O neobičnoj trpezi i muškoj snazi

Piše mr Goran Bubanja.

Prije četvrt vijeka. Ni dana prije, ni dana poslije. Vrijeme ne prolazi jednako kroz kalendare i kroz sjećanja, ali za ovaj događaj znam tačnu mjeru. Ostao mi je u pamćenju zbog jednog neobičnog susreta, u vremenu kada je na našu obalu dolazio novi svijet, a stari još nije bio spreman da ode.

Bješe to kao danas, između proljeća koje se još nije predalo i ljeta koje još nije osvojilo svijet. Vrijeme kad lubenica nije ni voće ni povrće, nego obećanje. Za trpezom je Krsto ugostio jednog važnog gosta sa druge obale Jadrana. Bio sam i ja među njima, kao drug moga druga i svjedok jedne priče za koju tada nijesam znao da ću je pamtiti četvrt vijeka.

Gozba na obali

Pred nama more. Na stolu plodovi mora i sve ono što more daruje čovjeku kad je dobre volje. Sto je bio postavljen tako bogato da bi čovjek pomislio kako se domaćin sprema za gozbu prije posta, a ne za običan ručak. Bilo je svega, osim žurbe. Jer za takvim stolom ne jede se samo radi hrane nego i radi priče.

A onda Krsto reče:

– Sad ide desert.

Kad čovjek čuje desert, pomisli na nešto što dolazi poslije. A ovaj je, ispostaviće se, bio početak. Pred nas stiže sladoled sa jagodama, preliven viskijem, a onda ta bjelina posuta biberom, kao da je neko preko snijega prosuo šaku crnih pahulja. Crno na bijelo. A između njih jagoda probija svojim crvenilom.

Ozbiljan je Krsto ugostitelj. Najbolji sa ove strane Jadrana. Gledamo u činiju, gledamo u njega. Da nije šala? A opet, Krsto nije čovjek koji se šali hranom. Nijesmo znali da li je pogriješio ili izmislio nešto što još nijesmo stigli da naučimo. Probasmo jednom. Pa drugi put. I zaćutasmo. Jer neka jela nijesu napravljena samo za nepce nego i za razmišljanje.

Upravo je taj susret hladnog i toplog, slatkog i ljutog, nježnog i oporog budio čula na način koji se teško objašnjava. Kao što se u životu najveća čuda često rađaju iz nesklada, tako je i ovdje iz susreta suprotnosti nastao ukus koji nijedan od sastojaka pojedinačno nije mogao ponuditi.

Oni koji ne prelaze most

Kasnije, kad god bih među prijateljima pomenuo taj neobični desert s početka toga ljeta i početka ovoga vijeka, mnogi bi odmahivali glavom prije nego što bih završio priču. Nijesu ga probali. Ali su pouzdano znali da ne valja.

Takvih je uvijek bilo. Ljudi koji nijesu prešli most, ali znaju šta je sa druge strane. Koji nijesu otvorili knjigu, ali znaju njen kraj. Koji nijesu otplovili iz luke, ali su sigurni da iza horizonta nema ničega. Svijet nijesu pronašli oni koji su čekali da ih neko uvjeri, nego oni koji su krenuli prije nego što su sve razumjeli.

Možda je baš zato svaki sto na kojem se ljudi iskreno okupe mnogo više od mjesta gdje se jede. Za istim stolom susreću se radoznalost i iskustvo, mladost i godine. Tek kada se sretnu, razgovor dobije pravi ukus. Tako je bilo i te večeri.

Razgovor o ljepoti i prolaznosti

Od jednog neobičnog deserta otvorile su se teme koje nijesu imale mnogo veze sa hranom. Stiglo se do poezije. Pa do ljubavi. Pa do onih uspomena koje čovjek pamti i kad zaboravi zašto ih pamti. Kao što se od mora lako stigne do broda, od broda do puta, a od puta do sudbine, otisnuo putem kojim ga niko od nas nije namjeravao povesti.

Najprije se govorilo o ljepoti. Jedan od gostiju tvrdio je da su najljepše žene one koje umiju da se nasmiju očima. Drugi je govorio da ljepota prolazi, ali da šarm ostaje da je nadživi. Pomenu se poneko ime, pa zamuknu na pola rečenice. Neka imena vrijeme odnese, ali ono što smo uz njih osjećali ostane da živi mnogo duže. Čovjek ponekad zaboravi kako se neko zvao, a sjeća se tačno kako je izgledalo more te večeri i zašto mu je srce brže kucalo.

Pominjale su se ljetnje večeri uz more, muzika iz starih budvanskih konoba, šetnje koje su trajale duže od noći i vremena kada se više gledalo u oči nego u sat. Odatle se razgovor nekako preselio na galebove primorske. Ne one što kruže iznad mora, nego one druge. One koji su mislili da je za osvajanje svijeta dovoljna bijela košulja, malo šarma i mnogo samopouzdanja. Svako je znao po neku priču. Neke su bile istinite. Neke su s godinama postale još istinitije!

Debata o muškoj snazi

A kad se za stolom dovoljno dugo govori o ljepoti, ženama, ljubavi, mladosti i galebovima, razgovor prije ili kasnije stigne tamo kamo je cijelo vrijeme i vodio. Tako je i te večeri počela priča o muškoj snazi.

