Cetinjski dani Danila Kiša: Boško Mijanović o djetinjstvu i mladosti poznatog pisca u Crnoj Gori (1)

Od prvog susreta u cetinjskoj gimnaziji 1947. godine, preko potresnog kazivanja o stradanju porodice, od školskih prijateljstava i prvih književnih pokušaja, do studentskih dana, Mijanović svjedoči o godinama u kojima se oblikovala ličnost budućeg velikog pisca.

Kada je u jesen 1947. godine Danilo Kiš, dječak koji je preživio ratne strahote u Vojvodini i Mađarskoj, sjeo u klupu cetinjske gimnazije, niko od njegovih školskih drugova nije mogao naslutiti da će jednog dana postati jedan od najznačajnijih evropskih pisaca druge polovine 20. vijeka. Među njima je bio i Boško Mijanović, koji je sa Kišom dijelio gimnazijske dane, mladalačka prijateljstva i prve susrete sa književnošću, a kasnije i studentski život u Beogradu. Njihovo poznanstvo, započeto u oskudnim poslijeratnim godinama, preraslo je u prijateljstvo koje je trajalo sve do Kišove smrti 1989. godine.

U Mijanovićevom sjećanju sačuvane su slike dječaka koji je pred školskim drugovima govorio o ratnom stradanju svoje porodice, gimnazijalca koji je otkrivao svijet književnosti i mladića koji je, uprkos teškim životnim okolnostima, pokazivao izuzetnu radoznalost i stvaralački dar. Njihovi putevi nastavili su da se ukrštaju i u Beogradu, gdje je Kiš studirao svjetsku književnost, a Mijanović matematiku. Zajedno sa nekadašnjim cetinjskim drugovima, pripadali su krugu mladih ljudi koji su dane provodili na fakultetima i u bibliotekama, a večeri u književnim raspravama i beogradskim kafanama. Bilo je to vrijeme intelektualnog sazrijevanja, velikih ambicija, boemskog života i prijateljstava koja su nadživjela studentske godine.

U svjedočanstvu koje donosimo u dva nastavka, Boško Mijanović iz neposredne blizine osvjetljava manje poznate detalje Kišove mladosti, ali i kasnije susrete sa piscem koji se, uprkos međunarodnoj slavi, vraćao Cetinju i prijateljima iz gimnazijskih dana. Njegova ispovijest istovremeno je priča o Danilu Kišu i svjedočanstvo o jednoj generaciji čije su odrastanje obilježili rat, poslijeratna oskudica, književnost i potraga za slobodom.

“Bila je jesen 1947. godine, ona rana, oštra cetinjska jesen koja dolazi naglo i bez prelaza, kao da želi da podsjeti čovjeka na red i mjeru poslije dugih i teških vremena. U zgradi Gimnazije, koja je i sama nosila tragove nedavnih zbivanja, učenici trećeg razreda bili su raspoređeni u dva odjeljenja, muško i žensko, svako sa po četrdesetak i više đaka, sabranih iz raznih krajeva i različitih sudbina”, prisjeća se Mijanović i nastavlja:

“Zbog manjeg broja učenica, žensko odjeljenje bilo je dopunjeno nekolicinom mladića, što je davalo tom rasporedu jednu osobitu, pomalo neprirodnu ravnotežu, kakva se često sreće u vremenima poslije velikih poremećaja. To je bila prva generacija koja je, po novom nastavnom programu, poslije tri razreda gimnazije polagala takozvanu polumaturu - novinu koja je, kao i mnoge druge u to doba, dolazila naglo i bez mnogo objašnjenja.

U muškom odjeljenju, u kojem sam i ja bio, pojavio se te godine i novi učenik, Danilo Kis - tako je, bez kvačice nad s i bez bližeg objašnjenja, stajalo njegovo ime u školskom dnevniku. Govorilo se da je to prezime preneseno iz nekog mađarskog svjedočanstva, možda i pogrešno zapisano, ali tada niko nije mario za takve pojedinosti, jer su i mnogo važnije stvari ostajale nedorečene i nedovoljno razjašnjene.

