Jack White - Frozen Charlotte

Piše: Miodrag Marković

 

Lagano ulazeći u šestu deceniju svog života, Jack White (Džek Vajt) nije nepoznat ni na ovim prostorima kao jedan iskusan, prije svega gitarista, muzičar, koji od  2012. godine sasvim pristojno gura sopstvenu solo karijeru.

Od prvog debi albuma, do danas, naređao ih je ukupno sedam. Posljednji, o kome će biti riječi, izašao je prije mjesec dana pod nazivom Frozen Charlotte (Sleđena Šarlota).

No, da podsjetim Jack White ima razvojni put od dua The White Stripers početkom ovog vijeka, preko The Raconteurs do The Dead Weather.

Svoj sedmi solo album Frozen Charlote sam je producirao, a na albumu su mu svesrdnu muzičku pomoć pružili basista Dominic Davis, bubnjar Patric Keeler, dok je za orguljama bio Bobby Emet.

Navedena prateća ekipa već par godina unazad zajedno nastupa, a ta uigranost i sigurnost same svirke lako je uočljiva i na ovom albumu.

Zašto to kažem, iz prostog razloga što sam album nije previše komplikovano odsviran, ali osjeća se taj duh zajedništva i razumijevanja.

Album otvara numera G.O.D. And The Broken Ribs (Bog i slomljena rebra). Klasična priča iz Edenskog vrta u savremenom izdanju. Tvrdog zvuka do bola, doboš odzvanja, tako da me podsjeća na Hendriksonove nastupe na njegovim prapočecima. U nešto manje od četiri minuta raskalašnog, ali sasvim dobro držećeg zvuka, na trenutke ima se utisak kao da Džek svojom solo gitarom gužva i lomi zvuk. Derecho Domonico (Derečo Demoniko) je sljedeća numera. Na poleđini Tornada stiže, kratkim rifovima i preplitanjem zvukova solo gitare kao da niže spiralne stepenice. Orgulje na pojedinim mjestima Parplovski zvuče, ali ne mogu se otrgnuti utisku da tu ima i Cepelinskog nadahnuća. There's Nobody There (Tamo nema nikoga) je nešto što zaista i podsjeća na Planta i družinu, ali malo jednostavnije, da ne kažem pristupačnije. Stih kako sveta voda kaplje preko ruža, dok se pale baklje i šalju dimni signali, možda malo jednostavno zvuči, ali i te kako se može odnositi na savremene odnose, tj. problematiku u svijetu mržnje i nerazumjevanja, a sigurno nije pristalica aktuelnog američkog predsjednika.

Interesantan je središnji dio numere u kome preovlađuje razgovor solo gitare i orgulja. Zatim slijedi tema Raising the Grain (Uzgajanje žita). Govori o krvi koja se pretvara u vino, na momente zvuči agresivno i veoma ratoborno. Prepoznatljiv garažni zvuk koji sve vrijeme diše na gornjoj granici pucanja. You'll Never Fix Me (Nikada me nećeš popraviti) je slomljena ljubav u samom umu, takav je kakav je, iskrenog popravka kao ličnosti nema.

Odličan zamah, klavijature nadograđuju žestok ritam, vokal isti prati na sasvim dovoljnoj udaljenosti da ne bude nametljiv i u prvom planu. Nobody Knows (Niko ne zna). Postoje stvari koje se u samoj prirodi ne mogu objasniti, odnosno da niko ne zna odgovor na njih. Malo mistike u umjereno brzom ritmu nije na odmet.

Dollar Bill (Novčanica od jednog dolara) je sedma, središnja numera, na albumu. Ako ne postoji dug, nema ni posjedovanja. Prepliću se rifovi, no ipak je tema malo usporenija u nekim segmentima, kao da je tražen lagani predah između ozbiljnog zaleta u samu srž problematike i laganog pokušaja da se mirnim putem nađe zadovoljavajuće rješenje.

I Can t Believe What I'm Hearing (Ne verujem šta čujem), umjereno brzopotezna numera, koja u samo dva i po minuta reciklira istinu do laži i obrnuto. Sljedeća tema je Thick As Thives (Debeli kao lopovi) kratka, rastrzana numera, više umjerenog nego brzog ritma, ali i dalje slušljivo u domenu prezentovane muzike.

Deseta tema na albumu je All Alone Again (Ponovo sasvim sam), biti mađioničar prepun trikova nije lako, no što god da se desi, uvijek se ostane, na kraju priče, sasvim sam. Troipominutna egzibicija sa vanrednim solo nastupom samog Džeka na gitari, numera koja kao da isplivava iz drugog plana. Poenta - ako se traži igla u plastu sijena, samo treba spaliti sijeno i igla će ostati na dnu. Nema prepreka koje su jače od pohlepe.

