Amir Or u razgovoru sa Rankom Pavićevićem: Jezik je dom pjesnika

Piše Ranko Pavićević, novinar, pisac i publicista.

Veliki izraelski pjesnik, esejista i prevodilac Amir Or, dobitnik je ugledne književne nagrade „Stefan Mitrov Ljubiša“, koju festival „Grad teatar“ u Budvi, dodjeljuje istaknutim piscima od 1994. godine, a uručena mu je novembru 2014. godine.

Amir Or je do sada objavio, osamnaest knjiga poezije, a preveden je na više od četrdeset jezika u svijetu. Dobio je, između ostalih, i Berštajnovu, Premijerovu i Fulbrajtovu književnu nagradu, kao i priznanje „Plejada“, za značajan doprinos modernoj svjetskoj poeziji.

Razgovarali smo u Budvi, neposredno nakon uručivanja književne nagrade „Stefan Mitrov Ljubiša“.

Pored niza značajnih književnih nagrada koje ste dobili, ovogodišnji ste dobitnik i književne nagrade Grada teatra – „Stefan Mitrov Ljubiša“. Šta ona za Vas znači?

Uvijek sam zahvalan za književne nagrade jer smatram da je poezija dijalog sa čitaocima, ljudima uopšte, dijalog sa pjesnicima. Jer, ako se neko bavi književnošću, on mora misliti na čitaoce. Dijalog počinje onda, kada čitalac reaguje na pjesmu, ili djelo koje čita. Pjesma u stvari djeluje i to je neka vrsta odgovora, ili provokacije na život svakog čovjeka.

Nagrada Grada teatra u Budvi, „Stefan Mitrov Ljubiša“, za mene je značajna, jer sam postigao to čudo, uspostavljanja dijaloga sa čitaocima. Zahvalan sam, što sam i ja u grupi dosadašnjih dobitnika, među kojima su, značajni prozaisti, pjesnici i dramski pisci.

Dva puta ste ove godine, govorili svoju poeziju u Budvi i razgovarali sa prisutnima. Kakve utiske nosite iz Budve i Crne Gore?

U Statutu Budve, još u srednjem vijeku je pisalo, da, ko dođe u Budvu, postaje građanin ovoga grada. Čini mi se, da se ta klauzula, održala i to osjećanje otvorenosti, provejava i danas. Sama činjenica, da je uspostavljena međunarodna književna nagrada „Stefan Mitrov Ljubiša“, potvrđuje to osjećanje.

Na mojim književnim večerima sam zaključio, da je riječ o pažljivoj publici, koja čita i razumije poeziju i to me uvjerava, da sam na pravom mjestu.

U jednom eseju, Vida Ognjenović za Vas kaže, da ste pjesnik totalne pjesme. Šta je danas zadatak pjesnika i njegove poezije i da li ona može, kako ste izjavili, da liječi čitaoca?

Moje stanovište je, da poezija može i treba da liječi. Mislim, da je zapravo, neka vrsta buđenja. U ovo vrijeme, kada ima mnogo planirane destrukcije i razaranja, poezija je rijetko ostrvo i mjesto za osjećanja i misli i kao takav predio, može biti ljekovita. Danas, u ovo naše vrijeme, režimi ne očekuju od nas da mislimo svojim glavama, već da provodimo slobodno vrijeme u jeftinoj zabavi, kompjuterskoj zabavi, gledajući jeftine televizijske novele, serije i slično. Čitavo obrazovanje, danas je usmjereno na proizvodnju tehničara i robova. Poruka je: nemoj da misliš, samo budi konzument, samo putuj i budi srećan.

Za pjesnike i umjetnike je to poznato, ali, da li je čovjek koji čita poeziju, biće koje slobodno misli i zašto?

Teško je to potvrditi, ali, u ovom našem svijetu, onaj ko čita poeziju i pokušava da je razumije, ujedno pokušava da dosegne status slobodnog i mislećeg bića. To znači da si u stanju da razmišljaš o tome, šta ti čine i rade, tj. šta se sa tobom dešava. To je taj lijek, koji poezija nudi.

Da li poezija može biti i neka vrsta poziva na pobunu?

Naravno da može. Poezija, kao i sva umjetnost, jeste neka vrsta raščišćavanja sa konvencijama. Kada posmatrate pjesnika, čini vam se, da on ne radi ništa, već mirno posmatra i gleda u daljinu. On naprotiv razmišlja o stvarnim događajima i onome što ga okružuje. Pjesnik na taj način stvara nešto novo, nešto što će se sjutra dogoditi. Svaki pjesnik, pa i onaj početnik, koji piše o nekoj ruži, u suštini predstavlja neku vrstu pobune. U tom smislu, on je pobunjenik protiv svakog režima i svake diktature, koja ga prisiljava da razmišlja na drugačiji način.

Da li je u ovom nemilom i potrošačkom vremenu, naporno čitati poeziju i opada li po Vama, broj čitalaca knjiga?

U ovoj situaciji postoji velika opasnost za poeziju. Sve ono što se dešava u današnjem obrazovanju, gdje se ljudi specijalizuju usko, samo za jednu vrstu profesije, vodi rudimentisanju snage i volje jednog društva, a to prijeti čitanju knjiga. O tome sam govorio u pjesmi o varvarima koji dolaze. Svjedoci smo, da su tri generacije uskraćene za široku humanističku naobrazbu i oni, nemaju mogućnost da promišljaju svijet na pravi način. To je veoma lukav način, da kontrolišete ljude u svijetu. Teško je to i pored svega, završiti oružjem. Izvodi se to nažalost mnogo lakše, ako uskratite i ograničite ljudima humani potencijal i ne dozvolite im da se razvijaju. Ovo što vidimo danas jeste neka vrsta vegetiranja sa ogromnim brojem ideja, a to vodi duhovnom siromaštvu društva. Jer, režimi danas ne traže od vas da mislite, već da se jeftino zabavljate i da glasate za njih. Mi smo upravo svjedoci, kako se sužava čovjekova mogućnost poimanja svijeta. Mi u stvari idemo unazad.

U vašoj zbirci poezije Pohara, u pjesmi „Jezik kaže“, pored ostalog tvrdite: – „izvan jezika, jezik je rana iz koje sve teče...“ Da li je za Vas jezik, predio ničim omeđene pjesničke slobode?

Da je jezik rana je filozofska ideja, ideja o tome da jezik razdvaja svijet. Jer nebrojene ideje koje se kreću kroz ovaj svijet potiču zapravo iz jezika. Jezik je u stvari, resurs iz koga izlaze i podjele i noviteti i to je neka vrsta ambivalentnosti. U jezičkom smislu, mi smo jezikom izdvojeni iz ostatka svijeta, a u drugom, riječ je o kreativnosti, jer možemo neku drugu vrstu realnosti, stvarati u okviru jezika. Jezik je čovjekov dar i odgovornost. Jezik može biti naša propast i naš blagoslov, zavisno kako razmišljamo i gdje smo u tome.

Budva, 24. novembar, 2014. godine