Došao je iz druge sredine, udaljene ne samo po jeziku nego i po običajima i načinu života, ali se, uprkos tome, brzo uklopio među nas. Nije se nametao, niti je tražio posebnu pažnju. Naprotiv, njegov odnos prema drugovima bio je nenametljiv, tako da je za kratko vrijeme stekao naklonost većine iz razreda. Ipak, među nama je bilo i onih koji su, zbog ratnih godina koje su prekidale školovanje, bili stariji od njega po nekoliko godina, pa se ta razlika osjećala ne samo u godinama nego i u držanju i pogledu na svijet.

Pripadali smo naraštaju koji je rođen pred sam rat i koji je njegove strahote upoznao prerano i bez zaštite. Naše djetinjstvo nije imalo onaj mirni i bezbrižni tok koji se pamti kao srećno doba, nego je raslo iz sjenke nesreće, straha i gubitaka, koji su se, nevidljivo ali trajno, urezivali u svakoga od nas. Svaki učenik nosio je u sebi neku svoju priču, često neizgovorenu, ali prisutnu u pogledu i ćutanju”, priča Mijanović.

KAZIVANJE O RATNOM DJETINJSTVU

Jednog dana, na času srpskog jezika, prisjeća se Mijanović, koji je vodila profesorica Zorka Vučković, bio je određen čas za učenička kazivanja o događajima koji su im ostali u sjećanju.

“Bio je to jedan od onih pokušaja da se, makar riječima, uspostavi red u onome što je bilo bez reda i smisla. Profesorica je prozvala Danila Kiša. U učionici, prepunoj i već navikloj na žamor koji nikada sasvim ne utihne, nastala je neobična tišina čim je počeo da govori. Govorio je polako, kao da traži riječi koje bi mogle da izdrže težinu onoga o čemu kazuje. Njegov glas nije bio ni povišen ni naročito izražajan, ali je u toj suzdržanosti bilo nečega što je privlačilo pažnju više nego svaka naglašena riječ.

Pričao je o svom ratnom djetinjstvu, o stradanju i gubitku koji su zadesili njegovu porodicu, bez patetike i bez pokušaja da izazove sažaljenje. I baš zbog toga, njegove riječi su djelovale snažnije nego da su bile izgovorene drugačije. Slušali smo ga bez pomjeranja, kao da smo u tom trenutku svi osjećali da prisustvujemo nečemu što nadilazi običan školski čas.

Mnogo godina kasnije, gotovo dvije decenije potom, čitajući njegov roman “Bašta, pepeo”, iznenada mi se, sa neobičnom jasnoćom, ukazala slika tog časa: ista učionica, isti glas, ista tišina koja je tada, makar na kratko, povezala sve nas u jedno zajedničko sjećanje”, objašnjava Kišov školski drug.

Mijanović ističe da je Danilo mnoge ratne događaje nosio u sebi dugo, “kao što se nose stvari o kojima se ne govori često, ali koje ne prestaju da traju u čovjeku”.

“Oni nijesu bili samo uspomene, nego dio njegove unutrašnje građe, nešto što se ne može odložiti niti zaboraviti, već se povremeno javlja, nenajavljeno i sa istom snagom kao i onda kada se prvi put dogodilo”, ističe Mijanović.

Jedan od tih događaja, o kojem je Kiš govorio u školskom kazivanju, a kasnije i u razgovoru sa Boškom, bila su masovna ubistva Jevreja i Srba u Novom Sadu, na obali Dunava, u januaru 1942. godine, kada je mađarska okupatorska vojska, u kratkom i strašnom naletu, ostavila za sobom prizore koji su nadilazili svaku ljudsku mjeru. Mijanović ističe da je Danilo o tome govorio rijetko, ali kad bi započeo, činilo se da ne iznosi samo činjenice, nego da pokušava da razumije ono što se, možda, ne može razumjeti.

