Petar Kralj u razgovoru sa Rankom Pavićevićem: Glumac je glumac

Jednom riječju, Petar Kralj je bard jugoslovenskog glumišta. Odigrao je velike i zapažene uloge u televizijskim serijama i filmovima, ali prije svega u pozorištu koje mu je, to uvijek ističe, najdraže. Njegov svestran i raskošni talenat dominira u svakoj predstavi.
Nije bilo nimalo jednostavno privoljeti Petra Kralja da u ovom trenutku prihvati razgovor i pored našeg poznanstva, a na pitanje zašto nerado govori za novine, rekao je: „Ja sada najradije ćutim i kojim povodom vi baš sada u ovo vreme, hoćete sa mnom da razgovarate? Sad su, znate uobičajeni neki razgovori s povodom.“
Šta podrazumijeva profesija glumca? Šta je Vas, zapravo, opredijelilo da budete to što istinski jeste?
Opčinio sam se, ne baš glumom, koliko pozorištem i scenskim zbivanjima u ovim vremenima, u kojima sam odrastao u Sremskoj Mitrovici, neposredno posle, sada već moram da kažem, onog rata, u vremenima sivljim nego što je svilo. Roditelji su mi bili profesori i u njihovoj školi održavane su razne priredbe. Te priredbe i ono što se dešavalo u tzv. „literarnoj sekciji“, to je bilo nešto što nas je, u to vreme, iz tog svila koje sam pomenuo, vodilo u neki prostor u kome nije bilo tih strogih zakonitosti, tog surovog obavezivanja... Bio je to svet malo iz mašte, svet ipak malo bogatiji i ako je to bilo svedeno, to su bile male krađe u kojima se našlo i malo lepote. Zahvaljujući roditeljima, kao dete imao sam prilike da se družim sa knjigama i da vidim predstave profesionalnog pozorišta i, možda, pre svega đačke priredbe, mislim da su na mene najviše uticale jer u njima je bilo neke radosti više nego što je radosti bilo dostupno bilo gde tada. Sve to je mene verovatno opredelilo za glumu.
Da li ste nekada imali sumnju, otpor prema toj profesiji?
Kako da ne, imam ih i sada. Jedno vreme sam se uplašio da ja to neću moći i mislio sam da studiram književnost ili novinarstvo. Bilo je tu i nekog stida pred drugima, kad u petnaestoj kažeš: „Ja ću da budem glumac.“ Bilo je to malo za podsmeh i zato sam ja o tome ćutao, ali sam se u sebi zarekao da ću jednoga dana pokušati. Ustalom, ja uopšte ne znam šta bih bio da nisam glumac a ni sada mi nije jednostavno da kažem tu reč „glumac“. Kad moram na nekim dokumentima da napišem, naročito mi je glupo da stavim dramski umetnik, to može biti bilo ko iz pozorišta, i ja napišem glumac. Učim to sa velikom odgovornošću i još uvek sa velikim slovom.
Pitali ste, da li sam imao sumnju prema profesiji. Naravno. Gluma, za razliku od drugih umetnosti podosta zavisi od onih drugih, koji dolaze u salu i sedaju nasuprot, zavisi od njihovog raspoloženja, njihovih potreba. Reč trema, trema kod nekog svesna, kod nekog nesvesna, to osećanje odgovornosti, ali ne samo to. Trema je u stvari nešto prirodno, nešto što se dešava maltene sa telom, strah da li ćeš moći ili ne, i ne samo strah, to je potreba da pronađeš način, a to je u svakoj predstavi drukčije, premda je ona gotova kao forma, da pronađeš neki način da ih uvučeš u zajedničku igru. Publika nekad hoće s tobom da se igra tvoje igre, a nekad neće. Onda je to strašno jer se dešava užasno prazan prostor u kome se nalaziš. Ima umetnosti čija ostvarenja ne zavise od trenutka u kome su nastala, koja ostaju da žive i posle toga. Slika i knjiga uvek mogu da dožive i novu sudbinu, a jedna odigrana predstava ne može da doživi ni jednu drugu sudbinu osim te večeri. To je to.
Koliko je u ovoj profesiji presudan talenat?
Talenat je mučan, jer je nezasit. Talenat, u stvari goni čoveka da nauči, da ovlada zanatom. Premda imate u glumi fantastične tehničare, ljude koji imaju izvanrednu moć tela, a kad ih gledate i slušate ništa vas to ne dotiče. Ali zato, kada se fantastično tehničko vladanje spoji sa tim ličnim oneobičenjem, e to prodire strahovito i to ostaje u pamćenju. Ako dramski pisac nudi nešto sadržajno i veliko za moju glumačku osećajnost i ako se te dve stvari na neki način nađu zajedno, onda se u toj oblasti dešavaju velika dela.
