Ljubav između tri mora: Prespanskog, Skadarskog i Jadranskog; Od Kosare do Dulčineje kroz vodu, kamen i vrijeme

Postoje ljubavi koje pripadaju istoriji i one koje istorija nikada nije uspjela da dokaže. Prve ostavljaju tragove u ljetopisima, na kamenim natpisima i u vladarskim rodoslovima. Druge žive u pjesmama, legendama i nemirnom pamćenju gradova. Ali postoje i treće. One ljubavi koje tek čekaju da ih budućnost otkrije.

Jedna od njih je rođena pod zidinama starog Ulcinja.

Godina je 2984. Istraživački brod „Kosara“, kojim upravlja Međunarodni institut za arheologiju vremena, usidrio se ispod ulcinjske tvrđave. Njegov zadatak nije bio da istražuje morske dubine, već dubine ljudskog sjećanja. Naučnici su raspolagali modernom opremom, među kojom i neobičnim uređajem, hronoskopom, sposobnim da iz kamena, metala i organskih ostataka očita tragove događaja iz daleke prošlosti.

Vrijeme protiče poput vode, ali kamen pamti. Tu pretpostavku istraživači budućnosti prvi put su mnogo ranije potvrdili u slivu Lima, rijeke koja sa Prokletija i Komova vjekovima odnosi svoje vode prema Drini i Dunavu, dok stijene i kamen duž njenih obala u kristalnim rešetkama čuvaju tragove prošlosti. Na tom otkriću zasnovali su novu metodu: hidrohronološku rezonancu, kojom su kasnije istraživali riječne slivove širom svijeta.

A ako se iz budućnosti vratite u naše vrijeme i stignete do Jasikovca više Berana, na jednom kamenom bloku pronaći ćete uklesanu jednostavnu, gotovo proročansku poruku:

„Lim protiče, kamen pamti.“

Kao da je ta poruka doletjela iz budućnosti da bi na kamenu ostavila trag prošlosti.

Iz riječnih dolina metoda je kasnije prenesena na jezera, a potom i na mora. Omogućavala je da se iz kamena očitaju jedva primjetni odjeci nekadašnjih koraka, glasova, dodira, ljudskih strahova i radosti. Bilo je potrebno samo pronaći odgovarajuću frekvenciju na kojoj prošlost još govori.

No, vratimo se iz zelene doline Lima kroz vrijeme i prostor. U Ulcinj 2984. godine.

Hronoskop je istraživački tim postavio u najstarijem dijelu ulcinjske tvrđave, nedaleko od mjesta na kojem je, prema predanju, nekada bila tamnica za zarobljenike. Uređaj je satima bilježio samo šum mora, udare vjetra i glasove trgovaca koji su prije mnogo vjekova prolazili kamenim ulicama.

A onda se, nešto poslije ponoći, na ekranu pojavila ljudska figura.

Bio je to mršav muškarac, izduženog lica, sa tragovima umora u očima. Sjedio je u tijesnoj ćeliji i pisao pod blijedom svjetlošću uljane lampe. Na zidu iza njega pomjerala se sjenka nalik na čovjeka sa kopljem, iako u prostoriji nije bilo nikakvog oružja. Kasnije istraživači će razumjeti da sjenka nije pripadala stražaru, već vitezu koji još nije bio napisan u Servantovim papirima.

Istraživači su pojačali signal.

Iz dubine kamena začuo se glas stražara:

„Servante, gasi lampu!“

Zarobljenik nije odgovorio. Nastavio je da piše kao da zna da će riječi nadživjeti i tamnicu i gusare i njega samoga.

Prema staroj ulcinjskoj legendi, gusari su poslije napada na jedan španski brod doveli u grad neobičnog zarobljenika. Vjerovali su da je plemenitog porijekla i da će za njega dobiti veliki otkup. U Ulcinju su ga nazvali Servant.

Izvodili su ga na trg robova, ali ga niko nije kupovao. Bio je zanimljiv, ali za njih tada, kao rob – promašena investicija. Tako je ostajao u tvrđavi, između mora koje je vodilo prema njegovoj domovini i zidina koje su ga držale daleko od nje.