“U tim gimnazijskim danima, u razgovorima koji su se vodili bez svjedoka i bez potrebe da se nešto dokazuje, govorio mi je i o drugoj vrsti straha - onoj koja dolazi prije nego što se nešto dogodi, i koja se širi među ljudima brže nego sama nesreća. Bilo je to tri godine nakon malo prije navedenog događaja, u jednom mađarskom selu, gdje su živjeli njegova majka, sestra i on. Tu je strah imao drugačije lice. Nije bio vezan za ono što se već dogodilo, nego za ono što se tek očekivalo. Među stanovništvom su kružile glasine o vojnicima sovjetske armije koja se približavala, i te glasine su, kao i u svakom ratu, rasle i umnožavale se bez provjere i bez mjere. Ljudi su u njima vidjeli više nego što je bilo, i plašili se onoga što još nije ni došlo.

Sjećam se kako mi je pričao o tome, mirno, gotovo bez naglašavanja, ali sa onom vrstom pažnje koja otkriva da je riječ o nečemu duboko proživljenom. Njegova majka, vođena tim strahom koji ne pita za razloge, sakrila je njegovu sestru - djevojčicu koja je već bila na pragu djevojaštva, nastojeći da je zaštiti od nepoznatog i zamišljenog zla.

U blizini sela vodila se kratka, ali žestoka borba između sovjetskih trupa i mađarske vojske. Taj sukob, iako prolazan, ostavio je u ljudima osjećaj da su na ivici nečega što ne mogu kontrolisati. A ipak, kao što često biva u takvim vremenima, opasnost nije dugo trajala. Sovjetske trupe su nastavile svoje kretanje prema važnijim strateškim tačkama, i selo je, gotovo iznenada, ostalo pošteđeno onoga čega se najviše plašilo”, kazuje Mijanović.

Prostorije Gimnazije bile su smještene u Njegoševoj Biljardi, zdanju koje je već tada nosilo teret čitavog jednog vijeka i više, i u sebi sabiralo tragove mnogih vremena i sudbina. Njeni zidovi, debeli i naizgled postojani, bili su načeti i umorni, kao da su pamtili više nego što bi jedno zdanje trebalo da pamti. U posljednjem ratu kroz nju su prošle razne vojske - italijanska, njemačka, pa i ruski Čerkezi - i svaka je ostavila za sobom ponešto od svoje sile i nemara, tako da je zgrada ostala teško ranjena, ali još uvijek uspravna.

“U takvom prostoru, koji nije pružao ni udobnost ni sigurnost, mi smo slušali riječi naših profesora. I možda baš zbog toga, te riječi su imale veću težinu nego što bi je imale u mirnijim i uređenijim okolnostima, jer su dolazile do nas kroz hladnoću zidova i tišinu koja je nosila tragove prošlih događaja”, kaže Mijanović.

POPRAVNI ISPIT IZ ISTORIJE

Poslije nastave, prema Boškovom sjećanj, Danilo Kiš, Pavle Zorić, Mijanović i još nekolicina vršnjaka, često su se okupljali, ali ne po nekom unaprijed određenom planu niti sa jasnim ciljem.

“To su bila više spontana viđenja, vođena potrebom da se izađe iz skučenih i neudobnih prostorija u kojima smo stanovali, i da se, makar nakratko, osjeti širina otvorenog prostora. Na Cetinju tada nije bilo mjesta koje bi moglo da primi mlade ljude našeg uzrasta, niti da im ponudi ono što su tražili, a ni sami nijesmo znali šta je to”, opisuje Kišov drug Cetinje tih dana.

Danilo je, sa majkom Milicom i sestrom Danicom, živio kod svog ujaka Rista Dragićevića, koji ih je te teške poslijeratne 1947. godine prihvatio u svoj dom. Nijesu stanovali u samoj kući, prizemnoj i okrenutoj prema Bajevoj ulici, naspram spomenika Vile, nego u pomoćnom objektu u dvorištu.

Školska godina je prošla, kao što prolaze sve godine u mladosti, brzo i neprimjetno, ostavljajući za sobom više slutnji nego jasnih uspomena. Neću se zadržavati na tim danima i našim razgovorima, iako se nekih pojedinosti i sada mogu sjetiti, jer ono što ostaje u pamćenju rijetko slijedi red kojim se nekada odvijalo.

