Ranko Pavićević: Hroničar i čuvar sjećanja "Grada teatra"

Novinar, pisac i dugogodišnji hroničar kulturnog života Budve Ranko Pavićević tokom više od četiri decenije novinarskog rada ostavio je neizbrisiv trag kroz hiljade izvještaja, intervjua i knjiga koje svjedoče o značajnim društvenim i kulturnim događajima. Kao jedini autor koji je u kontinuitetu pratio sva festivalska izdanja od osnivanja "Grada teatra", postao je čuvar dragocjenog kolektivnog sjećanja jednog vremena. U razgovoru sa nekadašnjim dopisnikom "Dana" iz Budve prisjećamo se najznačajnijih trenutaka festivala, velikih umjetnika i perioda kada je ovaj grad bio jedno od najvažnijih kulturnih središta regiona.

 

Sa preko 50.000 objavljenih tekstova, 10 knjiga različitih žanrova, stotinama organizovanih izložbi, likovnih kolonija i književnih večeri, Ranko Pavićević iz bogatog četvorodecenijskog iskustva govori o transformaciji kulture, istoriji festivala "Grad teatar", susretima sa velikanima i onome što danas suštinski nedostaje modernom čovjeku.

Mladi i umjetnost: Nekada se kultura udisala, danas interesovanje opada

Upoređujući odnos mladih prema umjetnosti nekada i danas, Pavićević naglašava da su ta dva perioda gotovo neuporediva, izražavajući iskreno žaljenje zbog trenutnih društvenih trendova.

"Nekada su mladi ljudi cijelim bićem osjećali kulturu, odlazili u pozorišta, biblioteke, književne večeri, posjećivali likovne izložbe, koncerte... Jednostavno, udisali umjetnost. Plašim se da danas nije tako. Godinama pratim te procese i zaključujem da interesovanje kod mladih ljudi, na žalost, opada, što je veliki problem. Jer, sve se to odražava na živote tih ljudi, njihovu duhovnost, ličnost i civilizacijski iskorak", ističe Pavićević, uz napomenu da su izuzetak talentovani i obrazovani pojedinci koji drže nivo.

On dodaje da posebno zabrinjava činjenica što mladi ljudi sve manje čitaju dobra književna djela, dok su sve više okrenuti digitalnom svijetu.

"Sve više su upućeni na Internet, društvene mreže i vještačku inteligenciju, što nije dovoljno", upozorava sagovornik.

Kako je vrhunska umjetnost spasila "Grad teatar" u najtežim vremenima

Tokom skoro četiri decenije postojanja, budvanski festival "Grad teatar" profilisao se kao jedna od najznačajnijih kulturnih manifestacija u Crnoj Gori i regionu. Ipak, put do tog statusa bio je popločan brojnim izazovima, posebno tokom ratnih devedesetih godina u okruženju, ekonomskih kriza i međunarodnih sankcija.

Pavićević podsjeća da su se i u takvim, gotovo nemogućim okolnostima, na budvanskim scenama igrale kultne predstave poput "Oslobođenja Skoplja", "Radovana Trećeg", "Kanjoša Macedonovića" sa Žarkom Lauševićem i Petrom Božovićem, "Magbeta", "Lažnog cara Šćepana Malog", "Banović Strahinje" i mnogih drugih.

"Mislim da su ove predstave i program davnih godina suštinski uticali na opstanak festivala 'Grad teatar', jer se u tom početnom periodu Budva, pogotovo njen Stari grad, još oporavljala od rana zadobijenih u razornom zemljotresu 1979. godine", objašnjava Pavićević, naglašavajući da je zaštitni znak festivala bio i znameniti Trg pjesnika – mjesto okupljanja i nastupa najvećih pjesnika i književnika iz bivše Jugoslavije i svijeta.