Jedan je tvrdio da nema jače stvari od tartufa. Drugi je pominjao kamenice. Treći se zaklinjao u tartufe sa domaćim jajima. Četvrti je preporučivao tartufe sa medom. Peti je tvrdio da je najbolji recept upravo onaj koji se nikada ne otkriva.

Razgovor je postajao sve ozbiljniji, a tvrdnje sve smjelije. Da je neko slučajno naišao pored stola, pomislio bi da prisustvuje međunarodnom naučnom simpozijumu o ljubavi i njenim nuspojavama. Slušali smo jedni druge sa uvjerenjem da svako od nas zna ponešto što onaj drugi ne zna. Danas mi se čini da smo svi bili u pravu, samo što nijesmo znali da za našim stolom sjedi čovjek koji nije govorio iz knjiga, ni iz tuđih priča, nego iz čitavog jednog vijeka života.

Barbin recept za život

A onda se oglasi barba koji je sjedio pored nas. Godište 1924. Danas bi imao više od stotinu godina da je među nama. Čovjek koji je imao više godina iza sebe nego što smo ih mi imali ispred sebe. Slušao je dugo. Pustio mlađe da budu pametni. Da nabrajaju tartufe, kamenice, recepte i tajne sastojke.

A onda je polako spustio čašu na sto, pogledao nas i rekao:

– Djeco, slanina daje snagu, bijeli luk izdržljivost, a lubenica završava posao.

Za stolom je nastao smijeh. Ali barba se nije smijao.

– Vi pominjete tartufe– nastavi. – A moji su se đedovi ženili bez tartufa. I kuće punili pune dječjim glasovima. Vi pominjete recepte. A oni nijesu imali recepte. Imali su glad. Imali su rad. Imali su dobru volju. Stizali sve. I njivu. I plavu njivu. I planinu. I porodicu. I život. Imali su kuma. Imali su prijatelja.

Za stolom je nastala ona vrsta tišine koja se ne pravi od riječi nego od istine. Niko za stolom nije imao bolji argument od njega. Njegove riječi nijesu nosile težinu učenosti, nego težinu života. I možda upravo zato danas više pamtim njih nego onaj neobični desert. A desert je bio za pamćenje. Jer ukus traje nekoliko trenutaka. Priča nekoliko godina. A poneka rečenica čitav život.

Danas sam se sjetio starca. Pripremio u ovaj vreli dan da isprobam njegov recept. Godilo je i bilo neobično, kao one jagode sa šlagom, viskijem i biberom. Sad treba sačekati i provjeriti da li djeluje.

Susret dvije epohe

Te večeri shvatio sam da na stolu i u razgovoru nijesu bila samo dva neobična jela. Pred nama su sjedjela dva vremena.

Sladoled sa jagodama, viskijem i biberom pripadao je svijetu koji je tada dolazio. Smio, radoznao i spreman da spoji ono što je do juče izgledalo nespojivo. Govorio je da napredak počinje onda kada se usudimo da preispitamo navike i pomjerimo granice.

Nasuprot njemu stajali su slanina, bijeli luk i lubenica. Bez spektakla i bez potrebe da bilo kome nešto dokazuju. To nije bila kuhinja koja traži divljenje, već ona koja je hranila težake, gradila kuće, podizala porodice i ostavljala trag kroz naraštaje. Jedno je rođeno iz mašte, drugo iz iskustva. Jedno je poručivalo: „Probaj ono što još ne poznaješ.“ Drugo je tiho podsjećalo: „Ne zaboravi ono što te dovelo dovde.“

Možda je prava mudrost upravo u tome da između njih ne biramo pobjednika. Čovjek koji živi samo od prošlosti teško može razumjeti budućnost, a onaj koji se odrekne svega naslijeđenog lako izgubi tlo pod nogama. Napredak nije rušenje temelja, nego nadogradnja na njima.

Tek mnogo godina kasnije postalo mi je jasno da je ona večera bila mnogo više od zajedničkog objeda. Bila je lekcija o civilizaciji. Novi svijet donio je sladoled sa biberom, stari je odgovorio slaninom, bijelim lukom i lubenicom. Nijedan nije bio u krivu. Jedan nas je učio kako da krenemo naprijed, drugi zašto ne smijemo zaboraviti odakle smo krenuli.

Te večeri nijesam znao da se za našim stolom ne susreću samo ljudi nego i epohe. Kako se duboko ispod Jadrana Afrička ploča već milionima godina podvlači pod Evroazijsku i iz njihovog tihog sudara nastaju planine, tako su se i za našim stolom sudarali radoznalost i iskustvo, budućnost i nasljeđe.

Razgovor se odavno završio. Nema više ni onog deserta, ni mnogih ljudi koji su sjedjeli za stolom. Nema ni barbe. Ali kada danas prizovem to veče, znam da je upravo on izgovorio rečenicu koja je nadživjela i večeru i nas. Ne zato što je imao posljednju riječ, nego zato što je u njegovim riječima nije govorio samo jedan čovjek. Govorilo je jedno stoljeće iskustva.