Danilo Kiš je završio razred sa vrlo dobrim uspjehom. Na ispitu nižeg tečajnog ispita, u junu 1948. godine, pokazao je znanje koje je u većini predmeta bilo zavidno, ali nije položio istoriju, već je upućen na popravni ispit. Kako to često biva, upravo ono što se očekuje da bude savladano, izmakne u presudnom trenutku, i ostavi trag koji se ne može objasniti samo nedovoljnim znanjem.

“U narednoj školskoj godini, 1948/49, u jedinom odjeljenju četvrtog razreda cetinjske Gimnazije, nije bilo Danila. Njegovo odsustvo nije odmah imalo jasno objašnjenje, ali se među nama, njegovim drugovima, ubrzo pročulo da se nalazi u Beogradu, kod tetke, majčine sestre. Tako je, gotovo neprimjetno, došlo do jednog prekida u njegovom školovanju, do zastoja koji je, kao i mnogi drugi u to vrijeme, bio više posljedica okolnosti nego lične volje. Tek kasnije, po njegovom povratku na Cetinje, u jesen 1949. godine, kada je upisao četvrti razred, ta praznina dobila je svoje mjesto u redoslijedu događaja. Njegova tetka, Draginja Malović, živjela je u blizini Željezničke stanice u Beogradu, na mjestu gdje se dan i noć neprestano ukrštaju dolasci i odlasci, i gdje se život mjeri drugačijim ritmom nego u mirnijim sredinama”, svjedoči Boško Mijanović.

Prema njegovim rječima, Danilo je namjerno propustio jednu školsku godinu, kako je sam kasnije govorio, slušao pisak lokomotiva i jednoličan, ali neprestano promjenljiv zvuk točkova vagona.

“U tim zvucima, koji su za nekoga mogli biti samo dio svakodnevice, on je nalazio nešto drugo - kao da su u noći prolazili nevidljivi vozovi, noseći sa sobom nemir i neku tihu, neizgovorenu tugu. I možda su upravo ti zvuci, više nego bilo kakva školska pouka, ostali u njemu, kao dio onog unutrašnjeg iskustva koje se ne zaboravlja i koje, kasnije, nađe svoj put u riječima”, kazuje Mijanović

Nakon što je završio polumaturski ispit, Boškovi susreti sa Danilom su postali ređi i gotovo neprimjetno su se izgubili u svakodnevnim obavezama koje su ih razdvajale.

“Viđali smo se još samo povremeno, najčešće u gimnazijskom prostoru, ili onda kada bih, vođen radoznalošću, svraćao na sastanke literarne sekcije, da slušam te prve, nesigurne pokušaje mladih ljudi da riječima daju oblik onome što osjećaju i misle. Bili smo tada već u različitim razredima - moja školska godina ispred Danilove. To je, u tim godinama, značilo i više nego što bi se moglo pretpostaviti. Sa novim odjeljenjima dolazili su i novi drugovi, nove obaveze i drugačija interesovanja, pa se i ono što je nekada bilo blisko i svakodnevno, pomjera i udaljava, bez vidljivog razloga i bez jasne odluke”, objašnjava Mijanović.

SMRT MAJKE

Boško navodi da je Danilo u to vrijeme bio naročito blizak sa Boškom Jevšnikom, sa kojim je dijelio ne samo đačku klupu nego i one sate koji ostaju izvan školskog rasporeda, a često znače više od samih časova. Njihovo prijateljstvo bilo je čvrsto i, kako se kasnije pokazalo, dugotrajno. I u godinama koje su dolazile, kada bi Danilo dolazio na Cetinje, svraćao je kod njega, gdje je uvijek bio dočekivan kao drag i očekivan gost.

Boško Jevšnik i njegova supruga Novka, oboje ljekari u cetinjskoj bolnici, imali su dom u kojem se, uprkos svakodnevnim obavezama, osjećala neka tiha sigurnost i red.