Tri ličnosti koje su obilježile istoriju budvanskog festivala

Kada je riječ o pojedincima koji su ostavili neizbrisiv trag i suštinski obilježili istoriju festivala koji slavi 40 godina postojanja, Pavićević iz dugačkog spiska izdvaja tri velika imena: glumca Radeta Šerbedžiju, rediteljku Vidu Ognjenović i nobelovca Marija Vargasa Ljosu.

• Rade Šerbedžija: "Veliki glumac prvih godina festivala igrao je u svim predstavama Ljubiše Ristića i Nade Kokotović. On se srodio sa neobnovljenom Budvom nakon zemljotresa 1979. godine i postao atrakcija za građane i malobrojne goste. On i danas rado boravi i igra predstave u Budvi."
• Vida Ognjenović: "Izuzetno je doprinijela budvanskom festivalu sa svojim predstavama 'Kanjoš Macedonović', 'Trus i trepet', 'Jegorov put', gdje se na najbolji način bavila suštinom djela Stefana Mitrova Ljubiše i nekadašnjim životom paštrovskog i budvanskog kraja."
• Mario Vargas Ljosa: "Svjetski poznati pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2010. godine, koji je 20. juna 2015. godine zvanično otvorio 29. festival 'Grad teatar' u Budvi."

"Još dugujem i sebi i čitaocima: Zašto su nestale empatija i ljubav?"

Iako je iza njega impresivan opus od 55.000 novinarskih tekstova, izvještaja, osvrta i reportaža, Pavićević priznaje da ga život oko nas i dalje demantuje i nameće nove, gotovo nestvarne teme i događaje o kojima vrijedi pisati.

"U posljednje vrijeme sve češće razmišljam šta se to toliko dogodilo u čovjeku da su se u njegovoj duši, umjesto ljubavi, umnosti i poštovanja, uselili zloba i mržnja i tu kao da više ništa ne može da stane. Zašto je u čovjeku nestalo razumijevanja i empatije i mnogo čega drugog što ga čini čovjekom? Puno sam pisao i na ove teme, ali smatram da još dugujem i sebi i čitaocima."

Na pitanje s kim bi od desetina velikih umjetnika ponovio razgovor da danas ima priliku, Pavićević bez ikakve dileme bira jedinstvenu jugoslovensku poetesu Desanku Maksimović, u čijem je domu u Beogradu bio čest gost.

"Danas bih je ponovo pitao da li postoji ljubav kao nekada, da li je u njenoj toploj duši još ostalo prostora za ljubav i da li još za ljubav ima vremena, kao što je nekada pisala...", sjetno govori Pavićević.

Susreti sa velikanima kao neprocjenjivo duhovno bogatstvo

Dugogodišnji rad i bliski susreti sa vrhunskim stvaraocima duboko su oblikovali Pavićevića kako na profesionalnom, tako i na ličnom planu. Svaki razgovor bio je novi izazov i lekcija iz poniznosti pred istinskom umjetnošću.

"Prilikom svake pripreme za razgovore sa tim ostvarenim ljudima koji imaju svoja značajna djela, pitao sam se da li ću biti na nivou zadatka. Razmišljao bih o svemu, čitao njihove knjige i kritike o njima, osvajao dijelom njihove svjetove, realno shvatao koliko ne znam, ali, zbog tih nezaboravnih susreta, osvajao slobodu i bivao slobodan čovjek. Njihov uticaj na mene bio je ogroman i kao čovjeka, novinara, ali i pisca. Razgovarajući i sakupljajući te bisere po svijetu, moje duhovno bogatstvo se uvećavalo i danas sa zadovoljstvom mogu da kažem da sam istinski bogat čovjek."

Za kraj, upitan koju poruku bi želio da budući hroničari i čitaoci pronađu među svim njegovim tekstovima i knjigama, ovaj kulturni poslenik šalje jednostavnu, a svevremenu formulu ljudskosti:

"Hvala Bogu na visini. Učiti, čitati, ići otvorenih očiju, čiste duše, činiti dobro i biti čovjek."