Bio je drugačiji od ostalih zarobljenika. Pisao je i pjevao. Iako je bio rob, vremenom je postao omiljen u Ulcinju. Njegov glas prolazio je kao magla kroz poluzatvorene kapke prozora i ulazio u kuće ulcinjskih pomoraca. Djevojke su ostavljale odškrinute prozore da ga čuju, iščekivale milozvuk melodija kada se dan gasio i prelivao u tamnu noć.

A među njima je bila i jedna čije ime legenda nije sačuvala.

Tiha i laka koraka, pojavljivala se na ulicama podno tvrđave. Neki kažu da su od starih Ulcinjana čuli da se zvala Ajša, drugi da joj je ime bilo Merjema, Mirha ili Mira. A možda njeno ime nikada nije ni izgovoreno, jer brojne žene, na žalost, u istoriju nisu ušle svojim imenom, ali jesu svjetlošću koju ostave u životu čovjeka.

Tokom isprva rijetkih, a kasnije sve češćih, unaprijed odobrenih šetnji izvan tvrđave, Servant je na istom mjestu u gradu nekoliko puta ugledao istu djevojku. Stajala bi u sjenci kamenih kuća ili iza poluotvorenih prozorskih kapaka. Dovoljno blizu da ga vidi, a dovoljno daleko da stražari ne primijete njeno interesovanje. U početku se nijesu poznavali. On je gledao prema pučini, a ona prema njemu. Kada bi im se pogledi susreli, brzo bi oborila oči i sklonila se, ali bi se već tokom njegove sljedeće šetnje ponovo pojavila. Među njima još nije bilo riječi, samo kratkih pogleda u kojima je tinjala jedva primjetna iskra.

Ubrzo su u pukotini zida kraj njegove ćelije počeli da se pojavljuju mali darovi: nekoliko smokava, komad hljeba, masline, grančica masline, a ponekad i cvijet iz dvorišta njene kuće. Po gradu se pričalo da zarobljeni Španac noćima piše. Servant još nije znao djevojčino ime, ali je znao čija mu ruka ostavlja darove.

Jedne večeri, kada se posljednja svjetlost povukla sa zidina, djevojka je zidu tamnice prišla bliže nego ikada. Oprezno se osvrnula, a zatim kroz otvor među kamenjem provukla nekoliko čistih listova papira koje je krišom uzela iz kuće svoga oca.

Servant je pružio ruku. Dok je uzimao papir, njegovi prsti na trenutak su dodirnuli njene.

„Zašto me, tako mlada i lijepa, paziš? I zašto mi donosiš sve ove darove?“, tiho je upitao.

Djevojka je najprije oborila pogled, kao i prilikom njihovih susreta na ulici. Potom ga je ponovo pogledala, ovoga puta ne sklanjajući oči.

„Zato što čovjek koji piše nije sasvim zarobljen“, odgovorila je. „Bjelina papira razbije tamu tamnice. Obasja lice.“

Tada je, prema zapisu koji je hronoskop navodno pronašao u pamćenju kamena, Servant prvi put tiho izgovorio riječ:

„Dulčinea.“

„Slatka, mila, nježna“, značilo bi to na njegovom jeziku. Nije njome samo nadjenuo novo ime djevojci čije pravo ime možda nikada nije saznao. Nazvao ju je onako kako je doživljavao njenu blizinu: kao milinu usred surovosti, svjetlost u tamnici i onu koja je gorčinu ropstva pretvarala u nadu.

A onda je hronoskop u tom imenu otkrio još jednu neobičnu podudarnost. Kada su ga istraživači rastavili na slogove i slova D-ULCIN-EA, u njegovom središtu ukazao se Ulcinj, gotovo čitav naziv grada u kojem je, prema legendi, riječ prvi put izgovorena. Kao da je Servant ime svoje voljene skovao tako da u njemu zauvijek sačuva mjesto njihovog susreta. To, naravno, nije bila naučno dokazana etimologija, već igra jezika i sudbine: na početku jedno usamljeno D, u sredini Ulcin, a na kraju udaljeno „ea“, nalik glasu koji more odnosi prema Španiji. Slatka, mila, nježna dama od Ulcinja. Grad je tako ostao skriven u imenu žene, a žena u priči koju će vjekovima kasnije čitati cijeli svijet.