“Ja sam, međutim, izbjegavao da govorim o onome što nijesam pouzdano znao. Smatrao sam da bi svako iznošenje tuđeg života bez čvrstog oslonca u istini bilo više štetno nego korisno, naročito kada je riječ o čovjeku kakav je bio Danilo Kiš. Zato sam, tražeći sigurniji put, razgovarao sa Boškom Jevšnikom, koji je sa njim bio najbliže povezan u tim školskim godinama. On mi je, bez pretjerivanja i bez želje da uveća značaj događaja, iznio poneki detalj iz tog vremena, i upravo te, skromne i nenametljive pojedinosti, činile su mi se da su ono što bi moglo nazovati istinom. Njih sada i prenosim, svjestan da svako kazivanje o prošlosti nosi u sebi i mjeru onoga koji ga iznosi. Skoro svakodnevno su se sastajali poslije časova, kao što to čine mladi ljudi koje povezuje ne samo škola nego i neka dublja, neizgovorena bliskost. Skoro svaki dan Boško je odlazio u Danilov skromni stambeni prostor, gdje se život odvijao bez suvišnih riječi, i pod sjenkom briga”, opisuje Mijanović Jevšnikovo i Kišovo prijateljstvo.

Nije prošlo mnogo vremena, a Danilova majka se teško razboljela.

“Ta bolest, koja je ušla u Danilov dom nenajavljeno i bez nade u povratak na ranije stanje, promijenila je ritam svakodnevice i nametnula novu, tešku dužnost mladom čovjeku koji je tek bio izašao iz dječačkih godina. Boško Jevšnik je kasnije pamtio to vrijeme po Danilovoj pažnji i brižnosti prema majci, po načinu na koji je, sa upornošću, nastojao da joj olakša bolove. Pomagao joj je da se pomjeri u krevetu, pridizao je kada bi trebalo, donosio joj ono što joj je bilo potrebno, obavljajući sve to bez riječi i bez pokazivanja napora. U tim trenucima, činilo se da je naglo sazrio, kao što se dešava onima koje život prerano stavi pred iskušenja. I Boško mu je, koliko je mogao, pomagao, dijeleći s njim teret koji nije mogao biti podijeljen”, opisuje Mijanović te teške dane u Kišovom životu.

Bolest je išla svojim tokom, ravnodušna prema ljudskoj želji i naporu, i smrt se nije mogla zaustaviti. Gubitak majke, u tim godinama kada se još traži oslonac i sigurnost, ostavlja dubok trag u svakom čovjeku. Kod Danila, kaže Boško, ta žalost bila je bezgranična, kao da se povukla u njega i ostala tu, ne nalazeći izlaza.

U isto vrijeme, njihov đački život tekao je dalje, po zakonima koji nijesu poznavali zastoj. Kiš i Jevšnik su zajedno obnavljali gradivo, pripremajući se za časove koji su dolazili, kao da se u tom radu tražila neka vrsta reda i oslonca. Boško je bio naročito darovit za matematiku, i to je Danilu često bilo od pomoći, jer mu taj predmet nije bio blizak.

VRIJEME ZATVORENO U SEBI

Kako su sjedjeli u istoj klupi gotovo tokom čitavog školovanja, ta blizina se koristila i u trenucima kada je trebalo riješiti školske zadatke. Dešavalo se da Bošku, pošto bi završio svoj dio, ostane vremena da pomogne i Danilu, pa su tako, dijeleći isti prostor i vrijeme, dijelili i napor, prisjeća je Mijanović.

“Zajedno su išli u školu, polazeći od bivšeg Francuskog poslanstva, i ti svakodnevni putevi, ponavljani iz dana u dan, imali su u sebi nešto stalno i sigurno. Bilo je i trenutaka kada bi Danilo, već prethodnog dana, napisao pjesmu, pa bi je zajedno čitali prije početka nastave, kao da su u tim stihovima tražili nešto što nije moglo biti izrečeno drugačije. Kada sam sa Boškom razgovarao, reče mi da mu je žao što od tih pjesama bar neku nije sačuvao. Odlazili su i u Katoličku crkvu na Cetinju, gdje im je sveštenik pomagao da razumiju teže latinske tekstove, otvarajući im tako vrata jednog starijeg i složenijeg svijeta. Bili su i članovi gimnazijske dramske sekcije, i spremali se za izvođenje komada, unoseći u to mladalački žar i ozbiljnost”, kazuje Mijanović.

