Pjesnik Duško Trifunović u razgovoru sa Rankom Pavićevićem

Piše Ranko Pavićević, novinar, pisac i publicista.

Sreli smo se, nakon svega što se desilo u njegovom Sarajevu, na Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu. Sa knjigama pod rukom, zagledan i zamišljen: Duško Trifunović, pjesnik, autor četrdesetak knjiga, čovjek mnoštva zanimanja: bivši zanatlija, fudbaler, autor televizijskih emisija, ali prije svega književnik i kum onoga što nazivamo „sarajevska škola“. Priča lijepo kao što piše i pjeva. Posljednje tri godine živi u Novom Sadu, daleko od svojih sarajevskih zgoda i nezgoda, pripremajući sabrana djela u petnaest knjiga.

Nismo se sreli odavno. Gdje ste bili toliko dugo?

Teško je odgovoriti. Ni na zemlji, ni na nebu, stoji čardak, moja kula – tu živim o suvom hljebu, gledam dolje, oštrim čula. Trenutno sam, posljednjih par godina, u Novom Sadu kod prijatelja.

Kako ste prihvaćeni u Novom Sadu i da li ste nastavili da pišete poslije odlaska iz Sarajeva?

Kako sam prihvaćen? To je bio prvo socijalni problem. Nije to ono kao nekada, navratiš kod prijatelja, a oni te srdačno dočekaju i ugoste. Ovoga puta, bilo je to znatno drugačije. Gost je došao, a ne zna kud će otići. I pored svega, nešto sam počeo raditi, onako, za honorar na televiziji. Puno mi je pomogao Pero Zubac, moj drug, pjesnik i urednik na Televiziji Novi Sad. Prihvatio me je i Zoran Kolundžija, sjajan čovjek koji mi je obezbijedio smještaj kasnije i štampao jednu knjigu. Nisam se uključivao u novosadsku kulturnu elitu jer nema potrebe da im ja iniciram ideje do kojih oni sami mogu doći. Jednostavno, nisam im htio biti na teretu.

Ne čini li Vam se da ste isuviše rano ispisali svoj epitaf? To ste učinili 1970. , a evo Vas i danas sa knjigama i pjesmama?

Očito da je bilo rano. Ali, vremena su bila takva, vjerovao sam da ću umrijeti mlad i htio sam da pripremim sve. Svidjelo mi se da napišem taj epitaf kao strelicu koja ide odozgo prema naniže. Tekst je glasio: „Sve sam učinio da budem gospodin, a sunce mu ljubim, pogledaj ovo, ovo.“

Da li je taj epitaf i dalje aktuelan, ili biste ga danas, nakon toliko godina, prepravili?

Ne bih ga ispravljao. Ja se još uvijek nudim i govorim: „Pogledaj ovo.“ U jednoj od knjiga sam zapisao: „Mogao sam da umrem mlad prilično davno, stariji od Branka Miljkovića godinu dana. On je umro na vrijeme i otišao u slavu. Ja sam ostao da vidim šta će biti.“ To, šta će biti, izbacili su mi kasnije iz jedne knjige jer sam napisao: „Mogao sam da umrem prilično davno, jer sam bio gotov čovjek i pjesnik, ali nisam, jer sam ostao da vidim šta će biti.“ Eto, kao da sam znao šta će sve izaći.

Vi ste 35 godina živjeli u Sarajevu. Sarajevo je bila specifična kulturna sredina. Koliko je to poteklo iz samog Sarajeva, postalo dio jugoslovenske kulture i koliko je od toga sada ostalo?

Ne znam šta se sada tamo dešava, kao i uopšte na kulturnom planu kada su krizna vremena, ali znam da smo ranije u Sarajevu zračili jednom finom naivnošću koja je imala obilježje kulturološkog. Ja sam jedan od učesnika tog velikog buma koji je iz Sarajeva dolazio, ali mi nikad nismo računali da je to jugoslovenska karta. Mi smo sasvim svjesno bili Srbi, Hrvati, Muslimani, ali se nismo bavili time. Mi smo uspjeli 1966. godine da osnujemo Književnu omladinu iz koje je kasnije izašlo dvadeset pjesnika Jugoslovena. Nakon toga, napravili smo bum i na muzičkom polju. Bio sam na čelu i jednog i drugog pokreta, ali ne kao vođa. Jer, bolje je biti vođa odmetnika nego vođa umjetnika. Umjetnicima nije potreban vođa, jer je svaki od njih posebna duša i upravo tako djeluje. Mi smo tamo stvorili jedan izuzetan štimung koji se kasnije mogao razgranjavati i razgrađivati svuda gdje su bili ljudi dobrih namjera.