Naučnici iz 2984. godine nijesu mogli utvrditi da li je riječ „Dulčinea“ bila ime, nježni nadimak ili samo način na koji je zarobljenik nazvao svoju nadu. Hronoskop je u kamenu pronašao zvuk, ali ne i njegovo konačno značenje. Uređaj je mogao da obnovi glas, dodir i drhtaj ruke, ali nije mogao sasvim da objasni ljubav.

A onda se signal promijenio.

Hronoskop je preko ulcinjskih stijena poslao talas prema Rumiji. Sa njene druge strane, na obali Skadarskog jezera, drevnog Skadarskog mora, kamen je odgovorio. U njemu je pronađen mnogo stariji trag iste ljubavi, kao da se priča Servanta i nepoznate Ulcinjanke samo nadovezala na priču koja je na tim prostorima započela vjekovima ranije.

Najprije su se pojavili obrisi stare Krajine. Voda je tiho dodirivala obalu, a iznad nje su se uzdizali zidovi nekadašnjeg vladarskog sjedišta. Na jednom kamenu, za koji se vjerovalo da je pripadao davno nestaloj građevini, hronoskop je očitao tragove dva dlana. Jedan je bio snažan i izbrazdan, drugi nježniji, ali odlučan. Dodirnuli su isto mjesto, možda istoga dana, možda u času rastanka. U kamenu je ostala sačuvana toplina koju ni hiljadu godina nije mogla sasvim izbrisati.

Uređaj je tada slijedio taj trag unazad kroz vrijeme. Slika obale počela je da blijedi, a signal se preko planina i dolina pomjerio prema Prespi. Tamo, u tamnici cara Samuila, pred istraživačima se ukazao zatočeni dukljanski knez Vladimir. Pred njim je stajala djevojka u vladarskoj odjeći, sa hljebom i vinom u rukama.

Bila je to Kosara.

Predanje govori da je Vladimir, nakon što ga je zarobio car Samuilo, odveden u Prespu. Upravo ga je tamo, među tamničkim zidovima, ugledala Samuilova kćerka. Nije u njemu vidjela poraženog neprijatelja niti roba dovedenog pred njenog oca, već čovjeka čije dostojanstvo zatočeništvo nije moglo slomiti. Dok su drugi gledali njegove okove, Kosara je vidjela njegovu slobodu.

Zavoljela ga je i zamolila oca da joj dozvoli da se uda za njega. Mogla je izabrati nekog od moćnih vladara i vojskovođa, ali je izabrala zarobljenika. Nije birala krunu ni zemlju, već čovjeka.

Poslije vjenčanja Vladimir se sa Kosarom vratio u Duklju. Njihova ljubav, započeta u prespanskoj tamnici, nastavila je da živi na obalama Skadarskog jezera. Zato hronoskop nije pogriješio kada je upravo tamo pronašao njen najdubji trag. Prespa je sačuvala trenutak njihovog susreta, kao i onaj u Ulcinju, ali kamen Krajine pamtio je vrijeme koje su proveli zajedno. Jedan je pamtio rađanje ljubavi, drugi njeno trajanje.

Vjekovima kasnije, sa druge strane Rumije, gotovo ista priča ponovila se među zidinama Ulcinja.

Kao što je Kosara sišla u prespansku tamnicu da pronađe Vladimira, tako je nepoznata Ulcinjanka prilazila Servantovoj ćeliji. I ona je u zarobljeniku prepoznala nešto što stražari nijesu mogli vidjeti. Kao što okovi nijesu mogli oduzeti Vladimiru kneževsko dostojanstvo, tako ni zidovi ulcinjske tvrđave nijesu mogli Servantu oduzeti riječ.