Jevšnik se sjećao i jedne sitnice, koja možda više nego mnoge druge govori o Danilu iz tog vremena: mnogo je pušio, i dok bi pisao, držao je olovku među prstima potamnjelim od nikotina, kao da je i u tom malom, svakodnevnom pokretu bilo nečega od njegove unutrašnje napetosti i nemira.

Poslije završetka Gimnazije, Kiš je otišao sa Cetinja noseći u sebi tragove toga vremena, kao što čovjek nosi mirise i sjenke mjesta kroz koja je prošao, ali ih ne iznosi uvijek na vidjelo. Te slike, koje su se u njemu zadržale, nijesu našle puta do papira, niti su se pretočile u riječi, kao da su pripadale nekom dubljem sloju njegovog bića, kojem se ne prilazi lako.

“Sjećam se našeg susreta u Herceg-Novom, ljeta 1965. godine, u vrijeme kada je izašla iz štampe “Bašta, pepeo”. Bio je to jedan od onih razgovora koji počinju bez naročitog povoda, a završe se na mjestima gdje se ne stiže namjerno. Tada sam mu, vođen možda više sopstvenim osjećajem nego stvarnim uvidom, rekao da bi trebalo da nastavi tamo gdje je stao, i da napiše nešto o Cetinju iz vremena svog školovanja. On me je saslušao bez protivljenja, ali i bez oduševljenja, i odgovorio mirno, gotovo ravnodušno, da ne može pisati o nečemu ako ne osjeća unutrašnju potrebu za tim. A i kada bi ta potreba postojala, rekao je, morao bi se vratiti na to mjesto, da bi prikupio ono što smatra nužnim - pojedinosti bez kojih, po njegovom uvjerenju, nema istinskog kazivanja. To, kako je dodao, u tom trenutku nije bilo ostvarljivo”, sjeća se Mijanović.

Kasnije je, dodaje Boško, Kiš pisao i govorio o Cetinju, bez naročite vezanosti, kao o mjestu koje je bilo dio njegovog života, ali ne i njegovog unutrašnjeg svijeta. Sjećanje na sivilo kamenog grada i na jednoličnost dana nije u njemu budilo onu vrstu pokreta koji prethodi pisanju. Kao da je to vrijeme ostalo zatvoreno u sebi, bez potrebe da bude izneseno pred druge, smatra Boško.

“Ipak, ponekad bi se zadržao na ponekom detalju, gotovo nehotice, kao da se sjeća nečega što nema težinu cjeline, ali ima jasnost pojedinosti. Govorio je o uskim nogavicama na pantalonama, koje su tada smatrane znakom ideološkog skretanja, o šišanju do glave, koje je izjednačavalo sve razlike među učenicima, i o dugim cetinjskim kišama, koje su padale danima i mjesecima, zatvarajući ljude u kuće i namećući im mir koji nije bio dobrovoljan. U tim zatvorenim danima, kako je pisao, nalazio je utočište u knjigama iz biblioteke svog ujaka Rista Dragićevića, i tu, daleko od buke i pokreta, dolazio do saznanja koja nijesu bila dio školskog programa, ali su, možda, imala veći značaj za ono što će kasnije postati”, ističe Mijanović.

Boško ocjenjuje da je i u tom sjećanju,Kiš ostajao podijeljen između onoga što je živio i onoga što je mogao da napiše - kao čovjek koji zna da prošlost postoji, ali ne nalazi u sebi razlog da je vrati i zadrži.

Časovi kod Banja Šaranovića

“Nijesu samo dugi cetinjski dani, ispunjeni jugom i upornom kišom koja je znala da pada bez prestanka, uticali na ona nova saznanja do kojih je Kiš dolazio u tim godinama. Ima tu, možda i više nego što se na prvi pogled vidi, i udjela ljudi koji su mu predavali, i načina na koji su to činili”, kazuje Boško Mijanović.