Da li je život melaholična korida?

Život je uzvišeno stanje prirode, ali čovjek je udesio da taj život prolazi kroz smiješne situacije i da se glupo ponaša. Vidite, danima se ništa ne događa, a onda krene. To što se kreće liči na život, ali mi hoćemo bolje i više, i tako srljamo i brljamo. Život je svaki dan, a mi ga primjećujemo samo u finalu, najčešće onda kada se njegove najljepše stranice brišu. A stari Latini su rekli: „Što se odgađa – to se ne događa.“

Kad ste pred sobom saznali da ste pjesnik? Šta Vas je na to navelo?

Ja sam imao jednu sretnu okolnost da nisam pisao pjesme kada sam bio dječak. Tada sam čitao tehničke i čitao sve druge knjige. Bavio sam se životnim iznenađenjima i nisam pisao pjesme. Kada sam vidio da bih ja, da bih bio dobar monter, morao imati brigadu iza sebe, tada sam otkrio da sam jedno vrlo individualno i nesrećno biće. Vidim da je to umjetnost, pisanje pjesama. A usput, to je opisivanje svog života. Tad sam ja postao svjestan da sam pjesnik i odmah sam počeo sa pisanjem dobrih pjesama.

Vaše knjige imaju često dvosmislene naslove (Zlatni kuršum, Šok soba, Tumač tiraniije, Šarena laža...). Da li je posrijedi želja da se revanširate svima za dozvolu opreznosti i sumnjičavosti koja Vas je okruživala?

Ima tu sumnjičavosti. Nisam ja bio u nemilosti, ali mi niko ništa nije vjerovao. Napisao sam: „Čuven sam po tome što mi ništa ne vjeruju.“ Sa mnom je čitav moj život bilo tako, izvjesna rezerva. Pusti ga da vidimo šta će biti sa njim i šta će ispasti. U moje vrijeme, tamo šezdesetih, plašio sam se tumača. Postojali su dežurni tumači sa zadatkom da objasne šta je to pjesnik htio i mogao da misli i da li napada na taj način našu stvarnost.

Iz Vašeg kruga su, između ostalih, Abdulah Sidran, Rajko Petrov Nogo, Radovan Karadžić ili „Sudbonosni dječaci“, kako ih nazivate. Da li ste 1971. godine znali da će oni stići tamo dokle su stigli?

Ja sam ih još 1966. god. proglasio „Sudbonosnim dječacima“. Stalno sam im govorio: „Momci, naučite geografiju pa ćemo istoriju stvarati mi. To će biti mnogo bolje nego da učite istoriju koja je šeprtljava i puna netačnosti.“ Nazvao sam ih „Sudbonosnim dječacima“ u jednoj pjesmi, jer sam znao da dolazi vrijeme talenata koji će morati, koliko-toliko, zabilježiti stanje u duhovnom životu jezika u kojem se nalazimo.

Jednom ste zapisali: „Demokratija koja se pojavi kad voda ne zna na koju će stranu...“ Kako te riječi danas doživljavate?

Neki dan sam se sjetio jednog važnog podatka: avnojska Jugoslavija se zvala Demokratska Federativna Jugoslavija. Još 1943. ljudi su znali za riječ demokratija i znali su da je upotrijebe tako da fasciniraju seljake. Vidio sam da u Lici piše: „Hoćemo republiku, nećemo monarhiju!“ Dakle, tom istom svijetu koji hoće monarhiju, ponudili smo demokratiju. A znamo da su demokratiju izmislili stari Grci i od toga izumrli. Da demokratija može da spase, spasila bi svoje tvorce. Te teške riječi koje bi mogle da nas spasu, pojave se kao po pravilu onda kada voda ne zna na koju će stranu. Kad se u jeziku pojavi neka velika riječ: zajedništvo, suživot, to je znak da nešto nije u redu sa čovjekom. Na taj način pojavila se i riječ demokratija kao spas naroda. Kroz tu riječ niko nije spasao narod, već svoju poziciju na vlasti.

Kakva je uloga pisca i koliko on ostaje svoj u ovom vremenu potpune ispolitizovanosti?

Piscu nikad ne prestaje ratno stanje. Ovo je rat nekih drugih interesa. Pisac je i čovjek, ima svoju ideju. Obično ratovi počnu da se tiču pisca hroničara kada se završe. Dok rat traje, pisci su propagandisti i njih zloupotrebljavaju u neke svrhe. Neki pisci pristaju na propagandu, a neki ne. Ja se slažem da postoji „patriotski čin“, ali veći patriotski čin je izložiti svoj život opasnosti nego pisati loše pjesme o velikom poduhvatu koji se dešava, kao što je recimo rat. Pisci tu mogu da pomognu, ali tu njihova pomoć nije presudna.

