Akademik Čedo Vuković u razgovoru sa Rankom Pavićevićem: Pisac je dužnik

Piše Ranko Pavićević, novinar, pisac i publicista. U Budvi, februara 1995. godine

Uvaženog pisca, akademika Čeda Vukovića, posjetio sam velikim povodom. Jedan od najpoznatijih naših pisaca proslavlja ove godine veliki jubilej: sedamdeset pet godina života i šest decenija stvaralaštva.

Ovog lijepog februarskog jutra, zatekao sam Čeda Vukovića u njegovom budvanskom stanu, nad mašinom i novim rukopisom buduće knjige Stefanov put. Njemu svojstvenom ljubaznošću, dočekao me je vedar i uz kafu pristao da razgovaramo za Primorske novine.

Ove godine slavite rijedak jubilej,  sedamdeset pet godina života i šezdeset godina stvaralaštva. U decenijama plodnog književnog rada stvorili ste veliko djelo, koje bi i razvijenijim literaturama imponovalo širinom humanističkih vidika, jedrinom moralnog zdravlja, izražajnom snagom i ljudskim sadržajima. Nakon Makarija radite novi rukopis. Otkuda Vam tolika energija?

„Veliko djelo?” Pazite, Ranko, da nam se ne začudi Velja maslina u Ivanovićima, iznad Bečića! Stara je preko dva milenijuma. Neke moje knjige žive kod čitalaca i kritike tek po nekoliko decenija. Same su prohodale i traže svoje puteve kroz vrijeme. A knjiga treba da nadživi bar jedan vijek da bi se Knjigom zvala. Za takve presude biću opravdano odsutan... Energija – iz sebe i podneblja Budve.

Od svega što ste sanjali i stvorili, čini li Vam se ponekad da ste mogli više, bolje i otvorenije i da ste nakon svega dužnik ili zaslužnik?

Dužnik sam, i to neizmjerani. Više i bolje? Više zavisi od snage, a bolje od snage talenta. Najprije valja odbraniti sebe od sebe. Jer knjigama se pisac ne odužuje nikome. Zar sam se „oduživao” Njegošu, pišući *Sudilište*? Nikako! Otvarao sam svoje vidike prema Pjesniku i njegovu vremenu. Dakle, pisac je dužnik svojim životom – činom i načinom. I dužnik je narodu, iz kojeg je niklo sve o čemu maštamo i pišemo. U dužnik je narodu, koji je stvorio bogat i slikovit jezik – njime diše pisac i dišu knjige.

Poput Andrića, Krleže i Lalića, Vaše pisanje je uvijek bilo u dosluhu sa istorijom i uslovno istorijskim temama. Da li je u pitanju urođeni afinitet ili nešto drugo?

Vrijeme doživljavam kao svoj zavičaj i kao jedinstven tok, sa mijenama, spiralnim zavojnicama – po visini. Čovjek je dinamična, dramska konstanta u vremenu. A naši su satovi samo paravrijeme, u odnosu na kosmičko prostorno-vremensko kretanje. Stoga, lađa i knjiga plove površinom, a savlađuju dubinu i daljinu. I kada vjetrovi ne pocijepaju jedra, lađe često tonu u vrtlogu samoljublja i samživosti, bez zvjezdanoga kompasa.

Svojevrstan stil sa bogatom leksikom, kojom ste obogatili izražajni fond svoga jezika, jedna je od osnovnih odlika Vašeg jezika.

U pravu ste. Jezik i stil čine jedinstvo, kao krilo i letenje. Još od helenske starine traje pitanje: Šta je riječ? Pred okom je more, a na usnama riječ – more. Ta riječ nije samo znak za more – ona je živi dio moje stvarnosti. I eto, za moje poimanje – riječ je ljudska stvarnost svega stvarnog i nestvarnog. И valja je poštovati kao živo biće, kao sebe. Tome se rukovodim u životu i za pisaćim stolom. Za žaljenje je što oko nas huči...zagađeni, otuđeni jezik birokratije i dijelom naših glasila. Zapisao sam mnoštvo tih „bisera”. Evo samo jednog. U modi je riječ „prisutno”. I jedna javna ličnost reče javno: „Prisutan je nedostatak materijala!” Neka vrag zna kako je nedostatak prisutan... Može li literatura išta pomoći? Ne znam. Možda škola.

Mnogi smatraju da su romani Mrtvo Duboko i Sudilište Vaša najznačajnija djela. Kakav je Vaš sud o tome?