On među njima naročito izdvaja profesora Banja Šaranović.

“Šaranović je došao u cetinjsku Gimnaziju sa studija, donoseći sa sobom nešto što se nije moglo naći ni u jednom udžbeniku - način govora o književnosti koji nije priznavao uske granice školskog programa. Na njegovim časovima, stvari nijesu bile poređane po unaprijed utvrđenom redu, niti su se zadržavale na onome što je bilo propisano. Govorio je slobodno, prelazeći sa jednog pisca na drugog, iz jedne književnosti u drugu, kao da želi da pokaže kako riječ ne trpi ograničenja koja joj nameću planovi i pravila”, prisjeća se Mijanović

Na tim časovima srpskog jezika, prema njegovim rečima, Danilo Kiš je ulazio u oblasti koje su mu do tada bile nepoznate. Nije se zadržavalo samo na piscima koji su bili obuhvaćeni nastavnim programom, nego se govorilo i o drugima - o autorima jugoslovenske i evropske književnosti, o njihovim djelima i o onome što u njima nadilazi vrijeme u kojem su nastala.

“Takva predavanja nijesu davala gotove odgovore, nego su više otvarala pitanja. A za mlade ljude, kakvi smo tada bili, to je značilo više nego svaka pouka koja se može naučiti napamet. I na sastancima literarne družine, koji su se održavali bez naročite formalnosti, ali sa mnogo unutrašnje napetosti, Danilo je bio među onima koji su se najviše isticali. Tu se nije govorilo samo da bi se nešto reklo, nego da bi se provjerilo, i sopstveno mišljenje i tuđe riječi”, dodaje Boško.

Njegov drug Pavle Zorić se kasnije sjećao te atmosfere i govorio: “Dolazilo je do oštrih riječi, sukobljavale su se sujete, ambicije sudarale, ali je iznad svega postojala mladalačka žeđ za stvaralaštvom.” U tim riječima ima više istine nego u mnogim dužim objašnjenjima.

“U takvom okruženju, gdje se nije prihvatalo sve bez provjere i gdje je svaka misao mogla biti dovedena u pitanje, Danilo je imao priliku da ispituje i oblikuje svoja shvatanja o književnosti. Tu je mogao da provjeri ono do čega je sam dolazio, da ga izloži sudu drugih i da, kroz spor i razgovor, traži ono što mu je izgledalo bliže istini. I možda je upravo u tim susretima, više nego u tišini sobe ili među knjigama, počinjalo ono što će kasnije naći svoj izraz u njegovom pisanju”, svjedoči Boško Mijanović.

Danilo je, sa majkom Milicom i sestrom Danicom, živio kod svog ujaka Rista Dragićevića, koji ih je te teške poslijeratne 1947. godine prihvatio u svoj dom. Nijesu stanovali u samoj kući, prizemnoj i okrenutoj prema Bajevoj ulici, naspram spomenika Vile, nego u pomoćnom objektu u dvorištu

U učionici, prepunoj i već navikloj na žamor koji nikada sasvim ne utihne, nastala je neobična tišina čim je počeo da govori. Govorio je polako, kao da traži riječi koje bi mogle da izdrže težinu onoga o čemu kazuje. Njegov glas nije bio ni povišen ni naročito izražajan, ali je u toj suzdržanosti bilo nečega što je privlačilo pažnju više nego svaka naglašena riječ

Boško Mijanović

Boško Mijanović je rođen na Cetinju 1935. godine. Gimnaziju je završio na Cetinju. Diplomirao je matematiku na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu. Decenijama je prisutan u prosvjetnom, kulturnom i političkom životu Cetinja. Bio je profesor Cetinjske gimnazije, predsjednik Opštine Cetinje, direktor Državnog arhiva i direktor Republičke zajednice obrazovanja.

Objavio je romane “Đurđe Crnojević i žena mu Izabeta” i “Nedovršena vremena”, kao i knjige “Pashalni ciklus Đurđa Crnojevića”, “Cetinjske vertikale”, “Njegoševi poetsko-matematički prostori” i “Otkucaji cetinjskog vremena”.