Da li je moguće u pozorištu neke neizrecive stvari kazati bez riječi, jer ponekad one kao da zasmetaju, kao da ih ne razumijemo?
Naravno. Reči su drugačije u knjigama, a drugačije u teatru. Zato su zabranjivane predstave, a nisu zabranjivane knjige po kojima su recimo rađene Golubnjača, Kad su cvetale tikve, itd. To je zbog toga što u pozorištu reč ima žešće dejstvo i sa manje reči može se reći koliko treba.
Da li ste privilegovani što radite posao lišen prinude?
Ne osećam se privilegovanim. Prosto sam zahvalan proviđenju što mogu u nečemu što volim i da učestvujem. Čovek mora u poslu da pronađe nešto svoje i onda to nije nikakva privilegija već prosto neka vrsta obaveze prema ovom svetu na koji smo došli, da nađemo nešto sa čim imamo zajedničke vibracije, jer samo tako možemo da doprinesemo da nam sve zajedno bude na neki način podnošljivo. I mislim da to nije privilegija jer, znam da ima ljudi koji polivaju ulice i osećaju u tome zadovoljstvo.
Zašto ste napustili Atelje 212 i otišli u slobodnjake?
Iz „Ateljea“ sam otišao doslovno zbog toga što više nisam mogao da samoupravljam. Stalno sam bio u nekim organima, u upravni, u savetu... To nije moj posao. Rekao sam, ja time neću da se bavim i elegantno sam otišao. Naravno, ostao sam drugar sa svima i bili smo stalno zajedno.
Šta znači biti slobodan umjetnik?
To slobodan je uslovan termin. Ne može nijedan umetnik da bude sasvim slobodan. Zarobljen je pre svega, svojom ljubavlju prema onome čime se bavi. Ali, slobodan sam formalno od institucija. Naravno, stalno zaposlenje znači sigurnu platu, socijalno osiguranje... Samo, status stalnog člana pozorišta ne garantuje da će glumac imati šansu da se umetnički izrazi. Slobodan umetnik ima pre svega slobodu da bira šta će da radi, slobodan je od činovničkog odnosa prema njemu, od toga da mu ime izađe na tabli i da tako sazna šta će igrati, a da ga pre toga niko nije pitao da li je taj komad uopšte pročitao.
Znači li to da rad u instituciji kao što su pozorišne kuće utiče na ograničenje slobode glumca?
Naravno. Glumac se vezuje za projekat, a ne za pozorište. Onaj ko hoće uspešno da se bavi ovim poslom mora da menja navike, da se prilagođava. Gluma je dobrim delom stvar prilagođavanja pa zato treba razbijati sve šablone i navike. Ovo je posao u kome se avanturizam podrazumeva, ali treba biti hrabar, verovati sebi i upustiti se u nešto u čemu nisi bio. U suprotnom, morate se pomiriti da budete i ostanete prosečni. Kad vam se učini da sve znate, to je onda odustajanje od želje sa samim sobom. Kad od toga odustanete, ulazite u činovničku zornicu, kažete šta imate da kažete i vratite se kući. Ja to ne priznajem. Mora da bude malo magle u koju se uranja, pa se iz nje izroni. Ali važno je pokušati, pa makar i ne izronio.
Glumci su upravo po tome izuzetak?
Naravno. Pre svega zato što vole svoj posao, zato što drugačije ne postoje. Postoje samo kad su na pozornici. Ljubav prema poslu je ogromna snaga koja te tera da radiš. Talenat tera čoveka na rad, ne treba mu nikakva prinuda.
Iako ste ostvarili sjajne role na televiziji i filmu, izjavili ste da je pozorište, ipak, nešto posebno.
Na televiziji i filmu mogu od vaše uloge da naprave šta hoće jer imaju milion sredstava za to. U pozorištu to nije moguće. Izađete pred četiri stotine ili pet stotina ljudi i kažete što imate. I tragedija i lepota pozorišta je u tome što se sve dešava u jednoj večeri. Nema ponavljanja. Kao što je u životu i ljubavi. Zato mi moramo punom merom i do kraja da igramo predstavu.
Jednom davno, kao mlad glumac ste izjavili da Vam je Sirano de Beržerak neostvarena želja i uloga. Znam da Vam se ta želja kasnije ostvarila, ali me zanima imate li još neostvarenih želja kada je u pitanju pozorište?
Sada nemam neostvarenih želja. Jednostavno još priželjkujem svaku ulogu koja ima sadržaja. Bog mi je dao taj dar i nemam prava da ga izdam. Želim samo da ostanem u pozorištu koliko mogu i ne izneverim glumu. Ona je za mene najsvetija reč.
U Budvi, avgusta 1992.