Međunarodni festival književnosti: Počelo s Borhesom, završeno Priznanjem

Djelo “Pesak u beskraju. Borhes” istaknutog književnika i prevodioca Jovice Aćina, posvećeno čuvenom argentinskom autoru Horheu Luisu Borhesu predstavljeno je u večernjem terminu petog dana Međunarodnog Festivala književnosti.

“Glavni povod mog susreta sa vama večeras je moje staro zanimanje za argentinskog književnika Luisa Borhesa, koji je izuzetno mnogo uticao, kako na ovdašnje knjiživenosti, tako i na ostale u svijetu, iako je, neminovno, i sam bio pod uticajem. Posebno je poznata hrvatska borhesovska škola, u Crnoj Gori i Srbiji manje, ali se kod Kiša i Pavića prepoznaju tragovi Borhesovog pripovjedanja”, istakao je na predstavljanju Aćin.

Slijedi detaljan pregled dešavanja petog dana festivala, a za njega je zaslužan festivalski PR tim.

Kako je pojasnio autor, 60-ih godina prošlog vijeka čitao je Nolitovo izdanje čuvene knjige “Maštarije” i onda je naišao na Borhesovu izjavu “da su dobri čitaoci rjeđe ptice od dobrih pisaca”.

“Htio sam da budem dobar čitalac, da se poravnam sa dobrim piscima. To je bila moja ambicija. Otada sam pratio, čitao Borhesa, ne samo u ovdašnjim prevodima Zagreba, Beograda, Podgorice, Sarajeva manje, i pravio zapise koji su na kraju postali pogovori za Borhesove knjige u izdanju Lagune. To sam proširio i postali su tri-četiri poglavlja mala, koja mi se jako dopadaju, za dobre čitaoce i one druge. Ima on neke veze i sa mojim pisanjem, pričama, romanima, ne direktne, ali u smislu da sam pišući htio da budem neka vrsta čitaoca u drugom stepenu. To su bile niti vodilje za mene, a onda se sve pojačalo”, pojasnio je Aćin.

Kako je pojasnio, veza koju je kao pisac osjećao sa Borhesom, nije direktna, eksplicitna, ali je oslobađajući podsticaj u njegovom pisanju. Ne primjećuje vezu između “Srodnika” i Borhesa, što ne znači da ne postoji, ali i te kako osjeća bliskost s Borhesom.

“Daleko veći uticaj i nadahnuće nalazim u mom druženju sa Kafkom, jednim od najvećih, koji je bio i Borhesov izbor za učitelja. Književnost možda ne mijenja socijalno, ali je tu da pobudi ljubav prema drugima i životu. Nisam apsolutni zagovornik književnosti radi književnosti ili umjetnosti radi umjetnosti, ipak je ona vezana za svoje doba, nastala je u nekom društvenom kontekstu i sve što odjekuje na to, čak i kad pisac to sam ne zapazi. Dobar čitalac zapaža više nego sam stvaralac”, ocijenio je autor.

Pjesničko veče najpoznatijeg regionalnog savremenog pjesnika, Pera Zubca, održano je na podgoričkom trgu. Riječ je o jednom od najznačajnijih pjesnika, koji je, između ostalog, osvojio preko 70 nagrada za književno djelo, istaknuto je na promociji.

“Pero Zubac zauzima posebno mjesto u južnoslovenskoj književnosti druge polovine 20. i prve četvrtine 21 vijeka. Obraća se čitaocu neposredno, gotovo povjerljivo…On je tanani liričar u čijem zanosu dominiraju slike ljubavi, samoće, sjećanja, radosti, života, koji piše snagom jezika koji govori uzvišenim tonom. Poezija koju piše doživljava se kao svoja i omiljena i osvjetljava dušu…”, kazao je moderator Branislav Zubović, koji je dodao da su samo čuvene “Mostarske kiše” prevedene na preko 30 svjetskih jezika.

“Malajski, hebrejski, sejšelski, sve će se to objediniti u jednom obimnom projektu, gdje će biti zastupljeno 35 prevoda u jednoj knjizi do kraja godine. ‘Mostarske kiše’ su postale internacionalni događaj, što me jako raduje…”, kazao je Zubac, osvrnuvši se i na skorije stvaralaštvo.

“Posljednih desetak godina pišem pjesme o duhovnosti koja spopada čovjeka u kasnim godinama, kao i nove ljubavne pjesme, naravno”, rekao je čuveni autor.