To je blisko mojem naslućivanju. Možda bi se tu mogla pridružiti koja knjiga iz pentalogije *Sinovi sinova* – ona je manje čitana i kritički vrednovana. No, prijatelju, prepustimo sve to vremenu i kritici – neka njih od toga boli glava.

Na drugoj strani, rekao bih da Vaš roman Poruke najbolje pokazuje Vašu vezanost za duhovno nasljeđe Crne Gore i njenu prošlost.

Za divno čudo, ima znalaca koji "Poruke" stavljaju iznad "Sudilišta". Nije tu riječ o ukusima, već o shvatanjima. "Poruke" su životnije, bliže realističkom iskazu, dok je "Sudilište" uznesenije, osobito u nizu Pjesnikovih monologa. O ličnosti Petra Prvog i njegovim poslanicama često sam pisao i govorio. Samo da dodam: poslanice Petra Prvog i danas su nam potrebne kao hleb nasušni. Jer to bijaše sveta riječ protiv međusobne mržnje, osvete, plemenskog jednoumlja, nasilja, pljačke, sujeverja, izdaje, itd. Za nasilno, pljačkaško otimanje Vladika bi rekao – deračina! Prava i strašna riječ... A sad nam valja shvatiti ekološku borbu za životnu sredinu – svodi se, u suštini, na borbu za čistiju i svjetliju ljudsku prirodu.

U drami Harmonija opisujete osnivanje Budve prema helenskom mitu o Kadmu i Harmoniji. Jednom prilikom ste rekli, da tu dramu nijeste pisali Vi, već Vaša ljubav prema Budvi, u kojoj sada živite. Šta kažete danas i da li je to sklad kojem se teži?

Stara Budva je mitska kolijevka, zanjihana između gorja i morja. Ona je sebe odnjihala i otvorila vrata za sve svjetlosti, zemne i visinske. Ljubav prema Budvi, to je ljubav – saznanje. Često se pitam: da li sam dovoljno svjestan na kojem tlu stojim ili se njime šetam? Jer za Budvu su znali umnici u helenskoj starini, kad je tama pokrivala druge primorske gradove i danas velike evropske metropole! Pa me obuzme tuga: mnogi turisti dođu u Budvu, kupaju se, sunčaju i slušaju divlju muziku, a ne znaju gdje su došli, ne znaju šta je Budva!

Kažete „ljubav-saznanje” – je li Vas i to podsticalo da u više mahova pišete o ovom gradu?

Svakako. To me je inspirisalo. Neće mi se zamjeriti, nadam se, ako spomenem šta sam o Budvi napisao: "Harmonija" – drama, "Žukva" – lirski zapisi, u Glasniku CANU, "Budva prije sebe rođena"– tekst za dokumentarni film o obnovi Budve i ostalih starina, "Nad Budvom bijeli jelen" – u mojoj knjizi "Mitski dekameron", kao i više kraćih napisa. U rukopisu mi je tekst "Oliva aeterna"– o Veljoj maslini u Ivanovićima. To je ono što sam mogao sam da uradim.

A šta nijeste mogli?

Pa, ono što nije od mene zavisilo. Recimo, predlagao sam da se bratime Budva i Teba u Grčkoj. Jedinstven je slučaj u svijetu – dva grada, a isti im mitski osnivač! Dalje, Mato Jelušić i ja u dva maha smo pisali elaborate o potrebi naučno-istraživačkog rada – u odnosu na Stari grad i okolinu. Radilo se o istraživanjima etnografskim, lingvističkim, prirodnjačkim, arheološkim i drugim – što bi bilo dragocjeno za nauku i turizam. I sad svesrdno podržavam festivale i sve ljetnje programe – potrebni su i hvale vrijedni (mislim na muke i zalaganje onih koji te programe vode). Ali, to je hod jednom nogom. Da se ne bi hramalo i ostalo dužno budućnosti, potreban je i hod istraživački i kreativni, ovdje i danas.

Još prije dvadeset godina napisali ste, između ostalog, u Sudilištu: „Planina se grohotom smije tijem međama i ljudskom sitnodušju. Planina je u dosluhu sa vremenom i naslućuje vjetrove koji će mnoge granice slomiti i zbrisati.” Poput proroka, kao da ste znali šta će se desiti?