She s In A Frenzy ( Ona je u ludilu). Sloboda, ljubomora, ludilo, sve ono što prati ljudsko biće, u dva i po minuta agresivnog roka, gotovo u pravom pank maniru, što Džeku nije ni strano. Pretposlednja tema je Making Contact (Uspostavljanje kontakta) politički pribojena tema, snažan nastup u manje od dva i po minuta. Prisutna je doza agresije u vokalu, osjeća se i ritmični naboj. Album zatvara numera Neighbors Blues (Komšijski bluz), urađena u laganijem ritmu, no ne i spora tema. Iz umjereno laganog ritma, zacvili solo gitara, ponovo se vraćajući u umjereniji stil svirke. Tekstualno može biti veoma dvosmislena numera, ujedno je i najduža na albumu, punih pet minuta opseda slušaoca. Zanimljiva, pogotovo na način na koji je odsvirana, bez žurbe, ali tinja neka prikrivena represija.

Omot albuma predstavlja skulpturu lutke koju je Džek Vajt napravio po narudžbini kao dio svoje izložbe u jednoj londonskoj galeriji. Lutka je mrtvačka glava na tijelu Zaleđene Šarlote, lutke od penija koja se smrzla, zasnovanoj na narodnoj baladi, a koja se  zasniva na istinitoj tragediji i pesmi Sebe Smita " Leš koji ide na bal" iz 1840. godine (Djevojka Šarlota je krenula na zimsku zabavu ali nije htjela da odene kaput, kako bi do izražaja došla njena nova prelijepa haljina. Vozivši se na sankama, nije ni stigla na bal, preminula je u toku vožnje od hladnoće. Pjesma je opomena o opasnostima ljudske taštine).

Ukupno uzevši na albumu su vokali uravnoteženi, povremeno zbrzani, ali kontrolisani u cilju vlastitog prikaza priče. Duboki solo gitare ima duele sa ritam sekcijom, a povremeno, nadahnuto, razgovara i sa klavijaturama.

Jack gradi priču, brzog tempa, ne želi stati. Ritam ga drži, prži ga dok lebdi između čvrstog tla i nedefinisanog skoka ka urnebesnim visinama, on ne bježi, šta više, doliva ulje na vatru. Stiče se grubi utisak da kada god je malo prikočio, smanjio gas, da se osjećao nekako izrabljeno i istrošeno. Kada bi ubrzao ritam, kao da je vjetar zajahao.

Moćan je samo kada gazi u šestoj brzini. Jack svakako da nije rok alhemičar, ali urlike svoje gitare je iskristalisao na takav način da je nemoguće ne osjetiti to dogorjevanje njegovih tonova, iskrice koje očas opeku po prstima i nježni ugriz gitarskog rifa dok pluta iznad oblaka kao senka čarobnog štapića. Njegov umišljajni vandalizam, dok sanjari o dvoboju, ništa manje nije rječit i postojan!

Čvrsti ritam ni jednog trenutka ne pada u krizu, ne dozvoljava sebi da se fragmentalno ponavlja, malo vatrenog entuzijazma, malo ledenih zastoja, ali ritam sekcija vibrira dostojanstveno, nenametljivo, no svevremenski prisutno.

Ne znam da li je Jackov sretan broj 13., ali ukupno je toliko numera predstavio na albumu u 43. minuta trajanja istih. Ne, on ne leprša, on izjeda sirovom snagom, svoj lelek gitarskog sola ne prosipa uzalud, negdje duboko u njemu tište rezovi životnog posrtanja, ali on, sem vokala, ne diže tišinu na prašinasti oblak, već svoje snove udahnjuje u rascvilivanje gitarskog rifa i doboša koji zveči onako nepredvidljivo iz starinskog daha rokenrola. Povremeno dozvoljava i bas gitari da se izdigne u brzom prelazu između dva gitarska rifa. Nema ni govora o bilo kakvom anarhonizmu koji bi vukao na šezdesete godine prošlog stoljeća, već samo način prilaska sviranju gitare, bez dodavanja novotarija, beskrajnih nadsnimavanja i dorađivanja numera. Jack plijeni jednostavnošću, nestvarnim muzičkim avanturizmom i bliskim kontaktom sa slušaocem. Imate utisak kao da svira lokalni bend u podrumu, ali kada malo bolje se udubite u priče koje Jack niže sa svojom gitarom, razumjećete njegovu želju da praši iskonski rokenrol na način koji, jeste više manje viđen, ali ima neku drugačiju pitkost i zanesenost. A baš je to ono za čime on žudi, da bude prepoznatljiv, da ne bude stran, da ima taj fluidni kontakt sa slušaocem, a da, sa druge strane, ostane svoj i unesen u živeće tkivo rokenrola. 

Od strane muzičkih kritičara album Frozen Charlotte (Zamrznuta Šarlota) ocijenjen je kao vrlo dobar album, a na zvaničnoj top listi Britanskih nezavisnih albuma, dospio je i na prvu poziciju. Na Hrvatskoj listi međunarodnih albuma dogurao je do trećeg mjesta. Ako volite čvršći zvuk, a voljeli ste Hendriksona, Pejdža, prosto uživate u rok muzici, dopašće vam se album odličnog gitariste, pristojnih vokala i angažovanih tema. Poslušajte.