Pomenuli ste patriotizam. Mnogo se manipuliše tim pojmom i samim osjećanjima patriotizma?

Patriotizam je moguć tamo gdje postoji patrija. Otkako pamtim, patriotizam je uvijek bila riječ koja se potezala u teškim trenucima. Kad trebaš nekog nagovoriti, onda mu poturiš patriotizam. Milion Jugoslovena je otišlo na naše oči u inostranstvo da radi, i to u mirnim uslovima, i svjesno se odrodilo. Dakle, patrija ne postoji, a naš patriotizam i pažnja prema njima su toliki koliko su nam mogli pomoći sa svojim kapitalom. Patriotizam pada u vodu kao kategorija koju treba podmetnuti pametnom čovjeku, jer ja kao pametan čovjek ne mogu da nasijedam bivšim apstrakcijama koje mi se nude da bi od mene napravili boljeg čovjeka.

Da li umjetnost spasava život?

Umjetnost spasava život samo umjetniku. Ne vjerujem da umjetnost "pomaže" potrošaču. Ona može da utješi očajnika, ali u utjehi nije spas. Utjeha je samo odlaganje nesreće.

Kako smo najednom jedni drugima postali tuđi i mrski?

Nismo toliko mrski koliko mrzimo. Tek kada mrzimo, vidimo koliko je snažno to pogonsko gorivo. A kad nas mrze, u nama raste oprez. Mi znamo da mržnja razdire onoga ko nas mrzi, pa nam je lakše... Ne kaže se uzalud: „Šta mi možeš, možeš samo da me mrziš.“ Tako govorimo kada smo jači, ali svako prisustvovanje u krugu gdje mržnja zrači mučno je.

Nećemo više o tome. Pišući o sebi uz termin „slavan pisac“ stavljate navodnike. Šta znači biti slavan u našim okolnostima, bez navodnika?

Najgore što se može desiti pjesniku, za razliku od drugih umjetnika, jeste da bude izvikan. Da je popularan, da ga svi znaju, a nema ekvivalent materijalnih dobara sa druge strane. Podršku ja mogu imati. Svi će vjerovatno reći: „Duško je slavan pisac“, ali ja nemam količinu para za tu slavu. Jer, ko je pametan u životu? Pametan je onaj koji uspije pravilno da upotrijebi svoju pamet. A ispostavilo se da ja nisam pametan, jer svako zna da sam ja pisac i zato me prvo pita da li sam gladan i prvo me pozove na ručak.

Novosadska izdavačka kuća „Prometej“ objavila je Vaša sabrana djela u 15 knjiga. Da li je to pokušaj da se sačuva Vaše djelo i prezentuje jugoslovenskoj javnosti?

To su izabrana djela, a to je onoliko knjiga koliko sam mogao da se sjetim i da eventualno ponovo napišem nešto od onoga što je ostalo na radnom stolu u rukopisima za koje sam siguran da će nestati. To jeste pokušaj da se sačuva kulturno blago, ako sam ja kulturni radnik. Ono što radim je kulturno blago jednog naroda jer ja pišem i govorim jezikom tog naroda. Inače sam pisac koji je jako nesrećan, jer sve što sam pisao – to je propalo. Objavio sam četrdeset knjiga kojih nema. Sada će bar dio njih biti sačuvan. Ovo je pokušaj da se sačuva nešto od svog pisanja, a „Prometej“ je pomogao da to dođe do ljudi koji su za to zainteresovani. Ja sam inače pisac koji je jako nesrećan, jer sve što sam pisao, sve je propalo. Objavio sam 40 knjiga kojih nema. Sada će bar dio njih biti sačuvan.

Radite na Televiziji Novi Sad. Priča se da ćete postati glavni urednik kulturno-umjetničkog programa. Da li će biti nešto od toga?

Kakav glavni urednik. Ne daj bože. Moj zakon i zavjet i moja vjera mi brani da budem vlast i da budem upravnik nečega, to jest da ja o nečemu odlučujem. To sam ja još kao dječak sebi odredio. Niko od mene neće zavisiti, a ja ću se truditi da sve što mogu poboljšam. Tako ću i ovom prilikom, radeći na televiziji, željeti nešto da doprinesem, ali da budem urednik nečega, to nikako.

Da li sada nešto pišete?

Pišem ponešto, ali sam sada toliko zaokupljen time što će tih petnaest knjiga biti lijepe, čitljive i reprezentativne. One će predstavljati mene, one će živjeti moj život, svaka posebno.

U Beogradu, oktobra 1994. godine.