Sada bih mogao reći – kao pošalicu – da takvih „proročanskih” riječi ima ovdje-ondje u mojim knjigama. Na primjer, u romanu "Razvođe" (objavljen mi je u Beogradu, 1968. godine) srdito govori u drugom monologu jedan ibeovac: Tita će rušiti i revolucionari, koji su ga ranije uzdizali... Tako je i bivalo. I pitam se, onda: ako nijesu postojani ljudi, kako će biti trajne granice po brdima i rijekama? Uostalom, granice su nasilje nad reljefom prirode – one su malovremene, prolazne, a zemni reljef ostaje i lagano se mijenja. Propadala su carstva i civilizacije sa svojim tronovima i granicama... Naravno, bez njih se ne može. One su kao i svaka ljudska potreba. No, čini se da je bolje polaziti od ljudi, nego od granica među njima. I često s tugom mislim na druge međe i okove – njih ljudi sebi nameću. I tragično je ljudsko biće, koje u glavi ima samo jednu misao (o svom nacionu, recimo) – i nikakve druge misli, nikakva pogleda na svijet, nikakvih etičkih i humanističkih načela, nikakve širine u srcu. To je jedna od tragičnih ponornica našeg vremena... Što se mene tiče, po prirodi sam optimista. Vjerujem, naime, da mi protičemo kroz vrijeme kao rijeka – bivaju široka polja, pa tijesne klisure, pa slapovi i ponori, pa iznova širine i otvorena ušća.

Danas je sve manje onih koje zanima knjiga. Kakav je smisao književnosti u ovakvim tragičnim vremenima?

Smisao kao da ostaje isti. Traje igra između riječi i (ne)vremena. Jedno je šta riječ nosi u svojoj srži, a drugo – kako ona odjekne. Naveo bih samo dva primjera. Riječ „sloga” u danima mira zvuči široko i nepatetično: to može biti sloga u svojem rodu i sa drugima. Sloga u danima rata odjekuje kao poziv i kao zbijanje svojih redova, a nema sloge među sukobnicima. Od riječi „pozorje” podiže me jeza...

Ali, zašto?

Na ekranu gledam razne strahote tu, u blizini. A čime sam platio ulaznicu za tu predstavu? I hoće li gledalac sjutra postati akter na sceni užasa? Ili žrtva? Gledajte, Ranko, to nije Sterijino, to je drugo, strahotno pozorje. Eto, odatle, od riječi počinje smisao i uloga književnosti. A povezivanje književnosti? Ona se ne oglašava planetom da bi sijala mržnju. Ona je možda svjedok i svjetlotamni glas svojeg vremena.

Nedavno ste izjavili: „Od svih pisaca ne mene je najviše uticao Čedo Vuković, ne uvijek u najboljem smjeru.” Prilično jasno, ali ipak pojasnite.

Nažalio sam se na svoj račun. No, iza šale izvoruje ozbiljno pitanje. Recimo, da li sam ponekad lutao, vjerujući da sam na pravom putu? Riječ je o izboru – mislim i na tematskomotivske krugove. Žao mi je, eto, što nijesam pisao roman-dramu o čovjeku usred sloma jednog sistema, socijalističkog. Šta se ruši, šta ostaje, a šta niče novo u čovjeku? I da li je moj izbor uvijek bio u skladu sa snagom moje riječi? Zbog svega toga držim da sam svoj najstroži kritičar.

Zašli ste u sedamdeset petu godinu. Kako rekoste, godine Vam savijaju kičmu, a Vi ostajete uspravni. Ne priznajete starost?

Za utjehu, čovjek pomisli: što starije vino, to bolje. Ali, pisac nije vino, iako drugi piju po čašu ili po kap iz njegovih knjiga. Zauzvrat, pisac sve više misli o svjetlosnoj prirodi bića, o svjetlosnoj prirodi riječi. I Budva je grad svjetlosti. Upravo stoga, teško i preteško sam podnosio ona zamračenja, na mene su padale pratame, uz one pećinske, arhetipske prizore neba bez zvijezda. I shvatio sam Andrića, on nije mogao pisati pošto sunce zađe.

Negdje ste rekli: „Šta bih radio, kad ne bih radio?” Šta je, dakle, na vidiku?

Već nekoliko godina slažem neobjavljene rukopise. To je, čini se, moja nova faza – pokušaj bijega od deskriptivnog i narativnog iskaza. Na tom je tragu i moj rukopis u radu: "Stefanov put". To je niz sažeto pisanih slika, neka vrsta trijaloga: Stefan – Glas – Oko. Možda se tu krije ili ne krije i moj glas. A moj Stefan bi rekao: Kucnimo se da probudimo uspavano vino u čašama!

U Budvi, februara 1995. godine