Zubac je čitao pjesme i pričao anegdote, na oduševljenje mnogobrojne podgoričke publike, koja je prisustvovala pjesničkoj večeri.

Istovremeno, u Njegoševom parku, prikazan je film “Usta puna zemlje”, posljednje dugometražno ostvarenje Mladomira “Puriše” Đorđevića i ekranizacija istoimenog romana Branimira Šćepanovića iz 1974. godine. U glavnoj ulozi u ovom ostvarenju iz 2023. godine, našao se Radivoje Bukvić.

AI i književnost – dijaloški eksperiment ” Ja, ChatGPT” novinara i publiciste Nikole Markovića, predstavljen je pete večeri Festivala. Prema autorovim riječima djelo je nastalo iz potrebe da kao smisleno biće istražuje nove tehnologije u ljudskoj oblasti književnosti, misaone i duhovne, te da su ga prijatelji koji se bave književnom kritikom ubijedili da objavi.

“Sve je nastalo iz jedne igre, svjesni smo da živimo u novom digitalnom dobu, i zanimalo me kako vještačka inteligencija reaguje u sudaru sa umjetnošću. Nije ovo prvi put u istoriji književnosti da nove tehnologije pomjeraju granice književnosti. Vidim i osjećam da je pojavom AI počela nova era u umjetnosti. Vještačka inteligencija je najingeniozija alatka koju je čovjek stvorio, ovo je prvi put da čovjek komunicira sa generičkom pameću”, naveo je Marković, koji nema bojazan da će nas vještačka inteligencija “zamijeniti”.

“Imate dio javnosti koji sa pretjeranim oduševljenjem prihvataju inovacije u umjetnosti, a imate i one sa pretjeranim strahom da će tradicionalna književnost nestati i da će ga zamijeniti mašina. Siguran sam da se to neće desiti, jer vještačkoj inteligenciji nedostaje svijest, karakter…neće zamijeniti čovjeka, to je nešto sintetičko, mašina bez osjećanja, a književna djela uglavnom nastaju iz čovjekove potrebe da svoja kompleksna osjećanja izrazi na pravi način”, zaključio je Marković.

Promocijom romana “Priznanje” jednog od najčitanijih regionalnih autora, Miodraga Majića, spuštena je zavjesa na peti dan Međunarodnog festivala književnosti u Podgorici.

“Volim priču i bez obzira na trendove za mene je ostalo važno ispričati priču jer se time bavimo kad pišemo. Fikcija jeste jedan zgodan alat za obraćanje ljudima u vremenima u sistemima u kojima je zatvoreno sve drugo. Sreća po nas, naši političari ne čitaju ništa, pa nisu zabranili knjige. Književnost još uvijek, srećom, ostaje pomalo polje koje oni ne razumiju, to je jedini razlog zašto nas nisu zabranili i zbog čega možemo slobodno da se okupljamo ovako, a i da nas čuju, vjerovatno nas ne bi ništa razumjeli”, istakao je na promociji autor, inače sudija apelacionog suda i doktor krivičnog prava.

Kada je riječ o „Priznanju”, ističe, svjesno je ostavio naslov koji, kako mu se čini, ima različita značenja kada je riječ o ovoj priči.

“Od tog priznanja, osumnjičenog mladića, različitih priznavanja, potrebe da svako od nas sebi prizna šta misli kakva je njegova uloga u društvu ovog tipa, ali i kolektiviteta, jeste ili nije zastranio. Pojam koji me posebno zanima je oprost, priznanje i oprost su stvari koje često korenspondiraju. Oprostom se dugo bavim i što dublje se bavim time zaključujem da je jako potcijenjena stvar i najefikasnije te krugove zla umije da zatvori i donese neki trajniji mir”, ocijenio je Majić.

Kada je riječ i stradanjima nevinih i njegovim likovima, pojašnjava da je svaki državni sistem par ekselans surov i to čovjek osjeti kad se nađe u njegovoj milosti i nemilosti.

“Država je kao tvorevina najbliža mafijaškoj organizaciji, s tim što država poštuje ili ne poštuje zakon, u mjeri u kojoj to radimo odvajamo se od njih. I mafja ima kodekse, oduzima, nagrađuje, sve isto funkcioniše kao kod države, osim tog mehanizma zakona. Gradim likovi koji su ljudi kao mi, imaju svoje ambicije, traume, rane, nesigurnosti, želje, žele često više nego što im pripada. A te tragične, teške priče i ovdje, kao i u životu, nastaju tada kada poželimo više nego što nam pripada…”, zaključio je Majić.