prije svega pjesnik.

Prvu pjesmu objavio je 1948. godine, kao šesnaestogodišnjak, u časopisu “Mladost”, a dvije godine kasnije izašla je njegova prva zbirka “Ispričano za proljeća”. Od 1954. godine radio je kao novinar u novosadskom “Dnevniku”, a potom i u izdavačkoj kući “Forum”, gdje je, uz kraće prekide, ostao do kraja života.

Za sobom je ostavio gotovo trideset knjiga.

Među njima su zbirke “Ispričano za proljeća”, “Plavo nebo”, “Roždestvo tvoje”, “Psovke nježnosti”, “Garavi sokak”, “Koncert za 1001 bubanj” i “Kikinda”, dok su generacije djece odrastale uz “Plavi čuperak”, “Šašavu knjigu”, “Posljednju bajku”, “Prvu ljubav”, “Nasmijani svijet” i “Svašta umijem”.

Pisao je i radio-drame, a okušao se i na filmu radeći na projektima “Sveti pijesak”, “Doručak s đavolom”, “Široko je lišće” i “Strašan lav”.

Bio je čovjek koji je svijet gledao očima vječnog dječaka. Radovao se ljudima, rijekama, suncokretima, kafanama i putovanjima. Njegove pjesme nisu nudile velike filozofije, već jednostavne istine koje su ostajale u ljudima. Zato i danas njegove stihove znaju gotovo svi, od djece do najstarijih.

Na pitanje šta znači živjeti, jednom je odgovorio riječima koje su postale njegov životni moto:

“Živjeti treba valjda tako kao kad imaš jednu veliku novčanicu, pa je potrošiš cijelu odjednom. Ne razmjenjivati je u sitniš, jer za dinar se ne može kupiti ništa. To je to umiranje nasitno, ja nikad nisam volio tako. Sve stvari i sve svoje životne novčanice sam trošio odmah, sve do posljednje pare. Pa ću tako valjda i umrijeti.”

I upravo tako je i živio.

Posljednje godine obilježila je teška bolest. Zbog raka vilice hirurzi su mu odstranili dio jezika, a činjenicu da više ne može da govori podnosio je veoma teško. Dane je provodio slikajući gotovo opsesivno. Tada nastaje ciklus suncokreta, čiju je posebnu “boju sunca” dobijao miješajući oker sa zlatnim prahom.

Dana 24. juna 1986. godine, istog dana kada je primio Avnojevsku nagradu, Miroslav Mika Antić preminuo je u bašti svoje kuće u Novom Sadu.

Kada su ga pronašli, ruke su mu još bile prekrivene zlatnim prahom. Pokušali su da ih operu, ali zlato nije silazilo.

Tako je pjesnik otišao sa ovog svijeta zlatnih ruku.

Možda baš zato njegova “Besmrtna pjesma” danas zvuči kao oproštaj koji je sam sebi napisao mnogo prije smrti:

“Ako ti jave: umro sam, ne vjeruj… Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo. Da za mnom ostane nešto kao lepršav trag.”

Četrdeset godina kasnije, čini se da je Mika održao obećanje. Nije ostao samo lepršav trag. Ostale su knjige, slike, stihovi, suncokreti i generacije koje i dalje u njegovim riječima traže odgovore na najveća životna pitanja.

Jer neki ljudi ne odlaze onda kada umru. Odu tek onda kada ih više niko ne spominje.

Miroslav Mika Antić još nije došao do tog dana.