Kosara je zatočenom knezu donijela hljeb, vino i slobodu. Ulcinjanka je zatočenom piscu donijela smokve, masline i čiste listove papira.

Jedna mu je otvorila vrata tamnice. Druga mu je pomogla da pisanjem izađe iz nje.

Obje su učinile isto: u čovjeku kojeg je svijet proglasio zarobljenikom prepoznale su biće koje se ne može zarobiti.

Na ekranu hronoskopa dvije slike počele su da se prepliću.

Kosara je pružala ruku Vladimiru u prespanskoj tamnici, dok je Ulcinjanka kroz otvor među kamenjem dodavala papir Servantu. Između njihovih prstiju prolazila je ista svjetlost. Tiha i postojana, starija od carstava, gusarskih brodova i zidina.

Naučnici su tada shvatili da uređaj nije otkrio samo dva događaja iz različitih vjekova. Otkrio je jednu istu ljubav koja je, putujući kroz kamen i vrijeme, dva puta pronašla put do zatočenog čovjeka.

Prvi put javila se u Prespi i nosila ime Kosara. Drugi put pojavila se u Ulcinju, ali je njeno pravo ime ostalo nepoznato. Možda Ajša, Merjema, Mirha ili Mira. A za Servanta: Dulčineja.

Hronoskop je pokazivao dvije žene, razdvojene vjekovima, istog lica i iste ljepote, kako istovremeno dodiruju hladni kamen. Kosarina ruka počivala je na zidu tamnice u Prespi, dok je ruka nepoznate djevojke dodirivala zid ulcinjske tvrđave. Između njihovih dlanova, kroz vrijeme, širila se ista svjetlost.

Vladimir je za Kosaru bio više od kneza. Bio je izbor učinjen protiv zakona sile.

Servant je za Ulcinjanku bio više od roba. Bio je glas koji je dokazivao da sloboda može postojati i iza zatvorenih vrata.

A Dulčineja je za Don Kihota bila više od žene. Bila je razlog da on svijet posmatra ne onakvim kakav jeste, već onakvim kakav bi mogao biti.

U Servantesovom romanu „Oštroumni plemić Don Kihot od Manče“, Dulčineja od Tobosa nije klasična junakinja koja neposredno učestvuje u događajima. Ona je idealizovana dama kojoj vitez posvećuje svoje podvige. Don Kihot u njoj vidi uzvišenost koju drugi ne prepoznaju. On ne voli samo Aldonsu Lorenso, stvarnu djevojku kojoj je u svojoj mašti dao novo ime, već prije svega ideal ljepote, vjernosti i smisla koji je nazvao Dulčinejom.

Možda svako od nas tokom života čini nešto slično. Sve svoje ljubavi, snove, čežnje i neostvarene nade sabira u jednu zamišljenu sliku, u sopstvenu Dulčineju. Ona ne mora uvijek biti žena. Može biti zavičaj, sloboda, pravda, nauka, umjetnost ili bilo šta što volimo više nego što umijemo objasniti i čemu se vraćamo čak i kada nam drugi govore da je nedostižno. Čovjeku je ponekad potreban takav ideal, ne zato da bi pobjegao od stvarnosti, već da bi imao snage da je mijenja.

U tome je ljubav Don Kihota istovremeno smiješna i veličanstvena: smiješna onima koji vide samo svijet kakav jeste, a veličanstvena onima koji još mogu da ga zamisle onakvim kakav bi mogao postati.

Svijet mu govori da su pred njim vjetrenjače, a on vidi divove. Govore mu da je Dulčineja obična djevojka, a on u njoj vidi kraljicu. Možda njegova zabluda nije u tome što vidi ono čega nema, nego što vidi ono što bi moglo postojati kada bi ljudi bili plemenitiji.

Da li je Servant iz ulcinjske legende zaista bio Migel de Servantes?

