RTV Budva aplikacija Program uživo, vijesti i obavještenja
Nabavite na Google Play
Kolumna Izvor: RTV Budva

Sagradiću ti pjesmu – Damir Urban

Piše
Miodrag Marković
Foto: Miodrag Marković
Foto: Miodrag Marković

Kada imaš 15 godina, misliš da si mnogo pametan, ali da te svi drugi ne shvataju u tvom naumu da im prikažeš svijet onakvim kakvim ga samo ti vidiš. Da, i samo ti si mudar i neustrašiv. Nema veze što svako malo dobiješ šamar iza ugla. Kada malo očvrsneš, zabiješ godine u treću deceniju, shvatiš da, ipak, tu i tamo ima još poneko ko bistri misli poput tebe, ali, svejedno, niko nije kao ti. Tvoj pogled daleko dobacuje, želje još i više, a kada se sve to izdešava u nepreglednom sistemu nesavršenosti svega i svačega i kada se suočiš sa činjenicom da si u bestežinskom stanju vlastitog duha, ubrzo razumiješ da je sve što želiš, sanjaš i maštaš – daleko.

Onda polako život počinje da te kali, malo po malo pa te nešto razvali, nijesi spreman za velike uloge, a male ne želiš. Još jedno razočaranje u nizu, pat na karte i remi na šahovskoj tabli, mir oko sebe i duboko u tebi, to je sve što želiš. Da, kada ugasiš snove, onda ležerno shvatiš da si zamakao u srednje godine. Ni tamo, ni ovamo, mladost već leprša ka prošlosti, a starost već nekako miriše ispred tebe.

I onda se pojavi predivna balada „Sagradiću ti pjesmu“ Damira Urbana. Ozbiljna, stamena, poetično razarajuća, tihim notama daje toliku snagu da prosto cijepa onaj svekoliki prostor između sna i jave. U nekoliko egzotičnih minuta Urban nudi svu raskoš ljubavi. Ne, to nijesu požuda, uzavrela strast ili predvečernji odušak, to je ljubav prema voljenoj ženi, moćnici njegovog stiha i plamičku njegovog postojanja. On ne mašta, on gradi sebe samog uz voljenu osobu. Ne nudi prolazno bogatstvo, šarene isprike u boci bačenoj u more ili duga isprazna obećanja. Urban daje svoju dušu kroz pjesmu, stih i sve svoje tragove ostavljene niz one malene puteljke kojima se ne ide tako često. Zidajući pjesmu voljenoj osobi, svjesno joj pravi neprobojni štit ljubavi i kao da joj kradomice dodiruje prste i oživljava sve one trenutke koji se vremenom zature po nekakvim ćoškovima, skupljajući prašinu prošlosti.

Prava ljubav se ne desi, ona se stvara, udara polako, ali sigurno, kao morski talas koji bistri kamenčiće koje nosi na sebi. O tome, u samo tri i po minuta, nježno, gotovo pokajnički, pjeva Urban svojoj voljenoj. Nudi joj stihove i note koje ostaju i za „vrijeme nakon smrti“. On ne želi ući u istoriju samo kao nadmeni besjednik, već osobi u koju je ugradio sve što je imao u sebi nudi istrajnost sjećanja i onda kada ga više ne bude bilo.

Njegove lekcije tišini predstavljaju sve one sitne nježnosti koje opstaju i onda kada se ne iskažu. Urban svoju pjesmu uzdiže kao zlatnu palatu, ne tražeći mnogo, samo pola sata sna, šetnju u osami, bez djece i psa, samo njih dvoje, kao nekada i vazda navek. Njegova jedra od rime na jarbolima od kose voljene žene su neuništiva. I, kao u djetinjstvu, avion od papira završava u rukama žene koju ne samo da voli, kojoj tiho pripada, nego je i ozbiljno poštuje.

Damir Urban je svoju duboku intimu uznio samo na gitari, potpomognut gudačkim kvartetom i klavirom. No mogao je i sve bez toga, u potpunoj tišini, samo da je njegov glas ispratio tekst. Na dramatičan način, ali bez da zadrhti, nosi u sebi snagu bure, ali ne lomi, samo natjera slušaoca da se naježi. Ne, to nije zanos, samo stremljenje da se razbije monotonija u svakodnevici ljudske postojanosti.

Kada sve prođe, a proći će, kada sve zamre i bude samo dio nekakve istorije koje će se malo ko sjećati, kada ništa više ne bude važno i nestanu svi snovi, ostaje tračak ljubavi ispisan bez slova, nota i zanosnih uzdaha. Ostaje skrivena ljepota utkana u lične emocije. Zanavijek.

Miodrag Marković