Borna Čop - Radio drama

Piše Miodrag Marković.

Klasičan underground muzičar, lagano, staloženo, ali sigurno je izgrađivao svoj muzički rukopis. Veoma vješto balansira između ovovremenog rokenrola sa nabojem nekadašnjih rokerskih nota sa ovih prostora. Njegove priče su tople, na trenutak odišu nekom lakom gracioznošću sa smiješkom natopljenih ljubavima, prema svima. Kao da je odrastao u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, a nije. U njegovim temama gori tiha ljubav, nježni rokerski šmek, no prisutna je i doza uskog lokalpatriotizma.

Nepretenciozan, ali uporan. Ima dara da razvije priču takoreći ni iz čega.

Nesporno je da u njemu tinja plamičak novotalasnog okruženja sa neumitnom željom da istakne delić sopstvenog ljutog nadahnuća u samotnom obračunu sa proteklim vremenom. Riječ je o zagrebačkom gitaristi i pjevaču Borni Čopu.

Ima tome možda i petnaestak godina kada sam Bornu gledao zajedno sa Jurom u Baru. Bila je to klasična tezga. Ali, zaista je bilo primjetno da se mladi gitarista trudio da ostavi utisak, ali ne na onaj nasilni način – vidjelo se da svira iz ljubavi, prosto da voli to što radi. Takav utisak ostavio je i na svom debi albumu *Radio Drama*.

Inače, sve numere na albumu urađene su u pitkom rokenrolu, otresito, na momente sjetno, no u njima se osjeća taj urbani moment, svakodnevica ispričana na način gradskog dječaka. Ima i jedna druga stvar, koja, onako iz prikrajka lebdi u skoro svim temama, a to je šarmantna doza intelektualizma, vibrirajući dremljivo, na momente i opušteno, nudeći učtivo prizore sna upakovane u mladalački polet. U otkrovenju njegovog muzičkog rada nesporno je utkana zagrebačka škola rokenrola i novog talasa, ali ima i ukus šireg, regionalnog, a zašto ne reći i evropskog načina izražavanja kroz muziku.

Album otvara možda i najsnažnija stvar na izdanju, numera *Sestro Noći*, sa izrazitom solo dionicom na gitari. Šetajući po zvijezdama, kao da i sam priželjkuje okončanje vlastitog lutanja. Agresivna, dinamična i veoma agilna numera koja puna četiri minuta drži pažnju slušaoca. Slijedi numera *Znakovi Ljubavi*, klasična ljubavna tema, umjerenog ritma gdje u središnjem dijelu dolazi do lepršavog sola – ne glomaznog, tek da pokaže da i u kratkom prebiranju solo doživljaja Borna sjajno funkcioniše. *Svijetla Zagreba* su pažljivi odabir sklada nježnosti i prikrivenog bola između dvoje mladih, te jednog velikog grada koji u sebi skriva sva ona tanana mjesta gdje se ljudi sreću, ali i razilaze. Više laganog, no umjerenog ritma, bliža čvršćem popu nego rokenrolu, ali vrijedi zaplesati uz nju. *Što Ćemo Sad S Tim* je fina, nježno opuštajuća numera u kojoj je učestvovao i Vedran Božić, više nego iskusni gitarista koji je sarađivao sa bendovima kao što su Time, Parni Valjak i, svakako, prva dama yu rokenrola, Josipa Lisac. Postoji priča i da je, dok je bio u Njemačkoj, imao susret i sa Džimijem Hendriksom, sa kojim je u jednom klubu odsvirao sešn od nekoliko numera. Numera je pažljivo urađena, prosječnog ritma, no ima taj nekakav filing koji se ureže u uho slušaoca. Peta numera na albumu je *Otisak Parfema*, simpatičnog teksta, umjerenog ritma, tipična ljubavna tema.

Sledeća numera na albumu je *Ljeto Ljubavi*, prava ljetnja pjesmica. Veoma je zanimljiv saksofon Jakše Krileća Jordesa u središnjem dijelu teme. Slijedi *Hodam Otvorenih Očiju*. Interesantan tekst – hodajući otvorenih očiju, ne videći ništa, ipak sanja svoje snove. U nešto malo preko tri minute umjerenog ritma, razvija pjevljiv refren. Svršetak je urađen u pravom rokenrolu. *Opet Sam* je numera u kojoj su pripomogli Hus i Pađen. Inače, Hus je i autor ove numere. *Maske Su Pale* je pretposljednja numera na albumu. Dobar tekst, lagana numera i odsječan vokal grade jednu sasvim pristojnu ljubavnu numeru. Odličan solo nastup i prateći vokali. Album okončava tema *Dok Polako Tonem U San*. Umjerenog ritma, pravi je song koji stavlja tačku na Bornov debi album.

*Radio Drama* je veoma dobar, pristojan razvojni album. Ne nosi hitove u sebi, pogotovo ne na prvo slušanje, no ima cjelovitost koja odiše savremenim kretanjima u rok muzici, ali i onaj duboki sentiš koji nas vraća decenijama unazad.

Jedan od najboljih debi albuma sa ovih prostora je svakako prvi album grupe Film. Takođe, Borna je radeći u pomenutom bendu, zajedno sa Jurom Stublićem, ispekao zanat. No, mislim da je odavno nadrastao Film, te da je apsolutno vrijeme da se posveti samom sebi – ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što posjeduje dar za muziku, odličan je gitarista i ima sasvim dovoljno iskustva da bespoštedno uleti u rokenrol plamen i pokaže šta sve zna i može. A može mnogo toga, pogotovo ako shvati da je tu, rame uz rame sa svojim negdašnjim idolima, sasvim ravnopravan... Neće odlučiti VAR tehnika, ali detalji su tu.

Pažljivo odabravši svoj put, Borna nije žurio nigde. Njegova ekspanzija kao muzičara, tekstopisca, gitariste i vokalnog soliste strpljivo je građena. On jeste godinama na pozornici rokenrola, no sad je svjetlo upereno isključivo na njega i njegov opus. U nepunih trideset osam minuta muzike tek ovlaš pokazuje da nije ispucao svo oružje koje posjeduje, mada je nesporno da je on prvo gitarista, pa tek sve ostalo. No, ne sumnjam da će vremenom izrasti u kapacitetnog kantautora koji će rokenrol sladokuscima pružiti dio svog kolača. Autor gotovo svih deset numera na svom prvom albumu lično mi je ostavio zadatak da pažljivo preslušam isti, i mada sam svjestan da je od izdanja *Radio Drame* proteklo godinu dana, te da su se neke numere i zavrtjele na radio stanicama, sagledavajući cjelinu izdanja, mogu ga samo toplo preporučiti kao jedan od boljih albuma izdatih u posljednjih par godina.