Ono što je u naše vrijeme pripadalo samo predanju, hronoskop je 2984. godine pretvorio u uzbudljivu mogućnost. Istorijski izvori svjedoče da su Migela de Servantesa 1575. godine zarobili gusari i odveli u Alžir, gdje je proveo gotovo pet godina u zatočeništvu, ali ne potvrđuju njegov boravak u ulcinjskoj tvrđavi. Istraživanje iz budućnosti, međutim, pronašlo je trag koji je povezivao dvije obale njegove sudbine i pokazao da je dio zatočeničkih godina proveo među zidinama Starog grada Ulcinja, gdje je upoznao tajanstvenu djevojku, koja sa njim putuje kroz vrijeme, a koja je zavoljela zarobljenog Španca i njegovu pjesmu.

Tamo gdje su u naše vrijeme prestajali dokumenti, počinjala je legenda. A tamo gdje je prestajala legenda, hronoskop je ponovo pronašao trag čovjeka.

A legenda nije uvijek neistina. Ponekad je ona način na koji jedan grad čuva ono što ne može dokazati.

Želimo da vjerujemo da je Servant zaista hodao ulcinjskim kaldrmama i da nije bio samo neki drugi španski zarobljenik čija se sudbina vremenom sjedinila sa životom velikog pisca. Jedan glas iz tamnice, prešavši more i vjekove, ipak je pronašao mjesto u priči o vitezu koji je sve svoje bitke posvetio nedostižnoj dami.

Hronoskop je pred zoru prestao da radi. Posljednja slika koju je zabilježio prikazivala je brod koji napušta ulcinjsku luku. Na palubi su stajali Servant i mlada žena. On je u rukama držao svežanj papira, a ona malu grančicu masline.

Na jednom listu mogla se pročitati samo jedna rečenica:

„Vitez postaje slobodan tek kada pronađe nekoga zbog koga će se vratiti iz svake bitke.“

A potom se na ekranu pojavio knez Vladimir kako prolazi kroz kapiju tamnice. Pored njega je hodala Kosara.

Dvije slike stopile su se u jednu: brod je plovio prema zapadu, sa Rumijom iza krme i suncem na pramcu.

Vođa istraživačkog tima isključio je uređaj i zadovoljno ćutao. Znao je da nauka ne smije olako proglasiti legendu činjenicom, ali je isto tako znao da predanje ponekad može sačuvati trag istine koju su dokumenti izgubili. Čovječanstvo, uostalom, ne živi samo od dokazanih činjenica. Narodi opstaju i kroz priče kojima objašnjavaju ko su, koga su voljeli i zbog čega su bili spremni da se suprotstave sili.

Ljubav Vladimira i Kosare pobijedila je tamnicu, ali nije mogla pobijediti smrt.

Ljubav Servanta i Ulcinjanke pobijedila je tamnicu i pretvorila zaborav u legendu.

Ljubav Don Kihota prema Dulčineji pobijedila je stvarnost, jer je od običnog svijeta stvorila pozornicu za plemenite podvige.

Možda se upravo zato ove priče dodiruju pod Rumijom, između Skadarskog i Jadranskog mora. U svakoj od njih ljubav pronalazi zatočenog čovjeka: kneza u neprijateljskoj tamnici, pisca među gusarima i viteza zarobljenog u svijetu koji više ne vjeruje u viteštvo.

I svaki put ljubav otključava vrata koja nijedan ključ ne može otvoriti.

Kada danas pogledamo prema starom Ulcinju, hoćemo da vjerujemo da je iza njegovih zidina nekada pisao čovjek koji će stvoriti Don Kihota. Možemo zamisliti svjetlost njegove lampe, djevojku pored zatvorenog prozora i pjesmu koja se spušta niz kamene ulice prema moru.

Možda je neka Dulčineja rođena u La Manči.

Ali je sjenka naše junakinje mnogo ranije prošla kroz kapiju starog Ulcinja, noseći hljeb, papir i grančicu masline. Bila je to daleka sjenka Kosare, koja je vjekovima prije nje pokazala da najveća ljubav nije ona koja čeka da vitez osvoji svijet, već ona koja silazi u tamnicu da oslobodi čovjeka.